- Bože moj, lijepog mog mjesta, a što će od njega ostati. Nestaju ljudi, nestaju prezimena grudska - povika s kamenog zida, ispred Kamene ljepotice, crkve svete Kate u Grudama, odakle Bog najbolje čuje vapaj svog naroda. Fra Bogdan Ćubela je otišao iz župe. Fra Božidaru je u ispomoć došao fra Gracijan Raspudić.
Boljela ga je bol njegovog naroda. Prije nekoliko dana pokopao je čovjeka od 40 godina koji je bolovao od tifusa, a kako stvari stoje ovih će dana i njegovog sina od 20 godina. Mnoge grudske obitelji imaju i po nekoliko bolesnika.
- Bože moj, nemam kad ni pisati, a volim to raditi. Umiru mi župljani, a godine smrti još nisu završile, vidim po svemu. Ne tražim da mi olakšaš križ. Moj je i ponosno ga nosim, samo te molim da mi daš snage da ga mogu nositi - molio se Gospodinu zagledan u daljinu. Pogledom je tražio Biokovo, pa se spuštao prema Imotskom, vraćao preko Gorice, zaustavio pogleda u Pocrtama, Pešiji... onda se osvrnuo na Ružiće, pogledao prema Dragićini, zatim što dalje i dalje, a hladan vjetar pričao je svoju, božićnu priču u Hercegovini.
"Nad nama pletu neke čudne niti, Hrvat je opet tako teško biti...", u glavi je čuo Matoševe stihove.
U posljednjem izvješću napisao je da u Grudama nema nevjernika. To je ono što ga je radovalo.
- Bože moj, pa ostat će kogod valjda - hrabrio se riječima.
Netko mu je išao ususret.
- Nešto pratre i za tebe za Božić. Taman je došla nova roba u trgovinu braće Andrijanić, mislimo mi na svog pratra - reče župljanin Ivan i čestita mu Božić.
Fra Božidar ga zagrli i iskrenog mu srca zahvali.
- Šta će ovo bit moj pratre?
- Dragi Bog zna, a ja znam da on svoj narod neće ostavit - kao s nokta će fra Bože, a Badnji dan pred Božić 1942. vraćao ga je u prošlost, na ono što je fra Gabro pisao, na dokument kojeg su stari Gruđani potpisali 1857. godine da daju zemlju fratrima i nastavljaju s fratrima koji ih pratiše još od drevne Imote.
- Puno je ovuda vojske prošlo kroz stoljeća, puno je bilo i juda i kajina, ali narod nikad nije pao i uvijeke je ostao dosljedan! Bilo je teških proljeća i stoljeća, bit će ih još težih, ali hrvatski, katolički puk je opstao - zaključi fra Božidar.
- Moj pratre, tebe ne muče ovi ratovi? - nasmija se župljanin koji ga je pohodio.
- U povjerenju ću ti reć šta mene muči, a napisat ću u izvješću da se zna. Žene puno nariču na sprovodima, valjalo bi malo odvadit. Mise za pokojnika se pokupe prije negoli ga se iznese iz kuće. Kako je počelo, morat ću ga ja nakon obreda ubacivat u zemlju - nasmija se fra Bože.
- Pratre, to ću ja prenijet župljanima. Ne sekiraj se.
- I ja ću moj Ivane - nasmija se fra Bože.
I mrak se pomalo bližio. Bekijsko polje kao da je vraćalo one duše koje je Gospodin uzeo k sebi. Kao da je sam Krist sišao na ovu grudu, prvi put spomenutu 1575. godine, a staru otkad je svijeta. Fra Bože se ohrabrio.
- Mogu nam tijelo pogubiti Ivane, a dušu neće nikada. Progonili su ovaj kraj i njihovi i naši, od njihovih znamo šta misle, a ovo što nam rade naši, to boli. Ali neka. Bog sve providi i okrene na dobro. Nama su Njegovi putovi nekad neshvatljivi, a opet na kraju vidimo da je u pravu - govorio je fra Bože.
Umor više nije osjećao iako ni sam ne zna koliko je tog prosinca bolesnika ispovijedio, pomazao, ispratio na posljednji počinak. Bog mu je dao snagu i rekao da će sve biti u redu.
- Fra Bože, unosit ćemo badnjak - viknu s praga stare župne kuće fra Gracijan Raspudić.
- Ivane, idi i pozdravi sve u Andrijanićima - reče fra Bože.
- Bog te blagoslovio pratre, šta tribadne tu smo - reče Ivan i krenu prema kući.
U statistici, zapisa fra Bože, sva grudska prezimena: Andrijanići, Brnadići, Čale, Bušići, Ćorluke, Evići, Ivankovići, Knezovići, Logare, Marići, Mikulići, Miloši, Radoši, Spajići, Šimići, Šimunovići, Pešorde, Tolići, Vranješi, Vrlići, Zadre, Zorići, Zovke i Zucići. Zatim dragićka: Bandići, Biloši, Bošnjaci, Dedići, Kature, Leke, Mikulići, Palci, Šimići i Zadre.
- Bože moj, otkako je rat nema voća osim vinove loze. A opet se radujemo i radovat će se ovaj ponosni puk još puno desetljeća, stoljeća - reče fra Bože i započe na glas krunicu ispred crkve svete Kate u Grudama, Kamene ljepotice koju započe fra Gabro, a u mirnodopskom vremenu završit će je trojica velikih fratara. Fra Božidar Ćorić je u prosincu 1943. iscrpljen i umoran prestao pisati. Gledao je svog fra Tihomira Zupca, grudskog mučenika kojem je ovo bila prva i jedina župa, kapelana koji zauvijek nestaje u koloni smrti, na Bleiburgu.
Fra Božidar je nakon Gruda i zbog djelovanja u Grudama dvije godine proveo u komunističkim zatvorima, pretrpio je brojne patnje. Preminuo je pred Božić 1964. godine u Mostaru.
Teška su vremena bila. A za Hercegovinu nikad nije bilo lakih vremena. I opet ju je Bog sačuvao!
Piše: Željko Andrijanić
| Vaše ime | |
| Komentar | |
