Iako je donedavno uzdizao Kolindu na pijedestal, bivši voditelj ekstremističke trash emisiju na HRT-u sad se okomio na predsjednicu jer ga nije pozvala na domjenak.
Pošto ne volimo one koji se okreću kako vjetar puše i uz svakog su političkog dužnosnika, čas na strani Stipe Mesića čas na strani Kolinde Grabar Kitarović, pa im kad ih ovi odbace potpuno okrenu leđa, nećemo u cijelosti prenositi Dujmovićevu objavu.
"I na kraju je kako vidimo pala i hrvatska Predsjednica! Parni valjak Andreja Plenkovica melje sve ispred sebe koristeci pri tom kao nikad nitko sve dopustene i nedopustene nacine vladanja, svjestan da je sam na tronu i da mu nitko nista ne moze. Vlast drzi uz pomoc covjeka koji je prije dvije godine optuzen u aferi dnevnica,ali tu se zamoli DORH da stvar stavi u ladicu i pravosuđe mu je na usluzi. Kada pak treba pustiti u javnost dijelove ispitivanja Brkica u Uskoku i tu mu se izađe u susret i jos dok Brkic od Uskoka ne dođe doma, iskaz je u medijima! Uz posvemasnju kontrolu medija i ovako usluzno pravosuđe gotovo da i ne mozete biti drugo negoli gospodar zivota i smrti u Hrvatskoj", stoji između ostalog.
Kome će se sad najpoznatiji preletač hrvatske desnico-ljevice priključiti ostaje za vidjeti.
Podsjećamo na neke njegove kolumne koje prenosi Dnevno.hr
Tihomir Dujmović prometnuo se posljednjih godina u zagovornika nacionalnih interesa, odlučnog branitelja nacionalnih vrednota, Domovinskog rata i samog Tuđmana, pravu perjanicu „desne“ političke misli. Posebno se istaknuo u vrijeme posljednjih HDZ-ovih unutarstranačkih izbora kada je u svojim kolumnama uporno i dosljedno isticao da je za HDZ „jedini pravi izbor“ Tomislav Karamarko. Objavljujući seriju navijačkih tekstova, u kojima se obrušavao na sve Karamarkove protukandidate, izazvao je i poneku kritiku, jer se rijetko događa da se neki novinar tako otvoreno uključuje u unutarstranačko nadmetanje na strani jednog kandidata. Bolji poznavatelji prilika znaju da su tadašnje Dujmovićeve ocjene kako je Karamarko „jedini lider koji može promijeniti zemlju“, imale ishodište u vremenu nakon smrti predsjednika Tuđmana, kada je „jedini lider koji može promijeniti zemlju“ za obojicu bio Stipe Mesić. A izvor svega zla dr. Franjo Tuđman.
O Tuđmanu – sve najgore
Hvalio je tada Dujmović Karamarka da je „jedini od kandidata bio u areni“, samo što je zaboravio napomenuti da je u tu Karamarkovu „arenu“ s kraja devedesetih, lavovima detuđmanizacije, među kojima je bio i njegov favorit, bacano sve što je podsjećalo na Tuđmana. A u nju su dosta toga bacili i njih dvojica, i ideja i živog mesa, radeći to tako zdušno da se ponekad nije moglo reći tko je u tome uspješniji. Toga se danas više nitko ne sjeća, a oni sami to vješto skrivaju, ne spominju i prave se kao da se ništa nije dogodilo. Dujmović će, baš poput Karamarka, koji se danas HDZ-ovcima prodaje kao „retuđmanizator“, a oni ga slijede, ići i korak dalje. Svjestan što je sve govorio i radio protiv Tuđmana, kako ga je sve ponižavao i pozivao na obračun s njime i njegovim nasljeđem, bez imalo srama, pridružujući se naporima da se Karamarka dovede na čelo HDZ-a, istaknuti da „od svega što se danas nudi jedino Karamarko može biti novi Tuđman!“. Pa dobro. Svi mi dobro znamo što je sve protiv Tuđmana radio Karamarko i znamo da je sasvim prirodno da se većina Sanaderom nagriženog HDZ-a toga ne želi sjetiti. No manje je poznato što je o Tuđmanu, onda kada je bio najviše napadan, govorio Dujmović. Krenimo redom.
Uništio Hrvatsku
Dva dana nakon trećesiječanjske pobjede SDP-a, Dujmović tvrdi kako je „HDZ pod vodstvom Tuđmana uspio iskompromitirati plebiscitarnu vjeru u ideju hrvatske države u samo deset godina, pokazujući se ponekad prema vlastitom narodu većim tiraninom od tuđinskih vlasti“. U Slobodnoj Dalmaciji od 5. siječnja 2000., Dujmović tvrdi da je Hrvatska pod Tuđmanom „nakon izlaska iz Jugoslavije postala najsličnija Srbiji“ i stvorila državu u kojoj se ne može navesti „praktično ni jedan segment koji funkcionira“. Optužuje ga da je od Hrvatske napravio „polugladnu zemlju“, a narod s priličnim kulturnim i civilizacijskim kapacitetima sveo na „tamburice, gange i naivnu umjetnost“.
SDP će nas s Balkana odvesti u Europu, HDZ-ovi kadrovi moraju otići
Prezir prema svemu što HDZ predstavlja pršti i iz ostalih Dujmovićevih rečenica, u kojima oštro napada Tuđmana zbog njegove „prikrivene imovine“, odnosa prema Dinamu i radiju 101, slanju policije na radnike. I sl. Istovremeno ovaj desničar čestita Račanu i Budiši na „plebiscitarnoj pobjedi“, hvali njihovo „pošteno držanje svih ovih godina“ i predviđa da će nas oni „s Balkana odvesti u Europu“. Već dva dana kasnije, u svojoj kolumni pod naslovom „KONCI VLASTI“ Dujmović izražava nezadovoljstvo Račanovim tretmanom u središnjem dnevniku HTV-a, kojom još uvijek vlada „HDZ-ova oligarhija“ formirana „isključivo na ukusnim objedima na Pantovčaku“. Da je tome upravo tako Dujmović dokazuje tvrdnjom da je „upravo HDZ, poglavito Tuđman osobno, gotovo paranoično insistirao da svi odgovorni dužnosnici, praktički na svim razinama, budu obavezno članovi HDZ-a“. Povod za takvu tvrdnju je to što je razgovor s Račanom objavljen tek „kao treća vijest“, nakon vijesti o predsjedničkim kandidatima i izvješća sa sjednice Glavnog odbora HDZ-a. Nastavlja s ocjenom da HDZ-ovi kadrovi ignoriraju izborne rezultate, iako bi „trebali otići“. On se za taj „odlazak“ zdušno zalaže, i ne dopušta da se tadašnje čistke nazivaju revanšizmom, pozivajući Račana i Budišu da što prije „preuzmu vlast“.
2000. hvalio SDP-ovu “depolitizaciju vojske i policije”
Desetog siječnja Dujmović pod naslovom „NOVA VLAST BEZ FIGE U DŽEPU“ hvali „plebiscitarne promjene“ koje će po njemu omogućiti da Hrvatska napokon postane „normalna država“. U tom broju, u kojem se još uvijek objavljuju osmrtnice prvom hrvatskom predsjedniku, zagovara njeno „preuređenje“ na svim razinama, što je potrebno jer je „svaka pora ove države označena HDZ-ovom ideologijom, od nogometa do paradnog držanja ruku na prsima dok svira himna“. U nastavku hvali SDP-ove gospodarske mjere, „depolitizaciju“ vojske i policije, najavljene smjene i sudsko procesuiranje šefova tajnih službi, rješavanje „kiča stare vlasti“ poput „Tuđmanova zrakoplova, Brijuna, Pantovčaka i malograđanskih paradnih detalja“. Sviđa mu se i novi odnos prema povijesti, koju je HDZ svojim tretmanom „zakomplicirao do kraja“! Tako hvali Račanovu i Budišinu najavu da će otići u Jasenovac i u Bleiburg i vratiti ime Trga žrtava fašizma, te ponovo zagovara „korjenite promjene“ na televiziji.
Mesić – obično ljudsko biće, Tuđman – neobuzdano bahat
Svoju kolumnu „VRIJEME APSURDA“ od 14. siječnja Dujmović posvećuje Stipi Mesiću. Za razliku od vremena Franje Tuđmana „bira se napokon obično ljudsko biće s dvije ruke i dvije noge“…“osoba s manama i prednostima“, pa prvi puta imamo „normalne predsjedničke izbore“. Kako Dujmović u tom svom uratku opisuje Tuđmana? Ovako: „Svi dosadašnji predsjednički izbori su protekli u znaku Nadčovjeka, mješavine Boga i čovjeka, koji je samo zahvaljujući općinskoj birokraciji imao ime i prezime“. Dujmović nastavlja: „Zahvaljujući medijskom nasilju i Tuđmanovoj osobnoj neobuzdanoj bahatosti“ stvarao se dojam da je „glas za bilo koga drugoga osim za Njega izraz neotesane nezahvalnosti“. Dujmoviću je laknulo jer je „ova predsjednička utrka potpuna negacija i Tuđmanove politike i običaja koje je uveo, kao i stila vladanja“, izrugujući se do te mjere Tuđmanom da kolumnu završava „informacijom“ kako „nekadašnji Tuđmanov kušač hrane svakodnevno ponavlja svoj ritual“ iako je Tuđman mrtav. Treba li napomenuti da je tu kampanju koja je bila potpuna negacija Tuđmana vodio Tomislav Karamarko, kojega će Dujmović danas uspoređivati s nikim drugim do Tuđmanom, napadno ga uoči unutarstranačkih izbora proglašavajući jednim mogućim „Tuđmanovim nasljednikom“?
Tuđman je kompleksaš koji se igrao s narodom kao s lego kockicama, a Mesić idealan predsjednik
Dujmović 21. siječnja u tekstu „ŠKOLA ZA ODLIKAŠE“ navodi kako srećom na ovim predsjedničkim izborima nećemo dobiti novog Tuđmana, te ističe da ga „neizmjerno veseli ta izvjesnost da na nama više nitko neće liječiti komplekse i pritom se s narodom igrati kao s lego kockama“. Mesić je za njega idealan predsjednik, „susjed koji brižno psu previje nogu kad ga udari auto, budeći u vama humanost, ali i osjećaj krivnje jer to nikad niste radili. Mesić je susjed koji uvijek ima žarulju za posuditi kad vama pregori, to je tip dobričine iz vašeg kvarta koji sa svakom budalom ima vremena i živaca popiti pivo, tip kolega s posla koji će vas vikendom, koji vam treba, zamijeniti, a kad god trebate bit će vam žirant za kredit“. Zamjera mu jedino što je s Tuđmanom bio u istoj stranci – i to „pune četiri godine!“ i time „pokrivao grijehe“ njegove vlasti. I u svom sljedećem tekstu od 28. siječnja 2000. pod naslovom „ŠTO JE BILO, BIT ĆE“ Dujmović će ponovno, uspoređujući Mesića i Budišu, kao Mesićev najveći grijeh navesti „sudjelovanje u politici koja je u te četiri godine (1990.-1994. op. a.) postavila temelje i za svu onu pogrešnu politiku…“, prigovarajući mu što nije „demonstrativno napustio Tuđmana“ kad je za to bilo vrijeme.
Tuđman je beznačajan, na njegov pokop došli su “treći sekretari ambasada”
U idućoj kolumni od 4. veljače „KLIMAVI ALIBI“ on hvali uhićenja i privođenja koja provodi šestosiječanjska vlada i proziva hrvatsku inteligenciju koja je davala „moralni i akademski alibi“ HDZ-ovoj vlasti. Na tu činjenicu on novu vlast „upozorava i podsjeća“, i očekuje da nešto poduzme. 11. veljače, svega četiri dana nakon predsjedničkih izbora, Dujmović (kolumna „POLITIČKI ŠOPING“) ponovno koristi priliku narugati se „Tuđmanovskim povijesnim pravom na vlast i istinu“, prozivajući posttuđmanovski HDZ zbog kritika nove vlasti, na koju ovaj zbog svega što je radio nema pravo. Tadašnji kriterij za vrednovanje Tuđmanove uloge nije za Dujmovića bio hrvatski narod, nego strana veleposlanstva, pa kao dokaz Tuđmanove beznačajnosti ističe kako su prije dva mjeseca glavni lideri svijeta na njegov pokop slali “treće sekretare ambasada“, dok sada „Mesića i novu politiku dolazi pozdraviti sam vrh međunarodne zajednice“! Te će svoje ocjene, da ne bi bilo zabune, ponoviti i nekoliko dana kasnije pod naslovom „ZOV PANTOVČAKA“ (18. veljače 2000.), dodajući izrečenom nove argumente: „Osim toga ovdje godinama nije sletio nijedan predsjednički zrakoplov, kao što godinama nitko nije htio ugostiti Tuđmana“. U nastavku Dujmović daje za pravo Đurđi Adlešić koja u Saboru proglašava „završetak jednog poganskog dijela naše povijesti u kojemu smo imali jednopartijsku, jednostranačku, pa čak i paravladu“. Na prve prigovore koje javnost upućuje Mesiću Dujmović reagira već 25. veljače, tvrdnjom da Mesić „sve i da hoće ne može postati novi Tuđman, i ta činjenica umiruje“ jer Mesić, za razliku od Tuđmana, „respektira parlamentarnu demokraciju“. Prije Mesićeva izbora, piše Dujmović, „nacija je kolektivno služila za liječenje kompleksa njegova prethodnika“, a na sebe smo navukli i „potpuni prijezir svijeta“.
Ovakvim stavovima i otvorenom mržnjom i prezirom prema prvom hrvatskom predsjedniku Dujmović nije postao predmet prezira, niti mu to želimo. Samo neka se ne zaboravi.
TAGOVI: |
| Vaše ime | |
| Komentar | |
