Velika je čast ukazana hercegovačkom svećeniku, nakon što je prije dvije godine imenovan za biskupa u Kotoru, u Crnoj Gori.
Monsinjor Štironja je krenuo iz župe Prenj, kao jedno od desetero djece u obitelji, a sama ta činjenica naučila ga je poniznom i skromnom životu.
Kasnije se, odlučivši postati svećenik, obrazovao na brojnim studijima i prošao misijsku djelatnost u Tanzaniji (1988. 1992.), a nakon toga je djelovao u Hamiltonu u župi Oakville u Kanadi (1993. - 1996.) gdje se pokazao kao jako vrijedan, te se obraćao hrvatskim vjernicima na radiju Torontu.
Njegova biografija je puno bogatija, nego držat ćemo se sadržaja važnog za ovu temu.
Zašto monsinjor Štironja nije mogao biti biskup u Hercegovini, ali zato svugdje drugdje je? Pa vjerojatno zato što nije Ratko Perić niti njegova slika i prilika.
Koliko je drukčiji od ostalih podanika bivšeg, a i sadašnjeg biskupa Petra Palića, potvrđuje činjenica da je ili sam monsinjor ili pak njegov biograf maknuo iz svoje biografije sramotnu instalaciju koju mu je nametnuo Ratko Perić, a radi se o funkciji tzv. župnog upravitelja u Grudama. Jučer na vjerskim portalima koji su prenijeli vijest, a i svjetovnima o tome nema ni riječi.
Sumnjamo da se netko prevario pa tu informaciju slučajno izostavio jer bila bi baš prevelika slučajnost da se samo Grude izostave iz biografije.
Vraćamo se na početne riječi, monsinjor Štironja je mudar svećenik. I tada kada mu je Ratko Perić priuštio sramotu, odmah je bio svjestan da otmica župa nije kršćanski potez, a pogotovo u kontekstu vremena u kojem se Grude željelo oteti franjevcima na temelju lažnog dokumenta Romanis Pontificibus. Tko iole razmišlja, a don Štironja razmišlja, zna da se na temelju laži ne može nešto prisvajati, jer famozni RP dekret utemeljen je na laži, dogovoru koji nikad nije postignut. Priča kaže da je jedan od tzv. župnih upravitelja Gruda Ratku Periću svojedobno rekao: "Biskupe, ovo ne može proći. Ti ljudi odani su franjevcima. Ne znam koji je naš cilj, ali trebali bismo živjeti u miru i vrata Gruda će nam uvijek biti otvorena. Na kraju krajeva, to je naša župa. Što nas briga tko će u njoj služiti, samo neka vlada red i neka nas tu dočekuju s radošću, a ne ovako!"
Neki tvrde da su to upravo Štironjine riječi upućene Periću, neki ih pripisuju nekome od ostalih tzv. upravitelja, međutim tko god to bio, većina ih isto razmišlja, a ovaj se usudio to reći Periću, a usudi li se to itko od današnjih instaliranih reći Paliću, ili je strahovlada veća nego u Perićevo vrijeme, o tom po tom.
Don Ivan Štironja je iz biografije maknuo jednu tamnu mrlju jer njemu ne priliči da bude ikakav instalirani kadar i da izvršava nečije prljave radnje. Na kraju krajeva kako povijesti objasniti da su u vrijeme njegovog upravljanja, crkvu izgradila trojica fratara. U povijesnim knjigama bilo bi zbunjujuće i sramotno čitati o takvom upravljanju i zato je don Ivan pametno postupio.
Zato i nije imenovan hercegovačkim biskupom jer za tu funkciju ipak treba gaziti sve pred sobom, a don Štironja tako nije mogao. Zato je i otišao u mirnije okruženje, kao i brojni drugi kojima je dozlogrdila ova sramota servirana iz Ordinarijata u Mostaru.
Don Ivane, sretno i da s ljubavlju i razumijevanjem, a prije svega s Gospodinom u srcu, rješavate slučajeve Poreča, Pule... jer ni tamo ne teku med i mlijeko.
Grude.com
| Vaše ime | |
| Komentar | |
