Željan Šimunović: Božićni običaji (1. dio)

Tijekom cijelog mjeseca nastojat ćemo uz "more informacija" koje donosimo i prenosimo, posebno isticati duh Božića, duh najradosnijeg blagdana. I počet ćemo božićnim običajima koje je pripremio naš, kako ga volimo nazivati, pučki pisac Željan Šimunović. Ovo je samo prvi dio Šimunovićevih zapisa o božićnim običajima, pa ćemo vas kroz više tekstova potaknuti na prisjećanje na ona dobra, stara vremena kad se Božić slavilo skromnije, a svečanije i veselije, ali želimo potaknuti i na povratak iskonu, Božiću kakav se slavio nekad.

BOŽIĆNI OBIČAJI

Za Grude.com: Željan Šimunović

PROSLOV

Kad kažemo Bog to je nešto samo po sebi neopisivo veliko čiju veličinu i moć ne može zamisliti nijedno ljudsko biće. Ono što je toliko veliko i moćno, a uz to još i tajanstveno, u običnim ljudima izaziva strahopoštovanje i nije im baš privlačno. Takva je ljudska pamet, ako nije imala prilike da upozna našeg kršćanskog Boga. Kada se kroz nauk sretneš s Njim i upoznaš kao da se slijepcu odjedanput otvore vidici cijelog svijeta ili kao da se mozak napuni svim ovozemaljskim mudrostima. Otkriješ da Bog i nije tako tajanstven. Ta dao nam je oči da gledamo i uši da slušamo. Kad nam je već dao i mozak samo smo ga trebali bar malo koristiti. I taman kad ti se oči otvore i mozak proradi svojom ovozemaljskom pameti počneš ponovo mudrovati. Nu, kad je ljudima dao ovoliko znanje koliko li je tek Njegovo znanje i pamet?? Jednostavno je to: Toliko veliko da On zna da je nama običnim ljudima to nezamislivo, pa nam je Sebe odlučio pokazati u obliku čovjeka od krvi i mesa. E velika ti naša ljudska pamet spram Njegovom. Eto kolika nam je kad je, da nas ne prestraši, veliki Bog Otac odlučio poslati svoga sina u obliku malog nevinog djetešca. I rodi se to malo dijete. Majka mu dade ime Isus Krist, a izraelski narod prozva ga Emanuel (heb. Immanu,el – Bog s nama). I pokaza Bog da je u svojoj veličini mali, da je u svojoj moći nemoćno ubogo malo dijete, da je u svojoj tajanstvenosti dostupan. Postade Bog malo dijete da nas ne prestraši. Postade veliki Bog blago, dobro i drago dijete koje nas privlači. Malog Boga i dan na koji se On rodi moj narod od milja nazva Božić. Hrvatski narod iz mog kraja, ravnajući se po onoj latinskoj ime je znak („nomen est omen“), prigrli Emanuela ili ti Boga koji je među nama, te svake godine na svoj način proslavlja njegov rođendan.

            Da bi za današnje, a i buduće, generacije sačuvali i povratili iz zaborava bar dio tih običaja proslave Božića ovdje ću pokušati prikazati neke od njih. O tim običajima, iz bliže prošlost, i načinu slavlja pripovijedati ću kako ja to pamtim i na način kako su zborili[1] naši stari.

VRIJEME PRIPREME I ISČEKIVANJE BOŽIĆA

Ne bijaše to tako davno kada moj kršćanski narod Hercegovine ne poznavaše riječ „advent“. Isto tako, u to vrijeme nije poznavao ni „adventski vijenac“, nije poznavao ni blještavilo svjetlećih ukrasa na božićnom drvcu, niti su djeca dobivala dar od sv. Nikole. Bijahu tada neki drugi običaji nekako bliskiji iščekivanju Onoga koji tek treba doći, a manje bliski „vjeri“ ovozemaljskih trgovačkih vrijednosti. Vrijeme od Svete Kate do Božića u narodu se zvalo „došašće“[2]

Već prve nedjelje došašća, po obiteljskom ozračju, počelo se osjećati da dolazi Božić. Zajedničke molitve postaju nekako glasnije i razgovjetnije, a ukućani nekako blaži prema članovima obitelji. Poslije večere čeljad zadovoljno razgovara i zahvaljuje Bogu što nam je dao da smo eto i ove godine ubrali dobru ljetinu i u kući ima svega blaga. Eto brate čeljad nam zdrava i živa, marva[3] nam nije krepavala, ambari puni žita, bačve pune vina, ispekla se rakija, zaklalo krmka[4], a što je najvažnije nikom nismo dužni. U tom svođenju računa did[5] bi obično naglasio: „E moj sinko!! Ko je dužan i na Božić je tužan. Vala dragom Bogu što dobro prođosmo na vagi, pa podmirismo pridujam i dug u zadrugi.“[6].

U dobrom raspoloženju i ozračju dođe i treća nedjelja došašća koja se zove Materice. Ovo je, pored Očića (naredne nedjelje došašća), najdraži dječji tjedan u godini. Kako i ne bi kad se na taj dan odrasli postanu mala djeca po uzoru na svemogućeg Boga koji je eto na Božić postao mali. Običaj je bio da na taj dan dođe do zamjene uloga i ulogu odraslih preuzmu djeca. Glumeći djecu roditelji, te udate žene i oženjeni ljudi na ove dane, dozvoljavaju svoj djeci da ih ka bajagi zavežu užetom, te mole djecu za oprost svega lošeg što su im kroz godinu učinili. Djeca ozbiljno shvaćaju ulogu odraslih i nabrajaju „grijehe“:, „Te stalno ste nas grdili i prigovarali, te niste nam dali da skačemo[7], te bili[8] ste nas, te gonili[9] ste nas da priviše[10] radimo i zato se morate iskupiti“. Kako bi okajali i otkupili svoje „grijehe“, stariji bez ljutnje i skrušeno daruju djecu sitnim poklonima (pokojim orahom, bademom, rogačem, kockom šećera, a ponekad i sitnim novčićem) na veliku radost djece. Djeca bi ove darove po stotinu puta razgledavala i pregledavala, brojila, te nastojala što bolje sakriti jer ih valja sačuvati do Božića i tek onda pojesti i u njima uživat. Obično bi sve skupa dali didu jer njemu najviše vjeruju, a on će ih i najbolje čuvati. Zbog tih sitni dječjih „ucjena“ ovi blagdani su se zvali ''cina''. Od tada su stariji svakog dana morali odgovarati na dječja pitanja koliko još ima do Božića. Djeca su potajno promišljala kako još nije dugo do dana kad će biti svega blaga: oraha, suhih smokava, rogača, badema, kocke šećera, a može biti da umjesto „divke“[11] dobiju i pravu kavu. Ko zna možda baba iz sanduka izvadi onu naranču ili jabuku što ih je namijenila ponijeti u svojih kad pođe u rod. „More bit, more bit“ govorila bi djeca, a iz njih je zračila ona nutarnja radost. „Uostalom, ako baba i ne dadne naranču, biti će onog lipšeg išaranog kruva i preškovine[12] i neće se meso dilit ko obično“.