Rat u Ukrajini bliži se kraju. Prvi razlog namjera je Putina da proglasi pobjedu prije predsjedničkih izbora u ožujku iduće godine. Pritom će naravno prešutjeti da je agresija pokrenuta s ciljem deukranizacije i denacifikacije cijele Ukrajine. S druge strane isticat će se da je na početku agresije Ukrajina bila na sjevernim granicama Krima, a sada je granica na Dnjepru.
Iako je Putin agresiju na Ukrajinu između ostalog iskoristio i da bi potpuno zatro i zadnje tragove demokracije, predstojeći izbori mogli bi mu biti popriličan problem. Prije svega zbog rastućeg nezadovoljstva stotine tisuća očeva, majki, žena i članova obitelji svih mobilizirani te onih koji su poginuli ili ostali teški invalidi. Regionalni čelnici uz pomoći tajnih službi i policije za sada uspješno suzbijaju sve pokušaje većih prosvjeda. Pomažu im odredbe kaznenog zakona koje omogućavaju da svako kritiziranje agresije na Ukrajinu i djelovanja političkog vrha bude kažnjeno do pet godina zatvora.
Međutim, izbori bi mogli biti prilika svim nezadovoljnicima da iskažu svoje protivljenje. Prema Net Freedoms, ruske vlasti su tijekom 2022. blokirale ili uklonile više od 610 tisuća web stranica, što je najveći godišnji ukupni broj u 15 godina. Povrh toga, 779 osoba suočeno je s kaznenim prijavama zbog online komentara i objava, što je također rekord. Te su se brojke tijekom 2023. godine značajno povećale.
Razina nezadovoljstva je ogromna i mogla bi „proključati” u svakom trenutku. Samo se čeka povod.
Stoga Putin želi proglasiti kraj rata i pobjedu po mogućnosti što prije te najaviti povratak svih mobiliziranih. Idealno vrijeme za to bilo bi uoči pravoslavnog Božića. Prije toga ruska vojska bi trebala izvojevati zadnju veliku pobjedu. Zbog toga ne čude masovni ruski napadi na Avdijivku koja nema nikakav vojni značaj, ali zato ima itekako simboličan. Avdijivka je jedan od najvećih simbola ukrajinskog otpora. Iako se nalazi niti sedam kilometara zračne udaljenosti od Donjecka, uspjela se obraniti 2014. i 2022. godine. Zbog te simbolike stotine ruskih vojnika svaki dan stradavaju na njenim prilazima.
Putin je itekako voljan barem privremeno (do proljeća) okončati ratna djelovanja u Ukrajini, sa ili bez sporazuma o primirju. No Zelenski baš i nije. Iako će ga okolnosti uskoro natjerati na to. Prije svega republikanci u Zastupničkom domu Kongresa koji jasno poručuju da Kijev više ne može računati na razinu pomoći koju je dobivao do sada. Bez američke pomoći u oružju, streljivu i novcu ukrajinska obrana mogla bi vrlo brzo posustati. Jer europski saveznici ne mogu ispuniti niti ranije preuzete obveze, a kamoli nadoknaditi sve manju američku pomoć. Stoga ne čudi da se u zapadnim medijima sve češće pojavljuju informacije da Zapad pritišće Kijev kako bi pristao na mirovne pregovore s Moskvom.
Usprkos tome, Zelenski ne pokazuje da je spreman za bilo kakve pregovore. Dapače, najavljuje nove ofenzive. Mašta o novoj proljetnoj ofenzivi 2024. iako nikome nije jasno s kojim oružjem i streljivom. Zelenski ima jako važan osobni razlog zbog kojeg ne želi primirje - predsjedničke izbore koji bi se trebali održati u ožujku 2024., a na koje se Zelenskom baš i ne ide. A najbolji argument za odgađanje izbora mu je da ne mogu biti regularni u ratno vrijeme.
Zelenski se, sasvim opravdano, boji da će izbore izgubiti. Najviše ga je strah da bi mu protukandidat mogao biti trenutni glavni zapovjednik ukrajinske vojske, general Valerij Zalužni. Za sada je sigurno da će protukandidat Zelenskom biti njegov bivši savjetnik Aleksej Arestovič. Međutim, Arestovič je najavio formiranje stranke ZA (Zalužni-Arestovič) te namjeru da mjesto protukandidata Zelenskom prepusti generalu Zalužnom.
Stoga nije čudno da je general Zalužni u zapadnim medijima govorio o neuspjehu ukrajinske ofenzive. Zalužni može mirno kritizirati neuspjeh ofenzive jer ga je Zelenski (iz ponajviše političkih razloga) zaobišao te planiranje i provođenje ofenzive povjerio generalu Oleksandru Sirskom. Sirski se proslavio prvo obranom Kijeva, a potom i oslobađanjem Harkivske oblasti. Doduše, ovaj drugi ukrajinski vojni uspjeh ponajviše je bio posljedica nesposobnosti ruskih zapovjednika.
Uspjeh proljetne ofenzive trebao je još više povećati ugled Sirskog na uštrb Zalužnog, pa je pokrenuta kampanja pojavljivanja u zapadnim medijima. Neki od tih medija čak su ga proglasili najuspješnijim generalom 21. stoljeća.
No nije sve išlo po planu. Velika proljetno/ljetna ofenziva koja je trebala stići do obala Azovskog mora neslavno je propala, a ugled generala Sirskog se ozbiljno srozao. I još gore, Zelenski ne može optuživati generala Zalužnog za propast ofenzive kad ga je iz nje isključio.
Odnos između predsjednika i glavnog zapovjednika dodatno se pogoršao kad je novi ministar obrane Rustem Umerov mimo generala Zalužnog smijenio zapovjednika snaga za specijalne operacije, generala Viktora Karenka. Njegovu smjenu ukrajinska javnost je doživjela kao dio političkog obračuna koji ima cilj da se Zalužnom onemogući stvaranje pouzdanog tima pomoću kojeg bi mogao utjecati na vojno-političke procese u zemlji.
Tu je i vrlo sumnjiva pogibija bojnika Genadija Čestjakova koji je bio osobni pomoćnik Zalužnog.
Iako za sada ukrajinski ministar vanjskih poslova Dmitro Kuleba novinarima izjavljuje kako ne osjeća pritisak sa Zapada da Kijev pokrene mirovne pregovore s Moskvom, već samo spominjanje te mogućnosti priznanje je da takvi pritisci postoje. I još će više jačati, piše u autorskom tekstu za Index.hr Mario Galić.
| Vaše ime | |
| Komentar | |
