Moglo bi se reći da je imala sve: snimala je reklame za najveće svjetske brendove, živjela u Münchenu, Milanu, Ateni, Sydneyu, Miamiju, New Yorku… Putovala je po cijelom svijetu, nosila najskuplje modne marke i družila se s brojnim slavnim osobama. Njezino lijepo lice smiješilo se s billboarda i reklamnih panoa u najvećim svjetskim metropolama. Činilo se kao da živi svoje snove, poput zvijezde filma o djevojčici iz neke postkomunističke zemlje koja je ostvarila zavidnu karijeru na Zapadu. Pa sada živi ono o čemu ostali mogu samo sanjati. Međutim, Iva se odjednom povukla te nestala s naslovnica i celebrity rubrika. Godinama se pričalo kako se „zatvorila“ u Cenacolo i tamo doživjela „misterioznu promjenu“. Iva Brčić stoga sada javno progovara o svojem obraćenju. Svoju životnu priču do sada je dijelila s krizmanicima, mladima, članovima raznih molitvenih i obiteljskih zajednica u Crkvi. Međutim, napokon je osjetila kako je sazrjelo vrijeme za novi korak: javno posvjedočiti o tome kako ju je Isus, premda obasjanu svjetlima reflektora, izvukao iz tame.
Spona koja je nedostajala
Iva svoje svjedočanstvo uvijek započinje činjenicom da je odrastala kao dijete razvedenih roditelja što je, kako kaže, njezinom dječjem srcu nanijelo prve rane. Rođena je 1977. godine u Zagrebu. Njezini roditelji su živjeli u civilnom braku i razveli su se u njezinoj petoj godini. „Kao djevojčica sam se često pitala zašto nije uspio njihov brak. Sada mi je sve jasno i više ih ne osuđujem. Oni nisu poznavali Gospodina, nisu živjeli sakramentalno, nisu se znali ljubiti ni opraštati jedan drugome. Nisu znali ono što ja danas znam. Između sebe nisu imali Gospodina i ta im je spona silno nedostajala“, započinje svoju priču. Kao dijete razvedenih roditelja često se selila pa je živjela u raznim zagrebačkim kvartovima: Folnegovićevom naselju, Sloboštini, Pešćenici i Novom Čiču. U školi je često bila predmet zadirkivanja jer je bila dijete razvedenih roditelja, što onda, za razliku od danas, nije bilo toliko uobičajeno. „To mi je jako smetalo. Jako je važno imati prijatelja, nekoga svoga… Danas sam okružena s mnogo ljudi koji me vole i žele mi dobro, s mnogo pravih prijatelja, a u djetinjstvu sam se često osjećala usamljena. Premda su me roditelji, bake i djedovi voljeli, duboko u sebi osjećala sam se neprihvaćenom. Nisam osjećala njihovu ljubav pa sam bila istovremeno tužna i ljuta“, priznaje. Tu je ljubav pronašla u suvremenom plesu. U osmom razredu je samoinicijativno primila sve sakramente jer je htjela biti kao i ostali razredni prijatelji.
Susret sa modnim scoutom
Savjesna djevojčica i odlična učenica počela je pokazivati bunt. U višim razredima osnovne škole počela je bježati iz škole kako bi „ispala faca“, odnosno svidjela se drugima. „Znala sam da to nije dobro, da se protivi nekom nutarnjem glasu, mojoj savjesti, ali ja sam samo htjela imati prijatelje“, kaže. Onda se dogodilo da je početkom devedesetih prilično samozatajnu djevojku, koja se odijevala u traperice i jednostavne majice, na plaži u Crikvenici primijetio modni scout. Muškarac je pristupio Ivinoj majci i predložio da se njezina lijepa kći krene baviti modelingom. „To me uopće nije zanimalo. Međutim, čovjek je ponavljao kako će mi taj posao omogućiti odlazak iz Hrvatske, u kojoj je tada započinjao rat, ali i dobre prihode. Pozvao me je na casting u Zagreb. Sve to mi je bilo potpuno strano jer se tada nisam bavila svojom vanjštinom. Nisam se promatrala u ogledalu ni bila svjesna da sam nešto posebno lijepa…“, priznaje. Majka ju je ohrabrila da se odazove na casting u zagrebačkom hotelu International. Bio je to prestižni casting tri modne agencije (Ricardo Gay iz Milana, Ford iz Pariza…). U dvorani su se okupile brojne „sređene“ manekenke, a Iva se na castingu pojavila u jednostavnim trapericama, s kosom na razdjeljak i bez „booka“. Pred žirijem se pravdala kako ne zna što ovdje radi i da se ona samo želi baviti suvremenim plesom. Uskoro su uslijedili pozivi iz brojnih najvećih svjetskih modnih agencija. „Doslovno sam mogla birati. Zvali su me iz Pariza, Tokija, Milana, Münchena… Ja sam se odlučila za München. Tako sam već u drugom razredu srednje škole započela uspješnu karijeru modela i počela zarađivati ozbiljan novac“, kaže. Međutim, priznaje kako se sa svijetom glamura susrela još ranije, kada je kao plesačica u bendu Sanje Doležal sudjelovala na prvoj hrvatskoj Dori. Tamo se zaljubila u jednog glazbenika, starijeg od sebe, i zbog njega probala marihuanu. „To je bila klasična priča… Ponudio mi je joint i ja sam popustila kako pred njim ne bih ispala strašljiva klinka. Koliko se sjećam, to je bilo prvi puta da sam zbog nekoga drugoga napravila nešto mimo svoje savjesti i volje. Trava mi se uopće nije svidjela. Još i danas se sjećam onog ružnog osjećaja koji me pratio na putu prema kući. Dakle, imala sam svijest da sam učinila nešto loše, ali sam se silno htjela drugima svidjeti. Tako je sve započelo. Jer, kada jednom kreneš, onda više nema povratka…“, tvrdi.
Opasni horizonti
Sljedećih sedam godina bavila se modelingom i postala jedna od najuspješnijih hrvatskih manekenki. Prvih nekoliko mjeseci je na snimanja putovala iz Zagreba, a kada su se ona zaredala, Iva se morala ispisati se iz zahtjevne XVI. gimnazije i preseliti se u inozemstvo. Najprije je živjela u Münchenu, a zatim u Ateni, Milanu, Sydneyu, New Yorku, i Miamiju. „Honorari su bili odlični. Za jedno snimanje sam mogla zaraditi mjesečnu plaću svojih roditelja. Primanja su kasnije postala još znatno bolja. Kako je moj životni standard rastao, počela sam se okruživati s ljudima koji u meni nisu vidjeli djevojku željnu ljubavi, nego izvor novca…“, kaže. Još je u Zagrebu, odnosno prije odlaska iz Hrvatske, počela eksperimentirati s raznim supstancama. Vjerovala je da će u inozemstvu prekinuti s lošim navikama, ali vani su joj se, kako kaže, otvorili još „opasniji horizonti“. „Svi su mislili kako živim fantastično, jer sam puno zarađivala i putovala, bila okružena uspješnim i lijepim ljudima, sama sebi ugađala, izlazila na mondena mjesta te skupocjenim poklonima kupovala prijateljstva i naklonost. Drugima sam dijelila skupe darove, kupovala avionske karte za Ibizu i Ameriku. Odjednom sam se našla okružena mnoštvom ljudi. Zavaravala sam se kako sam uspjela ostvariti svoj san: napokon imam prijatelje! To mi je bilo važnije od svih naslovnica i jumbo plakata s mojim licem“, kaže. Iva je, tako, u samo nekoliko godina potpuno promijenila životni standard. Djevojka s Folke iz traperica i klompi uskočila je u skupocjene štikle.
Priznaje da je s vremenom postala opterećena svojom vanjštinom i na sebi vidjela samo lijepo lice. U tom je razdoblju bila uvjerena kako nikada neće roditi jer „trudnoća izobličava tijelo“, nego će „posvojiti neko siroto dijete iz Afrike“. Svakodnevno se vagala i opsesivno brojala kalorije. Kaže kako je znala danima gladovati, doslovno bi dan preživjela na tanjuru juhe i jednoj jabuci. „Nisam imala anoreksiju ili bulimiju, ali sam svakako imala nekakav poremećaj prehrane. Primjerice, u Americi bi gladovala danima, a onda bi se vratila kući, u Zagreb, gdje bi se onako izgladnjela natrpavala hranom. Osim toga, nastojeći zadržati besprijekornu liniju i definiciju mišića, dva puta dnevno je vježbala u teretani, naravno uz prisutnost privatnog trenera. Svoj je život podredila isključivo izgledu. Snimala je modne kataloge i kampanje za vrhunske svjetske brendove, kao što su Gap, S Oliver, Niveu, Reebok, Marco Polo, Triumph, Schwartzkopf, Redken, Everlast, Target…
Njezini su dani bili iznimno stresni. Ponekad se morala buditi u četiri sata ujutro kako bi stigla na let za drugi grad/državu, gdje je imala dogovoreno snimanje, a onda bi se istu večer vraćala kući. S vremenom je postala razmažena, sama sebi neprepoznatljiva. Djevojka koja se donedavno nije zamarala materijalnim i živjela skromno, odjednom se pretvorila u pomalo razmaženu bogatašicu. Primjerice, prljavu odjeću nikada nije prala nego bi je ostavljala beskućnicima, a sebi bi počastila novom. Imala je na raspolaganju i privatnog šofera koji ju je vozio na castinge. Živjela je u izobilju, uživajući u izlascima, skupocjenim darovima, ali i supstancama. „U tom svijetu su vrijednosti izokrenute. Najvažniji su novac, slava i vanjština. Svi se ‘šaketaju’ i podmeću jedni drugima kako bi postali uspješniji. U takvom okruženju sam htjela ili ne htjela polako postajala poput drugih. Važna mi je bila šminka, konstantno naslikavanje, kupovina dijamanata, brendirane robe i skupocjenih torbi“, kaže. Tek bi se ponekad, kada bi ulovila trenutak mira, upitala koji je smisao svega toga. „Ja samo zarađujem, kupujem, trošim i bacam. Postoji li neki smisao? Zašto uopće živim? Postoji li neki Bog? U toj potrazi za smislom, odnosno za duhovnošću, Iva je naletjela na jednu budisticu, djevojku koja je „drukčije pričala, drukčije se ponašala i bila nekako posebna“. Njih dvije su se počele družiti i dijeliti iskustva. Iva se toliko oduševila njezinim pričama o odvojenosti od materije da se ubrzo, kako kaže, proglasila budisticom.
Mašina za štancanje novaca
Iva je 1999. godine bila na vrhuncu karijere. Još uvijek je živjela u Miamiju, snimala velike modne kampanje i agenciji prihodila ogromne svote novca. Onda je doživjela moždani udar. Te se večeri vratila s noćnog izlaska, a već sljedećeg jutra trebala je putovati privatnim avionom na snimanje u Kolumbiju. Iva je otvorila voćnu salatu, sjela na kauč i krenula jesti, ali odjednom se srušila se na pod. Njezin cimer je začuo snažan udarac, uletio je u Ivinu sobu, podigao s poda te, ne znajući da je djevojka doživjela moždani udar, smjestio je na krevet. Probudila se nakon 32 sata. Shvatila je da ne može pokrenuti desnu ruku, a ni u ogledalu se više nije mogla prepoznati. „Ništa mi nije bilo jasno. Tko je ta žena? Gdje se nalazim? Kakav je ovo ocean ispred mene? Bila sam potpuno izgubljena…“ Ubrzo je završila u bolnici gdje su je liječnici upozorili da mora promijeniti životne navike jer joj se inače „ne piše dobro“. Priznaje kako se tada, u 22. godini života, dobrano prepala za svoj život. Znala je da se mora promijeniti. „Agencija me razočarala reakcijom na moje stanje. Jedino im je bilo važno da nastavim raditi i donositi novac. Govorili su mi kako klijenti nikako ne smiju primijetiti da sam ozlijeđena. Nije ih bilo briga za mene. Za njih sam bila samo lijepo lice… Mašina koja štanca novac“, objašnjava.
Još je kratko vrijeme nastavila raditi. Međutim, njezino srce je postajalo sve nemirnije. Sve je više razmišljala da treba promijeniti život. Približio se Božić 1999. godine. Iva ga je proslavila u Miamiju, daleko od svoje obitelji. Na Badnje večer joj je pozvonio susjed, inače praktični vjernik i pristojan dečko, te ju je pozvao na ponoćku. Iva mu je odbrusila: „Zar si ti zaboravio da sam ja budistica?“ Dečko se blago nasmijao i ponovio poziv. Uvjerio ju je kako misa traje samo sat vremena i da će joj ostati dovoljno vremena za provod. „Ne mogu vam ni opisati koliko sam mu zahvalna što me pozvao na svetu misu. Na misi su me dotakle svećenikove riječi o Ljubavi koja dolazi, Ljubavi koja se rodila za nas. Počela sam plakati jer sam osjetila nešto novo, nešto što do sada nikada nisam osjetila…“, objašnjava. U sebi je osjetila čežnju da se spasi i pobjegne od svijeta u kojem se našla. Iva je danas sigurna kako je tada, na samu Badnju večer, taj maleni Isus, djetešce u jaslicama, ušlo u njezino srce i počelo voditi njezin život.
“Idem se spasiti”
Tjedan dana kasnije svijet je ušao u novi milenij. Iva je na dočeku nove godine 2000. godine ugostila prijatelje iz Hrvatske. Društvo se provelo. Iva se nakon toga se spakirala, otkazala stan u Miamiju i prvim avionom pobjegla u Hrvatsku. U Zagrebu se nakon nekoliko dana javila profesoru Sakomanu, priznala mu da je ovisnica i završila na bolničkom liječenju. „Nisam bila ovisna samo o supstancama, nego i o vanjštini, o svom izgledu i novcu… U Americi sam imala sve što sam mogla poželjeti, ali nisam imala ništa. Ništa od toga me nije moglo zadovoljiti i usrećiti. Bila sam depresivna“, kaže. U bolnicu Sestara Milosrdnica ušla je početkom veljače 2000. godine. Na odjelu nije bilo slobodnog kreveta, pa joj je jedan dečko (zove se Slaven Skazlić i uskoro će biti zaređen za svećenika u zajednici Cenacolo) ustupio svoj krevet, a on se preselio na madrac. Iva se odjednom našla među „običnim i normalnim“ ljudima, potpuno drukčijima od onih na koje je navikla, ljudima s istim problemima. Na svetkovinu Gospe Lurdske odjel su posjetile časne sestre koje su ovisnicima pričale o Božjoj ljubavi. Kako je Božja ljubav neizmjerna te kako smo svi stvoreni da budemo slobodni i sretni. Bog nas ljubi takve kakvi jesmo. „Te su riječi u meni pokrenule lavinu suza. Ja nikada nisam bila slobodna. Uvijek sam se trudila svidjeti drugima, a nikada nisam bila ono što jesam. Svi me vole zbog mojih novaca. Tko sam uopće ja? Ja samo želim biti sretna…“ Njezine suze je primijetila jedna mlada časna sestra koja je Ivu zagrlila i poklonila joj krunicu. Iva se prisjeća kako je toga dana osjetila želju za molitvom pa je Slavena zamolila da joj na papirić napiše osnovne katoličke molitve.
Nakon nekoliko dana uslijedila je kriza. Iva se počela propitkivati je li možda pogriješila kada je napustila unosan posao i zatvorila se u bolnicu. U vrtlogu teških misli pomislila je kako bi najpametnije rješenje bilo oduzeti si život. „Bože, ako ti postojiš, ako si zaista sama ljubav, hajde napravi nešto!“ rekla je. U tom je trenutku netko pokucao na vrata bolesničke sobe. Bila je to ona mlada časna sestra. Ponovno ju je zagrlila i poručila: „Prolazila sam ovim hodnicima i osjetila snažan poticaj u srcu da ti kažem kako će te Bog spasiti. Samo Mu vjeruj“. To je bio njezin prvi susret sa živim Bogom. Čuo je njezine molitve i pokazao joj da nije sama na svijetu. Nakon toga je krenuo put izlječenja njezina tijela, ali i srca. U bolnici je ostala mjesec dana. Nakon toga se, uz svesrdnu podršku roditelja, počela pripremati za ulazak u zajednicu Cenacolo u Italiji. „Moram priznati da mi se početku uopće nije svidjela ta ideja. Znala sam da je najstroža zajednica, u kojoj nema TV-a i radija, ne smije se pušiti te se neprestano radi i moli. Ne zaboravimo i to da sam tada još uvijek bila kao neka budistica…“, kaže. Iva je devet vikenda s roditeljima redovito odlazila na kolokvije (pripreme za ulazak u Cenacolo) u Međugorje. Onda je jednom prilikom, boraveći u Međugorju, uzela razglednicu u ruke i agenciji u Americi poslala pismo. „Nemojte više računati na mene. Više se neću vratiti. Idem se spasiti.“
Ora et labora
U zajednicu Cenacolo Iva Brčić konačno je ušla 1. lipnja 2000. godine. Preselila je u talijansko mjesto Spinetta, u kuću gdje je živjela s još jedanaest djevojaka. U početku je imala ozbiljnih problema s privikavanjem na novi život. „Stvarno je bilo jako teško… Morate razumjeti da sam se nedugo prije toga vratila iz New Yorka, gdje sam na snimanjima nosila dijamantne Tifanny ogrlice, a onda sam odjednom prešla u drugu krajnost. Naime, u zajednici se živi s nekoliko najosnovnijih komada odjeće: par majica i hlača, malo donjeg rublja… Imala sam još četkicu za zube, a šampon i kremu za lice dijelila sam s drugim sestrama. Međutim, s vremenom me je počeo oduševljavati život sa esencijalnim, ta jednostavnost, odnosno sloboda koju ona donosi“, priznaje. U Cenacolu se živi prema starom redovničkom principu „ora et labora“ (radi i moli). Djevojke se bude u šest sati ujutro, u pola sedam se okupljaju na molitvi krunice, svetoj misi ili dnevnim čitanjima. Nakon toga je doručak, a posao počinje u osam sati ujutro. Radi se u paru jer svaka djevojka pri ulasku u zajednicu dobiva svojeg anđela čuvara, djevojku koja dulje boravi u zajednici. Djevojke rade u vrtu, u kokošinjcu, glačaju, peru rublje, čiste i metu okućnicu, bave se izradom rukotvorina od kojih žive. „Sestre su me najprije oduševile svojom dobroćudnošću, milosrđem i jednostavnošću. Živjele su potpuno drukčije od onog lažnog, umjetnog i plastičnog svijeta na koji sam do tada bila navikla“, kaže.
U Cenacolu je često razmišljala o svetom Pavlu, obraćeniku koji je morao pasti kako bi se podigao i krenuo za Gospodinom. „Bio mi je poticajan jer je kao grešan čovjek postao apostol naroda.“ Međutim, koliko god se vrlo lako mogla poistovjetiti s bivšim grešnikom, priznaje da joj je ipak bilo teško prihvatiti vjeru, Boga, Isusa, Duha Svetoga i Gospu. Njezin duhovnik, padre Francesco Peyron, neprestano joj je ponavljao da ne odustaje, neka traga, bude uporna, redovito moli i odlazi na klanjanja. I sve će doći na svoje. Iva se na njegov poticaj noću počela redovito sudjelovati na klanjanju pred Presvetim. U početku je samo sjedila i nijemo promatrala, a kasnije je dotaknuta Božjim prisustvom proplakala. Zatim je počela moliti. Gospodinu se obraćala tek s nekoliko riječi, poput nesigurnog djeteta koje ne zna kako izreći što ga muči. Riječi su s vremenom postajale rečenice. Kratki vapaji su se pretvorili u konkretne molitve. „U toj kapeli sam svoje srce otvorila Gospodinu i počela mu se povjeravati. Govorila sam mu istinu, kako se zaista osjećam, što me ljuti, kako mi je ponekad teško, da ne mogu izdržati, ali da unatoč svemu tome želim biti dijete Božje. Pred Presvetim sam prošla sve najbolnije trenutke svojeg života, od začeća, rođenja, rastave roditelja, modelinga…“, priča. Sjedila je u kapelici, promatrala Presveti Oltarski Sakrament i plakala shvativši da je Gospodin uvijek bio uz nju. Zaštitio ju je kada je kao beba preživjela težak porod, sačuvao je neozlijeđenom kada je pala s drveta, spasio joj život u teškoj prometnoj nesreći i iscijelio je nakon moždanog udara. „U Cenacolu sam shvatila da me moj Isus nikada nije napuštao. Cijelo vrijeme me je držao za ruku, čuo je moje vapaje, iščupao me iz grijeha i doveo do Cenacola“, svjedoči.
Vježbanje srca
U talijanskoj kući Iva je provela tri godine, a onda i devet mjeseci u Lurdu. Kaže da su plodovi boravka u Cenacolu nebrojeni. Tamo je naučila praštati: prvenstveno sebi za sve njezine krive odabire i loše odluke, ali i roditeljima i svima koji su je povrijedili. „Moje obraćenje je započelo na onoj misi u Americi, a nastavilo se u Međugorju i u Cenacolu. U zajednici je krenuo moj put s Gospodinom. Drugi najvažniji dar Cenacola jest spoznaja da je ljubav najvažnija. Bez ljubavi je sve uzaludno… Prije sam vježbala bicepse i kvadricepse, a u Cenacolu sam dugo vremena vježbala svoje srce, vježbala sam ljubav. U Cenacolo sam ušla malog, ranjenog i zatvorenog srca, a izašla sam svjesna silne i spasonosne snage ljubavi. Nema većeg dara od ljubavi! Samo želim ljubiti i živjeti za druge“ kaže.
U četiri godine Cenacola, napokon je prestala promatrati sebe isključivo kroz vanjštinu. Priznaje nam da je u početku koristila svaku situaciju, bilo to pred kupaonskim ogledalom ili prozorskim staklom, kako bi se promatrala. Čak su se ostale djevojke znale tome nasmijati. Iva se prisjeća prvog šišanja u zajednici, kada ju je frizerka ošišala doslovno „na kahlicu“, koje je, kako kaže, „jedva preživjela“. U kapelici je Isusu često ponavljala kako nije zadovoljna sa sobom i da „si više nije lijepa“. Duhovnik ju je upitao zbog čega želi biti lijepa. Hoće li zaista da je ljudi pamte po njezinoj ljepoti? Što želi da ljudi jednom, kada je više ne bude, govore o Ivi? Da je bila lijepa? „Tada sam zaplakala. Shvatila sam da iza sebe želim ostaviti nešto drugo: da se priča kako sam bila dobra žena, osoba, prijateljica…“ Iva je krenula uranjati u svoje dubine, u ono što je očima skriveno. „Počela sam raditi na sebi. Analizirala sam svoje postupke i molila Gospodina da me mijenja. U svemu mi je bila uzor majka Marija“, kaže. Objašnjava nam kako je u Cenacolu prisutna marijanska duhovnost, mole se tri krunice u danu i puno se govori o Mariji, o toj novoj Evi, mladoj ženi koja je pokazala silno pouzdanje u Boga, povjerovala je Duhu Svetom, potpuno se podredila Božjoj volji, sve je prihvaćala. Iva se htjela približiti tom idealu, novoj Evi, ženi savršene vjere. Zbog toga je često molila, klanjala se i vapila Gospodinu da je mijenja. Premda je duhovno napredovala, sestre u zajednicu znale su joj reći kako je još uvijek previše opterećena svojom vanjštinom. Tijekom boravka u Lurdu molila je Gospu da joj pomogne u tom, kako ga je nazvala, „mrtvljenju vanjštine“. Iz straha da će ostati nepromijenjena previše je doslovno shvatila duhovnikove riječi o nevažnosti vanjštine. Smatrala je da se uopće ne bi smjela uređivati. Nakon nekoliko godina molitve i rada na sebi spoznala je kako ipak treba prihvatiti svoju ljepotu kao Božji dar, ali tu vanjštinu nikako ne smije, kao nekada, stavljati u prvi plan. „Čovjek je duhovno, intelektualno, ali i tjelesno biće. Ta tri aspekta moraju biti u skladu. Istovremeno se dogodilo da nas je sestra Elvira potaknula da u svoj dnevni ritam uvedemo gimnastiku, a u slobodno vrijeme i trčanje. Tako sam naposljetku shvatila da čovjek ne smije jedan aspekt zapostaviti, a drugi razvijati. Sve mora biti u ravnoteži“, objašnjava. Danas smatra kako i svojom vanjštinom, decentno i uredno odjevena, može pokazati i kako je lijepo biti majka četvero djece.
Poziv na majčinstvo
Međutim, prije nego što se udala i ostvarila kao majka, Iva je razmišljala o posvećenom životu, da kao misionarka pomaže djeci s ulice o kojoj se Zajednica Cenacolo brine. Stoga je napisala pismo sestri Elviri, osnivačici zajednice, u kojem joj je izrazila želju svoga srca. Nakon toga je dosta dugo čekala poziv u misije, ali do njega nikada nije došlo. Zajednica ju je poslala u školu molitve te se pripremala za ulazak u novicijat. „Međutim, shvatila sam da neprestano razmišljam o majčinstvu… Sjećam se kako sam u našem vrtu ugledala dvije spojene rajčice, jednu veliku i jednu malu, odmah sam pomislila na majku i dijete. Ta pomisao me je ispunila neopisivom srećom“, objašnjava. Na jednom klanjanju je čak zaplakala promatrajući mladu trudnicu. Priznaje nam kako ju je rastužila pomisao da kao redovnica nikada neće biti majka, roditi i dojiti bebu. Svoju tugu je podijelila s duhovnikom. Svećenik joj je poručio da Bog želi njezinu puninu te da može ljubiti i živjeti za Isusa i kao majka. „Trebalo je proći nekoliko godina kako bih shvatila da me Gospodin poziva na majčinstvo te da ona djevojka, koja nekada prije nije htjela ostati trudna kako ne bi ugrozila svoje tijelo, počne čeznuti za djecom“, kaže.
Budućeg supruga upoznala je u zajednici Cenacolo. Dugo je molila za marljivog i pobožnog supruga. „Mladena sam upoznala na jednom susretu… Istog trenutka sam shvatila kako je vrijedan jer jer imao kvrgave ruke od teškog rada. Osim toga, nosio je izlizane traperice, a to je bio dokaz da puno vremena provodi na koljenima u molitvi“, objašnjava. Mladen se razlikovao od svih mladića koje je do tada susrela. Nije ju promatrao kao bivšu manekenku. Štoviše, u kontaktu s Ivom ponašao se poprilično sramežljivo. „Bio je drugačiji i nije čudo da sam kasnije dugo razmišljala o njemu“, kaže. Nakon tri godine boravka u Zajednici, Iva je došla u Zagreb posjetiti roditelje i tada se ponovno susrela s Mladenom koji je već bio izašao iz Zajednice. “Nas dvoje svakoga dana molili krunicu i odlazili na mise te smo cijeloga mojeg boravka u Zagrebu neprestano razgovarali o svim mogućim temama“, prisjeća se. Zajednica je nakon nekoliko dana Ivu poslala na devet mjeseci u Lurd kako bi potvrdila svoj redovnički poziv, za koji ona, kako nam priznaje, još uvijek nije bila sigurna. „Molila sam Gospodina da mi kaže što mi je činiti. Ubrzo sam osjetila da doista nisam stvorena za redovnicu, nego za sakrament braka… Premda oko sebe nisam imala primjere dobrih brakova, jer moji roditelji nisu živjeli s Bogom, u zajednici sam ozdravila i shvatila da želim biti u braku. Želim čitavog života voljeti jednu osobu. Gospu sam zamolila da mi pomogne s Mladenom jer sam osjetila da ga je Bog stavio na moj put, ali još nisam znala zašto…“, priča. Nakon devetomjesečnog boravka u Lurdu, Iva je sestri Elviri napisala novo pismo u kojem joj je objasnila kako je napokon sigurna da želi brak. Sestra Elvira je blagoslovila Ivinu i Mladenovu vezu, pa je djevojka izašla iz Zajednice i zbog Mladena se vratila u Zagreb. Njihovi su susreti u početku bili prijateljski, zajedno su molili i odlazili na svete mise, a onda su se vrlo brzo zaručili. Vjenčali su se na blagdan svetog Maksimilijana Kolbea, 14. kolovoza 2004. godine.
Naši su grobovi ostali prazni
Bračni život su započeli skromno, odnosno bez ikakve materijalne sigurnosti, ali oslonjeni na Božju providnost, onu „providenzu“ koju su u Cenacolu živjeli. „Novac od mojeg modelinga se davno rastopio, nismo imali stalne poslove, nego smo se morali pošteno potruditi kako bi stvorili dom… Srećom, u Cenacolu smo naučili da za sve trebamo zasuknuti rukave i pomučiti se. Nismo se plašili posla i vjerovali smo kako će Gospodin blagosloviti naš trud…“, objašnjava. Od prvog dana braka bili su otvoreni za život pa im je Bog vrlo brzo poslao sina Luku, a uskoro i drugog sina Brunu. Za treće dijete su molili u Međugorju: „Molimo te za djevojčicu i obećajemo ti da ćemo je nazvati po tebi, Marijo…“ Točno devet mjeseci kasnije rodila se Miriam, a četiri godine kasnije rodilo se i njihovo najmlađe dijete David. „Čudesno je to kako je Bog odgovorio na svaku moju čežnju. Ušao je u moj život, promijenio moje vrijednosti, presložio prioritete, stvorio nove navike i želje. Nekada davno sam se iz sebičnih poriva grozila trudnoće, a sada sam majka četvero djece. Gospodin me u Cenacolu toliko snažno promijenio, vratio me na tvorničke postavke, kao da je ponovno dozvao onu malu Ivu, djevojčicu koju je život kasnije pokvario. Toliko me je promijenio da sam se, bez obzira na iskustva s brojnim naslovnicama modnih časopisa, kada sam bila stilizirana i našminkana, najljepšom osjećala kao trudnica“, priznaje.
Nakon izlaska iz Cenacola, Iva je kratko vrijeme radila u autoindustriji, nakon toga kao pomoćnik u nastavi djeci s teškoćama. U posljednje vrijeme se u potpunosti posvetila odgoju svoje djece, a u slobodno vrijeme izrađuje unikatne krunice i nakit, po „recepturi“ koju je naučila još u Cenacolu.
Svoj život dijeli na dva dijela: onaj predmilenijumski, kada je imala slavu i bogatstvo, te onaj nakon toga, možemo ga nazvati postmilenijumskim, kada je u Cenacolu susrela Isusa. Taj susret ju je istinski promijenio, obogatio i unio smisao u njezin život. „Prije dvadeset i tri godine nisam mogla zamisliti da će moj život krenuti u ovom smjeru. Nisam se mogla zamisliti u braku. Ponekad bih možda pomislila kako bi bilo zgodno posvojiti, ali nikako ne roditi dijete. Osim toga, nisam mogla zamisliti da ću biti okružena brojnim istinskim prijateljima“, kaže. Bračni par Brčić je godinama na zagrebačkom Svetom Duhu vodio susrete bivših članova zajednice Cenacolo, tzv. eksovaca, a nakon toga su pokrenuli obiteljsku zajednicu u župi sv. Luke Evanđelista u zagrebačkom naselju Travno. Iva je prije nekoliko godina ušla u karizmatsku zajednicu „Nanovo rođeni“. „Ljudi mi često govore da smo Mladen i ja drukčiji, da nekako ‘svijetlimo’. Mi smo oboje korjenito promijenjeni ljudi jer smo u Cenacolu susreli živoga Boga, doživjeli smo nešto posebno, bili smo na izvoru života, osjetili smo pravu Ljubav. Ljubav koju sada želimo dijeliti s drugima, možda i kroz ovo svjedočanstvo, u susretima bližnjima, ali i onima koje nam Gospodin treba staviti na put. Pozvani smo da svjedočimo ono što smo doživjeli u susretu s Isusom. Zahvaljujući Njemu naši su grobovi ostali prazni“, završava Iva Brčić.
Ovaj tekst je originalno objavljen u Glasniku Srca Isusova i Marijina.
Preuzeto s Bitno.net
TAGOVI: |
| Vaše ime | |
| Komentar | |
