..., autor kultnih filmova i predstava “Balkanski špijun”, “Maratonci trče počasni krug”, “Ko to tamo peva” i drugih, na pitanje žive li i danas Ilije Čvorovići oko nas.
– Bio je Veliki petak ujutro 14. travnja 1966. kada sam prvi put uhićen. Ispitivali su me tri-četiri dana, navodno zbog veza s emigracijom. Jedan pjevač iz zbora u crkvi u Petrovoj tražio je od moga oca, koji je radio na aerodromu, da nekom pilotu preda neko pismo za Njemačku, što je on odbio. Naravno, tada su me pokušali vrbovati i tjerali da prijavljujem sve što je protiv ustavnog poretka. Budući da sam bio tako mlad, ujutro bi me odvezli i navečer vratili kući na spavanje. Nakon toga su tražili da se nađemo u nekoj birtiji i tada sam im rekao da ne znam ništa, da prestanu s tim, da me ili uhite ili ostave na miru i nikada više u životu nisam službeno razgovarao ni s kim iz Udbe – prisjeća se Čičak, dodajući da je puno godina kasnije u jednom intervjuu što ga je Nikola Štedul dao za Večernji list otkrio da se Udba naročito trudila oklevetati one koji nikada nisu pristali na suradnju.
Jedan od takvih bio je i Čičak, stoga mu je Udba disala za vratom desetljećima. Posebna meta bio im je u vrijeme Hrvatskog proljeća početkom 1970-ih.
– Uhićeno je nas 11, plus Bruno Bušić i cijela plejada studenata, a na sud me sproveo mladi djelatnik Udbe, kasnije šef osiguranja predsjednika Tuđmana, Mate Laušić. U vrijeme kada je bio šef osiguranja na Univerzijadi, zabranio mi je prodavanje kravata. U stopu su me pratili i 1980-ih, najviše zbog političkih aktivnosti, jer sam bio čas u Beogradu na suđenju disidentima, čas u Ljubljani, čas u Sarajevu. Moja ideja bila je povezati sve opozicijske snage u rušenje komunizma, ali onda se hajdemo u miru razići. Pitajte Kekića, on tvrdi da sam bio nemoguć za praćenje – kaže Čičak, pa se prisjeća kako je bježao agentima središtem Zagreba kroz prolaze između zgrada, dok je u Splitu jureći pred Udbom prošao kroz crveno i izazvao prometnu nesreću. Tih je godina, 1987., opet završio u zatvoru, na dva mjeseca.
– Bila je to priprema da me se ukloni prije demokratskih promjena, imam i dokaze za to, a dignuli su me, k’o fol, za utaju poreza. Postoji fotografija kako sam izgledao nakon 14-dnevnog štrajka glađu: kao kostur – sjeća se.
Potom priča kako postoje dva razdoblja moći Udbe, prije i poslije pada Aleksandra Rankovića, središnje figure jugoslavenskog obavještajnog i sigurnosnog aparata.
– Nakon njegova pada sredinom 1960-ih morali su posmicati masu tih ljudi, smanjiti aparat i malo se modernizirati, i to su doista i napravili. Bilo je to vrijeme kad su krenule neke liberalne ideje i tada je unutar Udbe nastao sukob, ali ne na nacionalnoj liniji, nego tih demodiranih kadrova i ovih novih – priča Čičak.
– Meni tu ništa nije sporno, to je napravila i Njemačka, gdje je pukovnik Gestapoa postao šef njemačke obavještajne službe dugi niz godina – domeće Čičak.
Lustracija, kako kaže, ide od vrha ili ne ide. - Ne treba ići samo prema suradnicima Udbe, nego prema onima koji su ih vrbovali, kao i prema onima koji su određivali političke smjernice, odnosno prema ljudima iz državnog aparata. No, kako se mogla ikada provesti lustracija kada su novu hrvatsku državu uspostavila tri pukovnika Udbe? Konkretno, Tuđman je bio u KOS-u, a Boljkovac i Manolić u Udbi i pritom je od 1948. do 1965. šef svih zatvora i logora u Hrvatskoj – podsjeća Čičak, kojeg žalosti što do dana današnjeg nitko nije objavio ni jednu temeljitu analizu što je bila Ozna i što je bila Udba.
I negdašnji kotačić u Udbinu mehanizmu, Željko Kekić, danas u demokratskoj Hrvatskoj također vidi krakove bivše tajne službe.
– Početak ovog rusvaja koji sada imamo u državi počiva upravo u vremenima tranzicije između stare i nove tajne službe 90-ih. Neki moji kolege, da ne kažem suradnici, izuzetno su se dobro umrežili u tom trenutku i dok smo mi bili na fronti do 1995., oni su savršeno odradili sve što treba odraditi u Zagrebu, u administraciji, u zakonodavstvu, u arhivima, u dokumentaciji i svemu i oni su praktički danas gospodari ove države – tvrdi Željko Kekić, dodajući kako mnoge od njih i danas gleda na javnoj, političkoj i društvenoj sceni.
– Da, s nekima sam i dobar, da budem iskren, on zna da ja znam, ali mi tu ne možemo ništa, takav je život, sustav je tako složen. Ako ih javno prozovem, sudski će me oderati, sto posto. To je mahom sada već neka druga generacija, od nas 850 udbaša pitanje je je li nas 400 živo. Ja sam zadnja generacija, a imam gotovo 60 godina. Međutim, tu vam se više ne radi o klasičnom špijuniranju, ti su ljudi ugrađeni u stupove ovog društva i ja ih vidim na pozicijama ministara, šefova velikih firmi, kao moćne privatnike u ovoj državi, to su ljudi svih mogućih zanimanja. Oni su tu i Hrvatska je na neki način njihova država, a ne država branitelja koji su se za nju borili – zaključio je Željko Kekić.
TAGOVI: |
| Vaše ime | |
| Komentar | |
