Ono što je trebalo biti ozbiljna rasprava o viziji za budućnost države, često se pretvara u predstavu prilagođenu stjecanju simpatija publike, pri čemu sadržaj i strateško razmišljanje gube na važnosti. Uloga predsjednika, koja je nekoć bila simbol jedinstva i strateškog vodstva, sada se čini svedenom na performativnu funkciju, lišenu stvarne moći i šire društvene težine.
Primjer Zorana Milanovića, aktualnog predsjednika, jasno odražava ovo stanje. Njegova politička karijera obilježena je pragmatičnim, ponekad i oportunističkim prilagodbama, što ga čini idealnim predstavnikom političke scene kojoj je najvažnije pridobiti i zadržati glasače. Njegov "kameleonski" karakter, kako se često ističe, može biti koristan u određenim političkim kontekstima, ali postavlja pitanje autentičnosti i dosljednosti vođenja zemlje.
S druge strane, Dragan Primorac, znanstvenik s ozbiljnim pristupom i profesionalnom karijerom, daje dojam osobe koja predsjedničku funkciju doživljava s možda prevelikom težinom. Njegova vizija predsjedništva čini se odmaknutom od realnosti sadašnje uloge predsjednika, čije su ovlasti ograničene, a utjecaj na društveno-političke procese simboličan. Ovo ukazuje na širu dilemu – što predsjednička funkcija u Hrvatskoj zaista predstavlja i kako bi trebala izgledati?
Konačno, kada se osvrnemo na moguće alternative, ostaje pitanje propuštenih prilika. Miroslav Škoro, kandidat koji kombinira poslovnu pragmatičnost, ekonomsko znanje i showmansku privlačnost, predstavlja drugačiji tip lidera – onoga koji bi možda uspio ujediniti narod i modernizirati funkciju predsjednika. Njegova kombinacija populističkog šarma i konkretnih ideja mogla je donijeti novo poglavlje u političkom vođenju Hrvatske. Iako se mnogima činilo da takav tip vođe nije dovoljno ozbiljan, iskustvo Ukrajine i Volodimira Zelenskog pokazuje kako čak i netradicionalni politički lideri mogu igrati ključnu ulogu u sudbonosnim trenucima.
Svi smo, na kraju, suodgovorni za situaciju u kojoj se nalazimo. Naš domoljubni naboj i želja za promjenom često ostaju neartikulirani u političkoj praksi. Umjesto da tražimo lidere koji mogu pomiriti simboliku i pragmatizam, odlučujemo se za one koji potvrđuju postojeći status quo. Da smo pokazali više hrabrosti i vizije, možda bismo danas imali predsjednika koji ne samo da predstavlja narod, već ga i inspirira da zajedno krene prema boljoj budućnosti. Moglo je biti drukčije – no pitanje je hoće li budućnost donijeti tu promjenu ili ćemo i dalje živjeti u okviru političkih propuštenih prilika.
Grude.com
| Vaše ime | |
| Komentar | |
