Emocije su itekako naglašene jer je 25 godina otkad se hrvatski narod samoorganizirao i na čelu s Matom Bobanom utemeljio Hrvatsku zajednicu Herceg-Bosnu. Puno je, u Hrvatskoj grudi i ostalim tadašnjim hrvatskim tiskovinama, tekstova, intervjua, reportaža… iz pera Gruđanina, našega Ružićanina prof. Zdravka Nikića, što je i povod razgovoru s jednim od svjedoka događaja iz toga vremena. U razgovoru za portal Grude.com Nikić se prisjeća prijeratnog vremena, osnivanja HDZ-a u Grudama i napuštanja istog, zatim rada u knjižnici koja je bila preko puta hotela Grude, nepravde koja mu je nanesena, pa ratne radiopostaje Grude, Večernjeg lista, HABENE...
Grude.com: Gospodine Nikiću, kako danas gledate na vrijeme od prije 25 godina?
Zdravko Nikić: Mogu odgovoriti u tri emocionalne riječi: sjetno, tužno, ponosno, ali bih mogao ( a to i kanim, ako Bog da i zdravlje me posluži) pretočiti sve u jedan podugačak roman. Sjećanja su gotovo svježa; sjećam se vremena koje je neposredno prethodilo tome jer sam jedva dočekao rušenje Berlinskoga zida, raspad omražene Jugoslavije i početak demokratskih promjena i kod nas. Vratit ću se malo unatrag kako bih načinio svojevrsni uvod u te dane. Istinsko rodoljublje i domoljublje, još u gimnazijskim danima, kada sam pohađao Srednju franjevačku školu za spremanje svećenika na Poljudu, u Splitu, meni, ali i mnogim drugim sjemeništarcima usadio je nezaboravni velikan, naš profesor fra Jakov Bubalo. To me kasnije opredijelilo kao istinskoga rodoljuba; probudilo u meni onaj nacionalni ponos jer sam, konačno, nakon komunističkoga mraka vidio jedno svjetlo kroz te tamne oblake. Da ne krijem ništa od svoje prošlosti, kazat ću kako sam u komunističkom sustavu jedva, nakon 4 godine „profesorovanja“ u Banovićima, a zatim u Šipovu (!), zbog moralno-političke podobnosti, našao zaposlenje u Grudama, obećavši tadašnjim vlastima kako ću se „povezati“, odnosno učlaniti u SKJ jer sam neimaštinom bio stjeran uza zid. Morao sam, jer bez posla i kao podstanar s djetetom i ženom, bez ikakvih primanja, nisam mogao opstati. „Potegnuo“ sam jake veze, dao mito tadašnjem predsjedniku Općine i konačno, nakon šest mjeseci od povratka iz Šipova, dobio posao. Jedno vrijeme sam odgađao to „povezivanje“, ali kada su mi zaprijetili kako ću ostati bez posla, bio sam primoram uzeti crvenu knjižicu. Kakve sam „privilegije“ imao govori i to kako sam 13 godina bio postanar, a moja supruga punih šest godina bez posla! Za jednu plaću obavljao sam tri posla: tajnika SIZ-a kulture Grude, tajnika Odbora Šimićevih susreta i bio jedan od urednika (redaktor i lektor) Općinskoga glasila „Bekija“… Čim se počelo raditi na utemeljenju HDZ-a, učlanio sam se u taj, tada, svenarodni pokret, 10. lipnja 1990. godine (taj sam podatak našao u evidenciji HDZ-a u Zagrebu, pa se mogu smatrati i jednim od osnivača te stranke u Grudama. Utemeljenje HZ H-B bilo je ono svjetlo koje je konačno, vjerovao sam, obasjalo hrvatski narod u BiH.
Grude.com:Tog 18. studenoga hrvatski narod u BiH dizao se poput feniksa, samoorganizacijom, shvaćajući kako se mora pripremiti na obranu svojih ognjišta. Mate Boban faksirao je pismo Zagrebu o utemeljenju HZ Herceg-Bosne, ali u Vukovaru se događao pad Grada heroja. Možete li se sjetiti gdje ste toga dana bili i što ste radili; kakav je uopće bio osjećaj u ljudima tada, kada se zna da se odvijaju dva tako važna događaja za hrvatski narod – jedan radostan, drugi tragičan?
Zdravko Nikić: Nakon ukidanje SIZ-a kulture Grude, 1988. posao sam dobio kao knjižničar u Narodnoj knjižnici Grude, koja je djelovala u sklopu Narodnoga univerziteta (kasnije sveučiulišta) Grude. Konačno sam bio blizu knjigama i mogao raditi posao koji sam volio! Na mjestu knjižničara zateklo me utemeljenje HZ Herceg-Bosne. Nisam bio izravni sudionik, nego promatrač i svjedok. Zašto je tako bilo? Neću spominjati imena (nomina sunt odiosa!), ali zbog pojedinaca iz vodstva Općinskoga odbora HDZ-a Grude (od kojih su kasnije neki „promijenili i nekoliko puta svoje dresove“) i njihova odnosa prema meni, uskoro sam napustio tu stranku (ideologiju nikada nisam niti hoću i nikada više nisam postao članom bilo koje stranke do danas, ostajući u duši izvornim HDZ-ovcem!) i više nisam bio u njezinu vrhu u Grudama. Dakle, bio sam svjedokom toga svečarskoga ozračja jer se sve odvijalo u hotelu „Grude“ preko puta Narodne knjižnice u kojoj sam radio. Svi smo tada sa zebnjom slušali riječi vukovarske legende Siniše Glavaševića (u što li mu se prometnu sin?!) o žestokim razaranjima Vukovara i herojskoj borbi hrvatskih branitelja, a poglavito heroja Trpinjske ceste – našega Blage Zadre. Osjećaji su se miješali: na jednoj strani kolona izbjeglica (mnoge je udomio Crveni križ Grude u kojemu je tajnica bila moja supruga Blaženka, koja je 24 sata dnevno
bila na raspolaganju tim ljudima; razmještala ih po kućama, dijelila im pomoć, zbrinjavala ih…), a na drugoj strani bradate spodobe s onom ozloglašenom zastavom, predvođeni zločincima Milom Mrkšićem, Veselinom Šljivančaninom, s ozloglašenim Arkanovcima i Šešeljevcima i jezivom pjesmom koju mogu pjevati samo ogrezli koljači: Druže Slobo pošalji salate, bit će mesa, klat ćemo Hrvate! Bilo je stravično sve to gledati i slušati! Zato ni velikog slavlja pri utemeljenju HZ H-B nije ni bilo. Sve je odrađeno gotovo u tišini jer se sa zebnjom, nakon razaranja sela Ravno 1. listopada 1990. godine, očekivao rat u cijeloj BiH, premda su muslimanski čelnici tada govorili kako to nije njihov rat! Hrvati u Grudama, ali i u cijeloj Hercegovini, nakon zaustavljanja tenkova u Pologu i razoružanja TO (jer je sve oružje bilo oduzeto!) bili su svjesni kako će srpska vojska i paravojne formacije oštro krenuti na BiH. Dakle, s jedne strane bijaše ponos na utemeljenje Herceg-Bosne, a s druge velika žalost zbog pada Grada heroja i velikih žrtava koje su, kao žrtva paljenica, prinesene
na oltar Domovine!
Grude.com: Radio Grude 18. studenoga obilježavaju svoj 18. rođendan, ali rijetki znaju da je u Grudama u vremenu rata postojao ratni Radio Grude. U eter je glas pustio čovjek kojemu ste bili svojevrsni mentor, Petar Grubišić. Sjećate li se tih prvih radijskih trenutaka?
Zdravko Nikić: Kako se toga ne bih sjećao! U improviziranim prostorijama Duhanske stanice u Grudama, u ljeto 1991. bio je smješten improvizirani studio ratnoga Radija Grude. Za tehnički dio bili su zaduženi Željko Šimunović, Ivica Šimić i Boro Šimunović, glasom su se javljali novinari Petar Grubišić i Mile Erkapić, dok je za glazbu b io zadužen Ante Spajić. Jednoga ljetnoga dana 1991., dobro se sjećam, kod mene je došao Željko Šimunović i zatražio radiostanicu IC2E koju sam dužio kao član Radioamaterskog kluba Grude (pozivni broj 4EAG) s obrazloženjem kako mu je potrebna za ratni Radio Grude. Sam Željko mi je ispričao kako se sve odvijalo Pa ću samo djelić toga prenijeti ovdje, a upravo ova tema me ponukala za pisanje jednoga opširnijega feljtona, s neposrednim svjedocima toga vremena – kako bi se i to otrglo zubu zaborava. Dakle, Željko svjedoči kako se sve dogodilo slučajno, a „slučaj je htio da se dana 21. rujna 1991. godine Ivan Šimić, Ivica Šimić i ja u pravo vrijeme nađemo na pravom mjestu“. ( Pojedinostima će više riječi biti u feljtonu). Dobili su na dar iz Hrvatske dva radio primopredajnika marke „Bofors“ od bivše JNA. Natovarili su ih u golfa i odvezli u Grude kako bi se, prema Ivičinoj ideji uporabili za radiodifuznu postaju, istu večer su sve instalirali i pustili u probni rad, emitirajući testne poruke tipa „Pozor, pozor! Ovdje krugovalna postaja Grude“! Kada je radio proradio, emitirao je domoljubnu glazbu, oglašavao uzbune i donosio kratke vijesti, a bio je u početku smješten u Duhanskoj stanici u Grudama, ali zbog slabog odašiljanja premješten je u adaptirane prostorije u hotelu „Grude“. U početku je tu bila ekipa u sastavu: Petar Grubišić, Mile Erkapić, Ante Spajić (Burkić), Neno Tomić, Ivan Šimić (Ivek) pridružili su se malo kasnije, kao i još neki drugi. Ostalo je sve povijest, što će se naći u najavljenom feljtonu.
Grude.com: Od svojih Gruđana iz tih dana ponosa i slave koga još viđate i s kim ste od ondašnjih predstavnika hrvatskog naroda na različitim razinama vlasti ostali u dobrim odnosima?
Zdravko Nikić: Ranije sam kazao kako neću ni jedno ime spomenutu u negativnom kontekstu (prepoznat će se sami!), a o ovome što pitate mogu kazati kako sam sa svim akterima tadašnjih događanja ostao u kontaktu, koliko je to moguće jer su neki od njih pomrli (pok. Mate Šimunović, posebno mi bijaše drag čovjek), dok od onih s kojima i dalje kontaktiram tu su prof. Jozo Marić, Petar Majić, Vinko Čuljak… i da sve ne nabrajam. Odlaskom u Hercegbosansku novinsku agenciji (HABENU) 12. listopada 1993. godine – što mogu zahvaliti prof. Jozi Mariću, koji me preporučio tadašnjem ravnatelju Boži Rajiću – na mjesto urednika – gotovo sve te ljude susretao sam u svome radu, kao i kasnije kada sam postao glavni i odgovorni urednik HABENE, a onda, spajanjem BH PRESSA i HABENE pomoćnik direktora, pa v.d. gl. i odg. urednika, pa opet pomoćnik direktora Federalne novinske agencije FENE, a na tome sam mjestu i danas. Mogu slobodno reći kako sam sa svima u dobrim odnosima kako s onima koji su mi činili nepravdu, tako i s onima s kojima sam usko surađivao! Ovima prvima mogu zahvaliti što su me na neki način „otjerali“ iz Gruda. Naime, kako
sam bio podstanar punih 13 godina, a supruga mi je radila u Crvenome križu Grude, podnio sam, zamolbu za dodjelu lokacije kako bih mogao sagraditi dom i tu ostati. Vjerovali ili ne, nisu mi izašli u susret, ne znam iz kojih razloga jer su svi tada dobivali sve (a o vrećama novca ne želim govoriti, izaziva mi isuviše gorčine)! Zar svojim radom nisam bio ni to zaslužio – dobiti komadić općinskog zemljišta i sagraditi obiteljsku kuću? Ako ne ja, zar to nije bila zaslužila moja supruga? Kada sam to ispričao pok. Mati Bobanu, kazao mi je da slobodno izaberem lokaciju gdje hoću i on će potpisati, ali tada sam već bio renovirao staru kuću, svoje supruge u Čitluku, radio u Međugorju i bilo je kasno za neki novi početak. Zato sam rekao zbogom rodnom kraju i skrasio se u Brotnju!
Grude.com: Kad možemo očekivati predstavljanje knjige ili pak knjiga Zdravka Nikića u Grudama?
Zdravko Nikić: Oni koji me poznaju znaju kako sam dosta samozatajan, samokritičan, ali uporan čovjek. Veze s rodnim krajem nikada nisam prekidao. U svakoj mojoj knjizi, a već sam ih izdao sedam, zastupljena je ikavica i zavičajni motivi… Ovdje ću napraviti malu digresiju. Kada sam objavio prve pjesme, u onome sustavu (ne vratio se nikada više) i susretao se s mnogim renomiranim pjesnicima na „Šimićevim susretima“ koje sam najvećim dijelom i kreirao, (Jurom Kaštelanom, Perom Marićem,
Dragutinom Tadijanovićem, Milom Pešordom, Vladimirom Pavlovišem, Krešimirom Šegom, Alijom Kebom…) maštao sam o tome kako ću i ja jednoga dana na toj manifestaciji pročitati neku od svojim pjesama, tim više što su se neki od vodećih komunista u Grudama šprdali s mojom poezijom. I došlo je to vrijeme, ispunio se moj san – nastupio sam dva puta i zadovoljan sam. Moja
najnovija zbirka, koja je tiskana u izdanju Matica hrvatske Grude i Matice hrvatske Čitluk, Zavičajna rapsodija, iz tiska je izašla zahvaljujući ponajviše pomoći grudskoga načelnika gosp. Ljube Grizelja i mojega kuma iz Čitluka Jure Džide te našega Stjepana Vranješa. Naime, želja mi je bila da ovaj put jedan od izdavača i tiskara budu iz Gruda. U Čitluku je već predstavljena, o njoj će se govoriti i na Danima ikavice u Mostaru 16. studenoga ove godine. Vjerujem kako ćemo uskoro dogovoriti i predstavljanje, ako ne cjelokupnoga djela, barem romana „Sime života vičnoga“ i ove zbirkme u Grudama. Bilo bi mi jako drago i nadam se kako će se to i dogoditi. Narodnoj knjižnici Grude, u kojoj sam ostavio prepoznatljiv trag, darovao sam po nekoliko primjeraka mojih knjiga. Knjige su moje bogatstvo i više volim skroman materijalni život, nego bogatstvo. Držim kako je duhovno bogatstvo ono u čemu uživam.
Grude.com: Bavite se i radiestezijom. Što se vaših rodnih Gruda i Hercegovine općenito tiče, može li se ona teza da Hercegovina leži na vodi potvrditi?
Zdravko Nikić: Apsolutno da! Hercegovina je isprepletena podzemnim vodenim žilama, poput ljudskoga tijela krvotokom. Dobar radiestezist pronaći će pravu venu, a onaj lošiji kapilare. Za sebe slobodno, bez lažne skromnosti, mogu reći kako nema mjesta ili općine u Hercegovini gdje nisam otkrio vodu. Negdje je bilo i promašaja (ta i ja sam samo smrtnik, nisam Bog) – u Drinovcima u polju, npr., ali ukupni rezultati mi se kreću oko 95% uspješnosti. Istina, negdje treba bušiti dublje, a negdje pliće – ovisi o sastavu tla i vrstama stijena.
Grude.com: Za novinare se govori da nikad ne napuštaju ovaj posao, pa ni onda kad se umirove. Što o tome, za kraj ovog razgovora, može reći Zdravko Nikić, kao jedan od najvažnijih ljudi za povijest novinarstva na ovim područjima?
Zdravko Nikić: U novinarstvo sam krenuo daleke 1985. godine, na nagovor moga prijatelja Petra Grubišića. On je bio dopisnik Večernjeg lista iz Zagreba, a ja Večernjih novina i Zadrugara iz Sarajeva. Surađivali smo, pomagali jedni drugima. Kasnije, kada je on otišao iz Gruda, ja sam jedno vrijeme preuzeo dopisništvo Večernjeg lista, ali ne dugo zbog neslaganja s tadašnjim urednikom za BiH Antom Matićem. Nekoliko mojih priloga zaredom nije objavio, a kada sam ga pitao u čemu je problem, odgovorio je kako nije svatko rođen za Pulizerovu nagradu (sic!?). Ništa mi nije bilo jasno pa sam prekinuo suradnju, a kada me nazvao tadašnji glavni urednik i pitao zašto više ne pišem jer su moji prilozi bili profesionalni i vrlo pismeni, odgovorio sam kako ne zadovoljavam Matićeve kriterije. Kazao mi je da ne obraćam pozornost na to i nastavim suradnju, ali više nisam htio slati tekstove dok god je nadobudni Matić na tome mjestu. Ne znam sjeća li se toga; susrećemo se na skupštinama Društva hrvatskih književnika Herceg-Bosne, ali mu to nikada nisam spomenuo. I neću. Ovo je prvi put kako nekome pričam o tome. Kada sam za tri i po godine završio studij na Filozofskom fakultetu u Sarajevu mislio sam kako ću raditi u prosvjeti i ni u snu mi nije bilo profesionalno se baviti novinarstvom, ali Božji planovi vjerojatno bijahu drukčiji pa sam od skoro samoga utemeljenja Agencije hrvatskoga naroda u BiH – Hercegbosanske novinske agencije HABENA – evo do današnjih dana u novinarskim vodama i pred mirovinom. Do sada, dakle, punih 23 godine rada na uredničkim zadatcima (premda sam po sistematizaciji pom. direktora Fene, moja stvarna funkcija je gl. i odg. urednik Fene O.D. u Mostaru. Odlaskom u mirovinu, ako bude Božja volja da je uživam, vjerojatno ću se prestati baviti stresnim poslom u novinarstvu, ali neću prestati pisati. Želio bih u amanet budućim pokoljenjima ostaviti još koje književno djelo, naravno napisano na našoj lijepoj ikavici. U jednoj svojoj pjesmi iz nove zbirke napisao sam pjesmu posvećenu tome, pa ću je za kraj donijeti i ovdje.
Pjesnikov život
(Zdravko Nikić)
I
Kažu mi
Zašto pišeš
Tiskati knjige skupo
Uzalud trošiš novce
Isplatnije bi ti bilo
Čuvati koze i ovce
A ja im kažem
Kako prestati pisati
Iz srca u red
slova sijati
Jer
Dok budem mogao pisati
Do tad ću i živjeti i disati
Razgovarao:Ž.An/Grude.com
TAGOVI: |
| Vaše ime | |
| Komentar | |
