Tema je usko vezana za tradicionalnu gradnju hercegovačkog kraja, točnije Gruda, odnosno Cera odakle su moji Tolići.
Stoga smo na početku razgovora Antu koji je odrastao na zagrebačkom asfaltu pitali kako se rodila ljubav prema starim, kamenim kućama i Hercegovini.
- Puno sam puta svjedočio pričama mojih predaka koji su mi sa žarom pričali kako se nekad živjelo, koliko ih je živjelo pod jednim krovom, kako nisu imali ništa, ali jesu jedni druge i kako su bili sretni. Prije 15-ak godina, kad su stric Zdenko i otac Ivica, pod budnim okom dida Petra, započeli obnovu kuće u kojoj su odrasli, ja sam bio srednjoškolac. Sa sjetom su pričali kako ih srce vuče da obnove staru Jurkića kuću koja se nalazila 50-ak metara od te, ali kako 15-ak nasljednika polaže pravo na nju, dogovor oko obnove zapravo nije bio moguć i realan – počinje priču Ante.
Ta priča stalno mu se vrzmala po glavi. - Zapamtio sam njihovu emociju dok su pričali o tome i u idućim godinama nerijetko sam započinjao temu obnove stare kuće. Taj žar i emocija koje nose stare priče i u meni su stvarale neku novu, posebnu emociju. Vrijeme je prolazilo, u međuvremenu sam postao student preddiplomskog studija građevine i jedne večeri, dok sam razmišljao što bi mi mogla biti tema završnog rada, odlučio da će to biti baš obnova stare kuće. Međutim politika fakulteta nije bila takva da sami možemo birati temu, nego samo predložiti tri kolegija iz kojih bismo pisali rad pa sam ja preddiplomski studij završio na sasvim drugoj temi – kaže nam.
Međutim, tema koja mu je prirasla srcu morala je biti realizirana. - Nova prilika za realizaciju stare želje pružila se prije tri godine kad sam odlučio upisati i diplomski studij kako bih upotpunio znanje i dignuo ga na veću razinu. Kroz kolegije sam imao čast sudjelovati u nastavi vrhunskih profesora, među kojima moram istaknuti doc. dr. sc. Matiju Oreškovića. Taj mladi čovjek s velikim je žarom držao kolegije, a jedan od njih bio je i Revitalizacija, konzervacija i restauracija građevina. Nakon uspješno položenog pisanog i usmenog dijela ispita prišao sam mu i iskazao veliku želju da mi bude mentor i da moja tema bude obnova tradicionalne kamene kuće. Pokazao sam mu nekoliko fotografija, ispričao kratki osvrt i priču koja me veže za taj kraj i samu kuću. Nakon kratkog razmišljanja, nekoliko konzultacija i kratkih dogovora, prihvatio je i postao mi mentor – kaže nam Ante s ponosom.
Ističe da je u tom trenutku bio jako sretan jer je dobio zadatak koji je toliko dugo želio realizirati, ali i uzbuđen jer je znao da postoje mnoge nepoznanice na projektu koje je morao otkriti i na adekvatan način sanirati, odnosno pružiti rješenje koje će zadovoljiti struku, ali i pravila revitalizacije objekta.
- No ono što predstavlja posebnu težinu za mene je emocija. U Hercegovini nisam odrastao, ali je jako volim. Grude su moje mjesto iako nisam tamo rođen. Cere odnosno Tolići moje su selo iako sam gradsko, zagrebačko dijete. Za svu tu emociju koju osjećam zaslužni su did Petar, stric Zdenko i otac Ivica. Oni su mi pričama o mladim danima i odlukom da obnove ognjište pružili priliku da osjetim i doživim tu ljubav iz prve ruke, a meni se pružila šansa da stricu i ocu izmamim osmijeh na lice i izvučem pokoju suzu radosnicu – kaže za Grude.com Ante.
Ističe i kako su stric Zdenko i otac Ivica, dok su listali projekt obnove objekta za koji ih vežu stotine lijepih uspomena i gledali kako on sa žarom prezentira obnovu njihovog doma pred komisijom i brojim posjetiteljima, bili su iznimno ponosni. - Jednako kao i ja dok pred svima ponosno ističem logo obitelji Tolić na prsima. Jer to smo samo mi Tolići, ma gdje god se nalazili. A ovaj razgovor kao i cijeli rad posvećujem pokojnom didu Petru – kazao nam je Ante Tolić.
I Grude i Hercegovina mogu se ponositi svojim Antom koji, iako je rođen u Zagrebu, zna gdje je izvor.
Grude.com
| Vaše ime | |
| Komentar | |
