Fra Alojzije Mišić je na mjestu biskupa. Franjevci koji su sačuvali Hercegovinu, Bosnu, Hrvatsku... za stoljetne krajeve i umiru, jer djeluju u teškim uvjetima, maksimalno su na raspolaganju za svakog vjernika.
Tadašnji tisak donosi sve gore vijesti. Odnosi među europskim državama se zaoštravaju. Separatističke težnje Kraljevine Srbije su sve snažnije. Austro Ugarska ih pokušava disciplinirati i nastoji potaknuti pregovore da do rata ne dođe, ali sluha s druge strane nema, skoro pa nikako.
Fra Vice mudro prati zbivanja. Umoran je, ali svjestan da mora pokazati svježinu i jakost među vjernicima, da oni ne bi bili obeshrabreni u vremenu kada svijet vrije.
Zahvaljujući njegovoj požrtvovnosti, Grude su dobile kip svetog Ante. Fratar ima gdje služiti svetu misu. Ima gdje prespavati. Fra Leonardo Radoš, prvi župnik, je uz pomoć puka i zalaganjem biskupa fra Paškala Buconjića 1895. započeo župnu kuću. Skromnu, blago rečeno, a opet za to vrijeme bilo je bolje imati nešto, nego ništa.
- Bože, daj nam snage. Neka Uskrs oživi u svim srcima mojih župljana - govorio je u sebi fra Vice. Nešto ga je posebno intrigiralo. Crkve, kakvu započe fra Gabro u jednom, a fra Stanko u drugom stoljeću, ni blizu. Teška bijeda i glad su vladali. Ne može se započeti s velebnim projektom, a velika mu je želja.
Počet će, nažalost, rat. Nije to samo zla riječ, već je i činjenično stanje.
Počelo je upisivanje ratnih zajmova. Župljani dolaze svome fratru i pitaju ga o zlim vremenima.
- Što nas ovo čeka fratre? - upita jedan župljanin koji će se toga kolovoza naći u Lavovu, na Galiciji, kao vojnik u sastavu austrougarske vojske.
Fra Vice je pogledao u nebo. Odozgo je tražio odgovor na teška pitanja, a svako je tih mjeseci bilo teško.
- Što god nas čekalo, zna se tko je pobjednik, zna se koji blagdan slavimo. Uskrs slavimo s punim pouzdanjem u Gospodina jer On je pobijedio smrt, pobijedit će i svu tamu - govorio je fra Vice. Stajaše ponosno i hrabro na onoj tisućljetnoj grudi. Tek je zagazio u 30-e godine, a već je nosio teški križ olovnih vremena.
Čitao je Matoševu 1909. Hrvatski narod netom se oprostio od velikog pjesnika. "Jer Hrvatsku mi moju objesiše", kao da viče iz dubine.
Fra Vice je na Uskrs, 12. travnja, ohrabrivao vjernike svoje župe i susjednih koji su dolazili, da ne posustanu na svom putu vjere. Dugo se zadržavao uz postaje križnoga puta. - Gospodine, Tebi je namijenjen svaki treptaj mog oka i otkucaj ljubavlju rasplamtjela srca - molio se u sebi fra Vice.
Ni on nije posustao, unatoč svemu.
Ubrzo su mu oduzeli i crkvena zvona za topove. Samo molitva mu je ostala i vjera u dragoga Boga. To ga je čuvalo. I njega i njegov grudski puk.
Počeo je masovni, I svjetski rat. Hrvatski sinovi opet su ginuli za neke druge. S Galicije se mnogi nisu vratili. Spominje se i do 40 tisuća stradalih Hrvata čija su groblja diljem istočnog bojišta. Ukrajinsko selo Hlebivka krije jedino sačuvano groblje hrvatskih vojnika u Ukrajini, a priča o Hrvatima koji su tu nekoć obitavali prenosi se s koljena na koljeno.
Stotinu godina poslije, opet se ratuje na istočnom bojištu. Opet su fratar i narod usmjereni jedni na druge, a dragi Bog kojem se svesrdno mole, štiti ih i vodi kroz zla vremena... kroz petke našeg vremena, ali doći će nedjelja i doći će Uskrs blagog naroda...
Grude.com
| Vaše ime | |
| Komentar | |
