Dan kad je Maksimir gorio, a Gruđanin poveo borbu za slobodnu Hrvatsku!

Datum objave: 13.05.2018   Broj čitanja: 2738
Godine lete, sjećanja ostaju... Prošlo je, eto, već 28 godina od žestokih sukoba i nereda uoči nikad odigrane utakmice Dinamo - Crvena zvezda, no svake godine u ovo doba bude se sjećanja na dan koji je neprijeporno bio jedan od važnijih u novijoj hrvatskoj povijesti.
Dan kad je Maksimir gorio, a Gruđanin poveo borbu za slobodnu Hrvatsku!

 

A jedan od junaka Dinamovih navijača, Bad Blue Boysa, tog je 13. svibnja 1990. godine svakako bio Vjekoslav Škrinjar, tada 21-godišnji nogometaš Modrih.

 

Kad je naime počeo sukob Boysa i ondašnje milicije na maksimirskom travnjaku, Škrinjar je bio među malobrojnim igračima koji su ostali na terenu i spasio je navijača koji je bespomoćno ležao dok su ga batinali. Potom je i Škrinjar dobio “pendrekom” po leđima, no sve je to ostalo u sjeni Bobanova okršaja s milicajcem Refikom Ahmetovićem. Legendarni Gruđanin iz Bobanove Drage krenuo je na Maksimiru u borbu za slobodnu Hrvatsku.

 

 

Gotovo tri desetljeća nakon tog događaja Škrinjar se uz kavu sjeća svega što se zbivalo te sunčane, ali i krvave nedjelje...

 

 

- Uoči utakmice bili smo u osami u Mokricama. Tjedan dana prije toga izgubili smo u Ljubljani protiv Olimpije 0:3, izgubili smo prvenstvo i utakmica sa Zvezdom bila je samo stvar prestiža. Nismo znali što se događa u gradu, nismo imali nikakve informacije - rekao je Škrinjar i nastavio:

 

- Sve je još bilo normalno kad smo izašli na teren na zagrijavanje, ali odjednom su počeli neredi. Lomile su se stolice, trgali reklamni panoi... Na južnoj su tribini bili naši navijači, a ispod njih, na južnom stajanju, navijači Zvezde, koji su sve to inicirali. Onda su BBB probili ogradu na sjeveru i ušli na teren, a mi smo krenuli prema svlačionici. Zadnji smo, prije ulaska u tunel, ostali Boban, ja, pokojni trener Kuže, bio je tu, u civilu, i vratar Dražen Ladić, koji nije trebao braniti na toj utakmici - prepričava Škrinjar događaje te nedjelje.

 

Pomagao navijaču

 

- Zvezdini su igrači otrčali u tunel, a ja sam vidio jednog našeg navijača koji je dobio udarac pendrekom i ostao je ležati na travi. Nisam ni o čemu razmišljao, samo mi je u glavi bilo da ga zaštitim, mislio sam da ću kao igrač Dinama, u dresu, imati nekakav autoritet i moći ću reći milicajcima da ga ne tuku. Tako se i dogodilo, milicajac se samo okrenuo i otišao, ništa mi nije rekao. Podignuo sam tog navijača, bio je tu i pokojni Kuže, krenuli smo zajedno van - prisjetio se Škrinjar.

 

Jeste li onda i vi dobili pendrekom po leđima?

 

- Nakon što je Boban udario policajca, tada sam i ja dobio udarac pendrekom! Policija nas je naime tjerala s terena i tada me jedan od njih udario. Doista ga nisam ničime isprovocirao, nemam ni danas pojma tko je to bio, nisam ga ni onda zapamtio, nisam ga poslije tražio, niti mi je to u životu ikada bilo važno. Znam samo da sam imao veliku masnicu na leđima i fizioterapeut Josip Čačković rekao mi je da ćemo to slikati ujutro i onda ćemo otići na miliciju sa slikom. Međutim, kad sam ujutro došao u klub, ta je masnica nestala! Valjda je to odlika tog pendreka: udarac boli, najprije ostavi trag, napravi veliku kvrgu, ali drugoga dana nema ni traga udarcu, nema nikakvih dokaza!

 

Škrinjar se sjeća gotovo svih potankosti tih sukoba:

 

- Na terenu je bio potpuni kaos! Kad je suzavac bio bačen, razmišljao sam što se događa na tribinama, tamo su mi bili djevojka i prijatelji. Sve su naše reakcije bile instinktivne, jednostavno nisi imao vremena za razmišljanje o svojim postupcima. A nije me bilo nimalo strah isključivo zbog toga što sam bio igrač Dinama! Mislio sam da smo mi igrači nedodirljivi, bio sam premlad da bih shvatio da sam stvarno tada mogao i nastradati - kaže Škrinjar i naglašava:

 

Radili svoj posao

 

- Za sve što se događalo na terenu ne krivim previše ondašnju običnu miliciju, te ljude koji su bili na terenu. Oni su samo radili za ondašnju državu i ne vjerujem da je netko od njih tada smio ne napraviti nešto što mu je bilo naređeno. Ma pogledajte samo fotografije s tog događaja, kako su bili odjeveni, pa uopće nisu bili pripremljeni za tučnjave i nerede! Problem je, jasno je, bio u njihovim naredbodavcima. Iako nisam pobornik “teorija zavjere”, kad sad sve sagledam nakon ove vremenske distance, lako se nameće zaključak da je njihova politika instruirala navijače Zvezde i režirala incidente, a reakcija naših navijača sa sjevera definitivno je bila spontana! Ako netko iz Srbije dođe i razvaljuje vam stadion i grad, normalno je da se to neće samo tako gledati i pustiti da se događa. Naredbodavci su sigurno imali svoje planove, čudno je bilo da milicija nije reagirala nakon početnog divljanja Zvezdinih huligana - kaže Škrinjar.

 

I to je, zapravo, ključna rečenica, koja ponajbolje objašnjava da izazivanje i režiranje nereda, koji su doveli do spontanog kaosa, nije bilo nimalo slučajno...

Što se događalo u tunelu, u svlačionici? Je li bilo kontakata s igračima Zvezde?

 

- Da, onako, u prolazu, ali nismo previše razgovarali. Čekali smo da vidimo što će se dogoditi. I oni su bili uplašeni. Mi smo ipak sportaši, nije ni njima bilo svejedno, nisu oni bili krivi za ono što se događalo vani.

 

Bojao se za Bobana

 

Jeste li tada vidjeli Arkana na terenu i ispred svlačionice?

 

- Ne znam jer u ono vrijeme nisam znao ni kako Arkan izgleda, ni tko je, ni što radi! Ma nije me tada zanimalo ni tko sudi, a kamoli tko sjedi na klupi Zvezde uz trenera! Bio sam premlad, te sam sezone, nakon dolaska iz vojske, došao u Dinamo, želio sam samo igrati nogomet, samo sam o nogometu razmišljao!

 

Kako ste dan poslije komentirali te događaje?

 

- Poslije takvog kaosa nije bilo lako srediti dojmove. Recimo, nije bila tada normalna pojava da netko udari milicajca! A kamoli da se sruši pola stadiona, što se dogodilo u Maksimiru. Priznajem, strepio sam što će se dogoditi s Bobanom, sa mnom, sa svima nama koji smo ostali na terenu. Nakon završetka prvenstva odmah smo otišli na turneju po SAD-u, klub je to očito napravio da nas izolira od svega! Ostali smo u Americi gotovo mjesec dana.

 

Boban je nakon toga bio kažnjen s devet mjeseci neigranja. Kako ste doživjeli tu kaznu?

 

- Zvone je bio reprezentativac Jugoslavije i to mu je svakako pomoglo kad su mu odmjeravali kaznu. Da sam ja napravio nešto slično, sigurno bih bio drastičnije kažnjen! Znate, u ono vrijeme udariti milicajca... Ma bio je to “smrtni grijeh”!

 

Politička nastava

 

Zanimljivo je da ste se vi, samo osam mjeseci prije maksimirskih zbivanja, u rujnu 1989. godine, vratili iz JNA s odsluženja vojnog roka! Kakvo je ozračje tada bilo u toj vojsci?

 

- Znam da smo svako jutro imali nekakav sat političke nastave i da su nam oficiri govorili da “neprijatelj nikad ne miruje”. Ja ih tada ništa nisam razumio, kakav neprijatelj, tko miruje, a tko ne miruje, ma ništa mi nije bilo jasno. Tek sam završio srednju školu i otišao u vojsku, nisam mogao ni pomisliti da će za godinu-dvije nastati takvo krvoproliće u državi u kojoj smo se svi znali i zajedno živjeli. A isto tako nisam mogao vjerovati da će neki moji školski prijatelji iz Slavonskog Broda odjednom nestati i postati neke druge osobe, kakve ja nisam poznavao...

 

Jeste li možda ostali u kontaktu s nekim igračima Zvezde?

 

- Ne. Ali kad sam došao u Japan, u siječnju 1995. godine, susreo sam se s Draganom Stojkovićem Piksijem, on je već bio tamo. I nisam znao kako se ponašati kad smo se sreli. Sjedio sam na klupi uoči utakmice i Piksi mi je prišao i pozdravio me kao da smo dugogodišnji prijatelji! Iako se nismo poznavali, osim što smo igrali jedan protiv drugoga, prišao mi je i rekao da mu se javim ako mi bilo što treba, rekao je da će mi pomoći koliko god može. Baš me ugodno iznenadio...

 

Jeste li sad, 28 godine poslije, svjesni da ste bili sudionik jednoga od povijesnih događaja?

 

- Kažu ljudi da je to povijesni datum, povijesna utakmica, za neke je to, zapravo, i početak Domovinskog rata. Mogu se složiti s takvim tezama, iako treba znati da je potom odigrano još jedno prvenstvo u bivšoj Jugoslaviji! Mi smo, zbog kazne, prvih pet kola kao domaćini igrali u Rijeci. I zapravo sam tek te, sljedeće sezone, 1990/91, osjetio strašan pritisak, nacionalni je naboj bio silno izražen, gostovanja po Srbiji doista su bila užasna za nas - pripovijeda Škrinjar.

 

Shalu su tukli

 

- Bili smo neprijateljski dočekivani, posebno Kujtim Shala, kojeg su nemilice tukli, psovali ga, vrijeđali... Što su mu sve radili! A on im je samo uzvraćao, tukao se s njima, ma to je bilo ludilo! Tada je on, ako se mene pita, bio naš daleko najjači igrač. Bio je jak kao zvijer, neustrašiv, imao sam dojam da je mogao igrati sam protiv svih! Naježim se kad se toga sjetim, fascinirao me svojom hrabrošću. Natjerali su ga svojim bezobrazlukom na to, ali nije se dao, nije pognuo glavu! Sjećam se da su ga u Nišu nemilice tukli, nikad to nisam u životu vidio! A on se samo dizao s trave i uzvraćao im, tukao je i on njih! E, te se godine i na nogometnim stadionima osjetilo da će se stvarno nešto gadno i krvavo uskoro dogoditi - ispričao je Škrinjar.

Dan kad je Maksimir gorio, a Gruđanin poveo borbu za slobodnu Hrvatsku!
Vaše ime
Komentar
 
Hvala na komentaru.
Vaš komentar će biti pregledan od strane administratora.
  • Hajduk13.05.2018 15:01 sati
    Nemojte velicat dinamo kao sve Hrvatski klub.Puno prije su navijaci Hajduka kamenovali partizanove navijace i auta bg reg gurali s rive u more.O tome se neprica niti pise neznam koji razlog moze biti nego da Hajduk okarakteriziraju kao komunisticki to je zamene podlo i pokvareno.Malo se zapitajte kroz povijest zasto je hajduk takav kakav je.Zagreb danas svojsta sve hrvstsko ali to nije to.SRAMOTA
Sva prava pridržana  ©  GRUDE.COM  2006-2024
Zabranjeno preuzimanje sadržaja bez dozvole izdavača.

Dizajn i programiranje: AVE-STUDIO