Ružica Parlain: Ako padneš, digni se – to je tvoja pobjeda

Piše: Ružica Parlain/Grude.com

Nije li želja svakog čovjeka u svakom životnom stadiju odagnati sve brige, stres, bol, svakog živog ili neživog zlostavljača koji onemogućuje lagodan život u cvijeću i drveću? U čovjekovoj je prirodi da nastoji biti sretan, ali trik je u tomu što je svijet sazdan od malih dijelova, a osoba je kreirana od svojih malih odluka. Jedno je željeti biti sretan, a drugo je nešto poduzimati povodom toga. Što onda poželjeti?

Svi ljudi su proizišli iz istog kalupa. Svatko ima osnovne potrebe, nagone, osjećaje, želje, strahove, i na kraju svega toga, na kraju djetinjstva, na kraju iskustva od osamnaest ili devetnaest godina buđenja u ovom svijetu, u ovoj prirodi, u ovom gradu, u ovom stadu, u svojoj obitelji, u svom krevetu, u svojoj koži, naziru se i bude se s nama, ako su dosad preživjele, naše ambicije koje se hrane samo voljom, i ničim drugim. Što se više po ustima žvaču i što ih više ušiju čuje, slabije su. Veličanstvenog li paradoksa, same su strašne, ali se boje ljudi. Koja je, dakle, razlika u ljudskoj egzistenciji kad nečija svijest svako jutro služi lipov čaj i kolačiće od marlena svojim ambicijama podsjećajući ih na prijašnje pothvate i potičući da rade još jače, a nečija se druga izgladnjuje i dehidrirana se šepuri? Prva osoba je svjesna jačine svojih odluka, svog animalnog, emocionalnog i misaonog postojanja dok druga živi gotovo osakaćeno jer odbacuje darove svoga duha hraneći samo tijelo. Slikovito rečeno, prva osoba može biti neka dobrostojeća, čak i bogata osoba, a druga može biti ona kojoj je vrhunac dana odigrati loto i popiti pivo u svom brlogu. Između ovih dviju osoba ne postoji nepremostivi jaz. Taj jaz ne postoji niti između doktora i umjetnika, kao niti između umjetnika i jednog djeteta koje želi biti sretno. Jedina razlika između njih je njihova volja, odnosno odluke koje donose svakog dana. Možemo reći da nas je napravio Bog ili da su nas napravili mama i tata, a gotovo nikada nećemo čuti da je netko primijetio i neku treću istinu koja je zapravo, po svakodnevni život, najvažnija i najmoćnija, a to je da smo upravo mi napravili sebe onakve kakvi smo danas. Svakim danom, svakim buđenjem, svakom pročitanom knjigom ili odigranim listićem u kladionici, svakom svojom odlukom mi pravimo sebe. U roku od tri dana možda neću postići ništa ako se rano probudim, bavim se literarnim radom, vodim brigu o svom tijelu. Deset godina takvih odluka već od mene čini uspješnu, zadovoljnu i sretnu osobu. Da, želim biti sretna. Ne, to nije sve. Nije bitno što, nego kako.

                Svaka odluka je važna. Svaka odluka se broji. Sve što radimo, radimo sebi. Ja sam biološko, misaono i emotivno biće. Ne želim raditi protiv sebe. Želim biti otvorena, ambiciozna, spremna za učenje, iskustvo, razumijevanje i život. Želim iskoristiti sve što mi Život da. Ako baci bolje mogućnosti, otići ću. Ako baci određenu osobu, upoznat ću. Ako baci nešto što ne znam, naučit ću. Ako baci mene, ustat ću. To je moja mala pobjeda. Puno malih je jedna velika. Želim sreću, i tako ću je i stvoriti.

Ružica Parlain/Grude.com