Iva Crnjac nagrađena za ratnu priču Krug, donosimo je u cijelosti

Datum objave: 25.06.2023   Broj čitanja: 3506
Priče Ive Crnjac, koje povremeno možete čitati i na portalu Grude.com, izazivaju sve više pozornosti, a njena posljednja, emotivna, ratna priča "Krug" nagrađena je od strane Ministarstva Branitelja Republike Hrvatske, na čiji natječaj za kratku priču o Domovinskom ratu se i prijavila.
Iva Crnjac nagrađena za ratnu priču Krug, donosimo je u cijelosti


Mentorica mladoj autorici bila je profesorica Mara Kožul.
Uz suglasnost autorice Ive Crnjac, portal Grude.com u cijelosti donosi njenu priču za koju je dobila treću nagradu Ministarstva branitelja RH.


Krug

Iva Crnjac



Čujem korake kako prilaze. Zvuk vojničke čizme odzvanja na jesenjem lišću. Više ne čujem ni grmljavinu, a ni sitnu kišu koja rominja i pada kroz krošnje drveća.
-Nekada je ta sitna kišica bila dobrodošla za izležavanja jer se nije moglo kopati i pribirati zemlju u vrtlima pripremajući je za duvan. Moglo se i sanjariti bez stra da će se izgubiti vrime uzalud.


Strah u čovjeku pojača njegova osjetila, a strah koji traje mjesecima postaje svakodnevica pa čovjeku ne bude teško prihvatiti svoju sudbinu. Koraci postaju sve glasniji.
-Nisan siguran je li neko naš ili je njiov.


Ostao sam sam, u grmu, bez oružja, pokušavajući umiriti disanje. Većina moje postrojbe nije više među živima, a ostatak je raspoređen polukružno po prostoru visoravni Krug, sjeveroistočno od Livna, u podnožju planine Cincar. Planina se nalazi između Kupreškog, Glamočkog, Livanjskog i Duvanjskog polja. Ne znam jesu li živi, jesu li ranjeni, sam Bog zna gdje su. Zazivam Boga za njih moleći se da su dobro. Svaki zvuk pucnjave je bolan, bojim se da sam ostao bez još jednog prijatelja, suborca...


Koraci su sve bliži, osjećam nečiji pogled na sebi.
-Ivane, jes to ti? – poznat glas upita.
-E lipi moj Ivane, nada sam se da ću te srist, ko da mi je sam Bog s nebesa reka da si blizu – reče on tiho.
-Tu san – kratko mu odgovorih, a on sjede kraj mene. I u mraku sam vidio njegovu vojnu uniformu umrljanu krvlju, znajući da nije on taj koji je ranjen. Priča tiho, ujednačenim ritmom, a u glasu mu prepoznajem tugu, nemogućnost mijenjanja situacije. Znam, mrtvi su. Još naših je mrtvo, poginuše za svoju domovinu, njene zime i njena ljeta, planinske vrhove i naše modro more.
Sutradan nastavismo put, oprezni kakvi smo morali biti. U sami sumrak ugledasmo kuću pored puta. Moj prijatelj pokuca, a vrata nam otvori dječak, jedva od dvanaestak godina.


- Kako je, domaćine? Smimo li ući malo danit dušon? – upitam dječaka, a on nam polako odškrinu vrata. Posjeo nas za stol i izvadio komadiće starog kruha i vode. Nismo se mogli ni sjetiti kad smo zadnji put jeli.


- Da di su tvoji, ta nisi sam? – pitao je moj prijatelj dječaka.


- Čeljadi moja, neman vam ja više nikoga. Eno neki dan dođoše oni njiovi i otraše mi ćaću iz kuče, izmučiše ga i ubiše. Od njega nam ništa ne osta. Ostali mater i ja sami. Mislijo ja, ne more biti veće zlo. Kad eto jučer vratiše se, uzeli moju mater, psovali joj njezinu hrvatsku mater, skinuli križ s njenog vrata, i nju odveli iza kuće, zlostavljali je i ubili. Čitavo vrime je Boga zazivala da me spasi. Mene su ostavili živa da se patin, a ja bi volija da su i mene ubili.


Zaplakasmo za dječakom. Probudi se tako u čovjeku osjećaj bespomoćnosti. Vratili bi mu njegove najdraže, ali znamo da ne možemo. Od djeteta su siroče napravili da nisu ni trepnuli. Gotovo smo mogli vidjeti zlo koje hoda našom zemljom i osjetiti za što je sve sposobno. Žudio sam za mirom i prestankom krvoprolića moleći se da nijedno dijete ne mora proživjeti sudbinu ovog tužnog dječaka, dok smo se udaljavali prema obroncima planine.
Noć je obavila predjel oko nas, zaklon iza kojeg smo se sklupčali pogledavajući samo ponekad, gotovo uplašeno, u zvjezdano nebo. Uljuljkani gotovo u san osjetili smo neki neobičan zvuk, ugledali sjenke koje su se blago micale na mjesečini.


- Oću li skončat ovde na Krugu pod Cincarom?
- To su diviji konji – prošapta moj prijatelj. Čuja san za livanjske divije konje.
Nazirao sam te njihove nagete glave, prelijepe sanjive oči koje kao da su pitale što se to događa s ljudima.


Iva Crnjac

Vaše ime
Komentar
 
Hvala na komentaru.
Vaš komentar će biti pregledan od strane administratora.
    Sva prava pridržana  ©  GRUDE.COM  2006-2024
    Zabranjeno preuzimanje sadržaja bez dozvole izdavača.

    Dizajn i programiranje: AVE-STUDIO