Željan Šimunović/Grude.com
BOŽIĆ
Svak sa svojim radosno se pita
Porođenje Božije Čestita
(Iz narodne pisme)
Za ponoćku se kod crkve okupi se mnoštvo svijeta i crkva bude prepuna. Ponoćka uvijek nešto duže traje zato što se tada uz Misu pjevaju Božićne pjesme. Vrhunac radosti je kad iz stotina grla odjekne ''U ponoć se Bog rodi, nebo zemlju prosvitli''. Običaj je bio, kad Misa svrši, da se odmah ne ide kući, nego se ljudi u grupama okupljaju ispred crkve. Jedni drugima čestitaju Božić, zavađeni se mire i svi skupa časte se rakijom. Sa svi strana čuje se ganga. Dok jedni pjevaju drugi pozorno osluškuju pa uz komentar ''Dobra'' odmah započinju novu. Poneko se izmakne na stranu na kakvo skrovito mjesto pa zakreše[1] iz Gasera[2] u inat žendarim[3] i miliciji. U novije vrijeme djeca bi bacala petarde, ali se ta običaj (otkad je nestalo komunista na vlasti) poprilično pobacio. Starija čeljad se polako upute kući, a mladež bi znala svratit' u pratra, čestitat', zapivat' pa tek onda kući. Stariji odlaze na spavanje a mlađarija bi se znala skupit' u jednoj kući pa bi se još dugo u noć veselila i častila jelom i pićem.
Na božićno jutro sva čeljad bi se rano ustala i skupila oko stariji koji su spavali u kujini[4]. S vrata se pozdravlja, a u nekim kućama, iza otpozdrava, pridošlica bi se izljubijo sa svom čeljadi. Kad bi se svi skupili počela bi zajednička jutarnja molitva na kojoj se posebno dodaje preporuka ''Svetom i slavnom Porođenju, koje nam je došlo, da nam bude na spasenje Duše i korist tila i da priporodi sve nas i sve naše''.
Nakon molitve stopanjica bi skuhala pravu kavu koju su kupili da se ima za Božić. Sva čeljad to jutro su pilila crnu kavu, a ponekad se i djeci davalo da kušaju. Usput im daju darovi orasi, bademi, rogači, kremen šećera, posebno tuđoj djeci iz sela koja su došla čestitat'. Stariji piju rakiju i zapovijedaju djeci da što prije namire 'ajvan i da se vrate štogod pojest, ''pa je se reda spremat i ić' slišat Svetu misu''.
Na misu idu i stari i mladi, a kod kuće ostaje samo domaćica. Po zaseocima se formirale velike skupine i polazile k crkvi na sv. Misu. Išlo se pjevajući svete pjesme i gange, a usput su im se pridruživale i druge skupine. Mnoštvo pučana slušalo je sv. Misu, a iza Mise nastaje vrhunac slavlja.
Stariji su prije znali ponit' uštipaka i pršuta pa bi digdi zasili i častili se. Čuje se pjesma iz stotine grla, a pjevaju i mali i veliki i bogati i siromašni. Djeca bi se stalno vrtila kad će oklen banit' koja tetka ili neko od roda iz drugog sela jer su znali da će dobit' neki dar.
U stara vremena zametnilo bi se kolo u kojem bi se zamirali (udvarali) momci i cure. Za tu priliku momci i cure su imali kićene jabuke ili naranče. Kroz jabuku bi se provuklo nekoliko šarenih konaca pređe ili šlingora, te bi se na njih nanizalo raznih đinđulija[5] (pušci od vune, šareni papir, trobojnica, puke od kukuruza i sl.). U kolu su se momci i cure tražili očima pa kad bi došlo do „bliskog“ susreta onda bi namignuli ili glavom dali znak da dobaci jabuku. Ako je cura momku dala znak da baci jabuku on je to shvatio kao znak da joj se sviđa i dobacio bi joj jabuku. Međutim cure su znale dat znak za dobacivanje jabuke iako im se ustvari sviđa' drugi momak, pa bi gledale kako će istu dalje dobacit' onomu ko se njoj sviđa. Često bi nakon toga nastala ćeška[6] na račun izigranog momka. Šalilo se pristojno, neuvredivo i u međusobnom poštivanju. Stariji bi obično pozvali mlađariju da se ide kući ''jer triba na vrime upalit' sviće''.
Zajednički objed i paljenje svijeća najproduhovljeniji je dio Božićnog slavlja. Običaj je bio da braća koja su se podijelila zajedno pale sviću i sastanu se u jednoj kući. Kad bi stopanjica, na siniju, iznijela jelo i piće domaćin bi sve pozvao ''da se primaknu stolu, jer valja blagovat i Bogu se pomolit''. Na sredini stola na napisanom kruhu stavi se čanja sa svijećama. Kućestrešina s ognjišta uzima upaljeni badnjak. S upaljenim badnjakom pravi križ i pali sviće pri tom izgovarajući ''U ime Oca i Sina i Duva Svetoga. Amen''. Prije molitve kućestarešina doda ''U dobar čas vas užegli, još u bolji utrnili. S kim ove godine s tim i dogodine''. Sva ostala čeljad se krste, te s molitvom počinje i završava objed. Obično se moli pet Očenaša, Zdravo Marija i Slava Ocu ''da Bog blagosovi ovo ilo, koje kripi naše tilo i koje ćemo blagovati''. Kad se počne jest meso reda ga je i zalit', pa starešina prvi uzme bukaru i nazdravi ostalim ''Živili svi redom pod ovom gredom'' !! Ostali odgovaraju ''Bog te poživijo''. Tako bukara kruži u smjeru kazaljke na satu i običaj je da svi redom uzmu bukaru u ruke i popiju, a ko ne može pit mora makar ''poljubit''. Uz ručak se obično komentira kako gore sviće ''ova od polja lipo gori, mora da će ove godine polje dobro rodit''. Nikomu nije drago ako koja svijeća kapi jer ''ne daj Bože moga bi neko ove godine iz kuće umrit''. Na kraju ručka domaćin, s pisanog kruha, izreže krug i umoči ga u vino. Istim redom kako je i palio svijeće gasi namočenim kruhom izgovarajući ''svićo ja tebe kruvom i vinom, a sveto i slavno Porođenje Isusovo sve nas obdarilo svojim mirom u ime Oca i Sina i Duva Svetoga Amen''. Od ovog komada kruha svi dobiju po malo ''da se pričeste i da ih ne boli trbu'', a onda popiju po jedan gutaj vina. Svi se prekrste kleknu na koljena pa se moli pet Očenaša, Zdravo Marija i pet Pokoj vječno vječnji ''u čast pet rana Isusovi za one duše koje su s ovoga svita otišle naboje, a s nami su se na današnji dan radovale i veselile, a ako se nalaze u čistilištu da se očiste i priđu u kraljestvo nebesko''!. Pet Očenaša, Zdravo Marija i Pokoj vjčnji ''za one duše koji se nema ko spomeniti i željne su naših molitava''. Tri Očenaša, Tri Zdravo Marije i tri Slava Ocu ''da nam Bog dadne zdravlje i veselje i duševno spasenje i da nam pomogne u svakoj potribi duovnoj i vrimenitoj''.
Iako se oduvijek ovaj blagdan smatrao obiteljskim, kad svrši ručak, radost se uvijek željela podijeliti sa svim žiteljima sela. Kad molitva svrši običaj je da se s bukarom vina obilaze susjedne kuće kako bi se čestitalo. Na taj način učvršćivalo se zajedništvo, te prijateljske i rodbinske veze.
Djeca su, već prije nekoliko dana, intenzivno radila na izradi raznih primitivnih pucaljki koje su nazivale pÚške[7] ili prižižače[8]. Ako su negdje nabavila karabita[9] po selu bi tražila kakvu konzervu s poklopcem. S tim ''oružjem'' djeca bi u skupinama obilazila selo puškarala i uz galamu i vrisku odmjeravala pucnje. Ako bi pucanj bio jaki komentar je bio ''je laguma!!!''.
Navečer se sva čeljad ponovo okupljaju na zajedničkoj večeri i molitvi. Molitva se uglavnom sastoji od Gospina pozdrava sa svim preporukama zatim se moli Četiri dila, Općinsku ispovijed, Dušo Isusova i Svet svet, svet. Nakon molitve pristupa se jelu. Posle objeda prekrsti se i zahvali Bogu, te se mole iste molitve kao i iza ručka. Mlađa djeca idu odmah spavati, a starija čeljad ostanu još malo sjedeći i razgovarajući.
[1] Zakresati – zapucati.
[2] Gaser – austrijska marka revolvera sinonim za sve marke revolvera i samokresa. Ponekad se koristio i sinonim „livor“.
[3] Žendar – starojugoslavenski žandar
[4] Kujina – Naziv za tadašnju prostoriju koja je služila za kuhanje i kao dnevni boravak.
[5] Đinđulija – predmet ravnopravan današnjoj bižuteriji.
[6] Ćeška – zbijanje šala
[7] PÚška – Naprava izrađena od priručnih materijala (šuplju ključ, čahura od metka i sl.) u čiju šuplinu bi se stavljalo izmrvljenih šibica i ekser. Kada bi se udarilo u glavu eksera dolazilo je do eksplozije.
[8] Priižižača – pucaljka napravljena od cijevi koja je na jednoj strani zatvorena i ima otvor za paljenje punjenja. Punila se barutom.
[9] Karabit - kalcijev karbid
TAGOVI: |
| Vaše ime | |
| Komentar | |
