Čim je 24. veljače počela ruska invazija na Ukrajinu, Palac i njezina organizacija su reagirali, odgodili brojne projekte koje u međuvremenu realiziraju i krenuli pomagati potrebitima.
Večera u gradu pa rat
Upravo je Josipa Palac prije nekoliko godina u Grude dovela dvije djevojke iz Ukrajine koje su održale predavanje učenicima o premošćivanju razlika. Josipa nam u uvodu razgovora prepričava iskustva njih dvije. - Članice naše ICDO organizacije, koje su bile i u Grudama i u Beču skupa sa sudionicima projekta "Premošćivanje razlika", dočekale su rat u Kijevu s obiteljima. Kao i ostali Ukrajinci, nisu vjerovali da će do agresije doći. Večer prije su bile u gradu na večeri u Kijevu i jutro su dočekale u ratu. Cijeli ICDO tim skupa sa mnom bio je jako zabrinut kako će izići iz ratne zone i nakon par dana i dosta dugog i neugodnog putovanja su izišle. Naš tim koji im je potpora dočekao ih je u Europi. Sad su i službeno izbjeglice jer se ne mogu vratiti. Jedna od njih, Alyona, sada je s nama u Beču i pomaže nam u dočeku drugih Ukrajinaca, žena i djece, te njihovom prihvatu i smještaju ovdje - priča nam Josipa. Uglavnom im dolaze žene i djeca. - Dosta je priča da žene upadnu u ruke krijumčara i iz tog razgovora ih se jako puno javljalo nama za pomoć jer kao organizacija mi im nudimo sigurnost i vjerodostojnost - priča nam Josipa. Otkriva i što je najteže. - Žene i djeca nam dolaze s traumama, vjerojatno je najemotivnije kada dođu obitelji s djecom koja imaju poteškoće, Downov sindrom i slično. Pa ima starijih i bolesnih, onda čujemo priče o njihovim putovanjima, strahu.
Srčano u projektu
Trenutačno imamo majku s djetetom kojoj smo pomogli da dođe u Europsku uniju i Beč i ona nije samo pobjegla od rata nego i od svog bivšeg muža nasilnika, i sad kad je došla nama, morali smo se posebno brinuti o njoj jer se ispostavilo i da je dobila karcinom. I puno je tih potresnih priča ljudi koji su nedavno živjeli neke normalne živote, a sada im je sve to oduzeto - govori nam Josipa koja svojim plemenitim radom usrećuje druge. Njezin poziv je biti humanitarac koliko god to bilo teško. - Kao osoba koja ima osjećaje, moram racionalno odlučivati i koordinirati cijeli tim i projekt, a radi se o životima, o sudbinama. Velika je odgovornost raditi s ljudima, osobito s najranjivijim skupinama, ženama, djecom, bolesnima... i svaki njihov dolazak i cijelo putovanje do Europe, strahovi hoće li se uspjeti probiti do granice, sve je to potresno i za nas koji im pomažemo i iščekujemo neke pozitivne signale. Iz tog razloga dosad sam imala dosta neprospavanih noći jer nam obitelji dolaze u različita vremena. Dolaze s vrećicom u ruci, ne znaju jezik, neki su prvi put došli iz svojih gradova... - priča za Večernji list Josipa. Nastavit će i dalje raditi punom parom. - To je jedina humana odluka koju mogu donijeti. Naš tim je srčano uključen u projekt. Zadnjih 50 dana nije bilo normalnog radnog vremena, nego nam je linija uključena od 0 do 24, sedam dana u tjednu za sve koji nas trebaju - priča nam mlada humanitarka grudskih korijena koja je dosad pomogla više od 6 tisuća izbjeglica sa svojim timom ICDO-a, a kojoj je od najveće pomoći Toni Pehar, suosnivač i financijski direktor iz organizacije, još jedan mladić hercegovačkih korijena, iz Čitluka, piše Večernjak.
TAGOVI: |
| Vaše ime | |
| Komentar | |
