Ovi divni ljudi iz Živinica, iz sela Grabik, koji svojim svakodnevnim životom svjedoče važnost ljubavi, odgojili su troje djece, kćer Zrinku i dva sina Zorana i Gorana te dali nemjerljiv doprinos u odgoju šestero unučadi. Kada su proslavljali pedesetu obljetnicu braka, Ružu su pitali što je potrebno za tako dug i plodonosan zajednički život. Gospođa Ruža Žepić im je rekla: „Ljubav“. Ponovno su je pitali, ali dobro što je još potrebno, a ona je opet bila uporna i rekla: „Ljubav. I opet samo ljubav“. Imala je 19 godina kada je pošla za svog Božu i priča nam da su oduvijek oboje željeli samo raditi i graditi. Ni danas se nisu smirili, uvijek iznova stvaraju neke nove vrijednosti, obrađuju svoj voćnjak u Grabiku, a vrijeme najviše vole provoditi s obitelji. Iako već više od četiri desetljeća žive u Mostaru, Grabiku se stalno vraćaju. Veoma su vezani za svoje mjesto i tu se, kažu, najljepše osjećaju.
Vremena zasigurno nisu ni izbliza danas kakva su bila prije šezdeset godina, a i sustav životnih i obiteljskih vrijednosti je znatno poremećen u odnosu na prije pola stoljeća. To ukazuje na činjenicu da su svi oni koji su živjeli s njima prošli kroz mnoge kušnje i nedaće, kroz mnoge ispite koje je kroz život trebalo položiti, ali i prepreke koje je valjalo nadvladati.
„Što je nama pomoglo da ostanemo zajedno do kraja života? To je prije svega obiteljski odgoj, jer smo još kao djeca naučili što je brak, što je obitelj, koje su vrijednosti obiteljskog života. Nismo samo slušali što kažu drugi, nego smo tako živjeli i u našim obiteljima. Danas se dosta lakše, pa ja bih rekao i neozbiljnije ulazi u brak, u bračnu zajednicu. lako se mijenjaju partneri. Kada mi kažemo da to baš nije prirodno, onda nam kažu da je to sada moderno i zašto mi sada nešto vrednujemo što je svijet danvno nadišao u sustavu vrijednosti“, kaže nam profesor Žepić.
Božo i Ruža Žepić kroz šalu kažu da su tradicionalno nedorasli ovom vremenu, ali nije im žao kada im netko prebaci da su njihovi pogledi na život zastarjeli. Sretni su ipak što su svojoj djeci oduvijek bili uzori i što su u njih usadili duh ljubavi, razumjevanja, poštovanja i vjere.
„Bitna je ljubav. Važno je međusobno povjerenje, razumjevanje s obje strane. Ako ima i nesuglasica idemo oprostiti jedno drugom, idemo sjesti i razgovarati, ne ostavljati za sutra nego da riješimo problem i idemo dalje. Niti jednog dana u životu nije bilo da smo se nas dvoje u nečemu razišli i da ne govorimo jedan dan“, ističe profesor Žepić za Hrvatski glasnik.
Kroz život su ih pratile i radosti, ali i ogromna žalost kada su prije devet godina, zbog teške bolesti ostali bez kćeri Zrinke, ugledne pravnice i odvjetnice. Vjeruju da je među anđelima, jer kako kažu njeni roditelji, Zrinka je i sama bila anđeo i kao majka i supruga, ali i u svemu što je radila.
U povodu ove značajne obljetnice, 60 godina braka, mons. dr. Tomo Vukšić, nadbiskup koadjutor vrhbosanski i apostolski upravitelj Vojnog ordinarijata u Bosni i Hercegovini poslao je Žepićima čestitku u kojoj je između ostalog napisao:
„Bog Vas oboje blagoslovio i hvala vam za primjer uzajamne vjernosti koja traje tolike godine i koja neka bude primjer svim mladim bračnim parovima sa željom da vjernost uvijek bude pobjednik nad svim iskušenjima.“
Ruža i Božo Žepić smatraju da je ovo načelo vjernosti najvažnije. Gospođa Ruža se posebno prisjeća trenutaka kada je kao devetnaestogodišnja djevojka došla u obitelj Žepić.
„Da nije ljubavi i vjernosti ne bi se ni izdržalo 60 godina. Mi zaista lijepo živimo. Počeli smo od nule. Ja nisam imala roditelja i kada sam se udala, odmah sam u njegovim roditeljima imala i oca i majku i brata kojeg nikada nisam imala. Božo je imao četiri sestre, a i ja sam imala četiri sestre, slagali smo se i danas dan se slažemo“, priča nam gospođa Ruža koja je bila i glavni stup obitelji.
„Gradili smo i borili se. Dobili prvo dijete, a onda i drugo, Božo je krenuo na školovanje. Ostala sam s dvoje djece sama u kući, a kada se vratio rodilo se i treće dijete. Cijeli život smo se borili, ali sve uz ljubav i slogu. Najteži trenuci su nam bili kada smo svoju Zrinku izgubili, ali smo se nas dvoje dogovorili da tu ljubav prevladava, da se držimo jedno drugog, da podupiremo jedno drugo, da molimo Bogu što više, da ne pokleknemo i budemo s našim unucima, jer su njih troje prerano ostali bez majke. Snagu nam daje to kada vidimo kako su oni dobra djeca“, kaže nam gospođa Ruža Žepić.
Akademik Božo Žepić dao je značajan doprinos u razvoju znanosti u Bosni i Hercegovini i Republici Hrvatskoj, a posebno jer je brojnim generacijama studenata predavao. Mnogi njegovi studenti ga cijene kao profesora, jer je i među njima mnogo znanstvenika i visokoobrazovanih ljudi. Vjerojatno će mnogima biti zanimljivo čitati retke ovog teksta i dodatno upoznati svog profesora.
Također, veoma je važno naglasiti da će se razvoj znanstvene povijesti teško moći pisati bez pomjnjanja imena akademika Bože Žepića, potpredsjednika Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti BiH i profesora emeritusa Sveučilišta u Mostaru. Kao predavač u svim zvanjima od docenta do redovnoga profesora, radio je na više sveučilišta i fakulteta u zemlji i inozemstvu, te izvodio nastavu iz više znanstvenih disciplina na dodiplomskom, diplomskom, magistarskom i doktorskom studiju. Autor je oko 250 znanstvenih, stručnih i publicističkih radova iz različitih oblasti.
Poruku koju Žepići žele poslati svima, a posebice mladim obiteljima, je da ne odustaju od ljubavi, da svaki izazov i prepreku zajedno nadvladaju, bez svađe, nego s razumjevanjem i praštanjem. Jer, nema veće i važnije životne vrijednosti od obitelji.
„Obitelj je za nas svetinja“, poručili su ovi uzorni i dobri ljudi, Ruža i Božo Žepić.
Maja Nikolić/Hrvatski glasnik
| Vaše ime | |
| Komentar | |
