I iskreno, koga briga što su oni pjevali, na kraju krajeva to je bilo njihovo privatno druženje na kojem ih je neki njihov "udbaš" snimio pa poslao medijima, međutim problem tog društva, a u tekstu je fokus na Nobilu, je taj što oni iz komunističkog mentalnog sklopa nikad nisu izišli, jugoudbaško razmišljanje i paranoja da netko želi "uništiti njihovu državu", a Hrvati su je davno razmontirali, nikako da iz njihovih glava iziđu. Može netko tvrditi da u nekoj sjeni Jugoslavija i dalje postoji, međutim ona je prošlost, a toliko svima ide na živce da je i oni koji su se kleli u njene institucije nazivaju "bivša država".
Ali problem je, opet naglašavamo, to mentalno razmišljanje koje ne dopušta Hrvatskoj, pa ni Bosni i Hercegovini da krene dalje. Koliko je, primjerice, Anto Nobilo ostao u tom vremenu govori i činjenica da on na Josipa Perkovića gleda kao na komunističkog Jamesa Bonda, a knjiga koju je on o njemu napisao potvrđuje i da je sam Nobilo dosta sumnjičav prema pravosudnom sustavu, a takvi su u onim vremenima bili svi. Čak u knjizi piše da i njega kao odvjetnika prate razni agenti, što i nije nemoguće jer udbaške metode postoje. Udba je pratila i svoje, te ih ubijala ako im u nečemu nisu bili po mjeri. Jer tko su bili udbaši? To su uglavnom bili ušminkani kriminalci, partizančine izišle iz šuma i gora koje je naglo presavrnulo na čitanje knjiga kako bi se dokopali funkcija i djelovali barem malo inteligentno, pošto su one hrvatske funkcije bile slobodne, jer su sa svojim brojčano nadmoćnijim međunarodnim sponzorima partizani pobili brojne hrvatske intelektualce, srednju klasu, radnike... na Bleiburgu i drugim stratištima.
Nobilo se, kažu oni koji ga poznaju, samo jednom istinski izdigao izvan komunističkog načina razmišljanja i to dok je branio generala HVO-a i HV-a Tihomira Blaškića. Iznosio je činjenice, razotkrio domaćeg SIS-ovca koji je tovario Blaškiću, ponio se profesionalno, te kazna nije poništena, ali je smanjena s 45 na 9 godina zatvora, ali što se sve radilo hrvatskom generalu u okviru zapovjedne odgovornosti i s kakvim se sustavom i lobiranjem borio, napravljena je velika stvar.
Međutim, ubrzo nakon toga, vratio se stari, komunist Nobilo, te se brzo razotkrilo da je i u obrani Blaškića imao skrivene namjere, a to je poniziti Franju Tuđmana, prvog hrvatskog predsjednika.
Neki će reći da je odgoj u onom režimu, obiteljska prošlost, razlog što je Nobilo postao takav kakav je, pa je bio i ostao "posljednji jugoslavenski odvjetnik" jer i oni koji možda jesu takvi, kriju to kao zmija noge, a on se jedini ističe.
Međutim, oni koji ga bolje poznaju tvrde da ga kao "duh prošlosti" prati jedno suđenje i jedan starac kojeg tada mladi, glavni tužitelj u dobi od 34 godine pokušava predriblati, ali mu nikako ne ide. Starac se zvao Andrija Artuković, ministar u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj kojeg su jugoslavenske vlasti iz drugog pokušaja uspjele dovesti na svoje tlo, pošto ga je Amerika dugo odbijala predati. Te 1984. godine Artuković je imao 85 godina, međutim Jugoslavija je bila nemilosrdna. Potpomognuta udbom dovela je niz lažnih svjedoka čemu je svjedočio i legendarni zagrebački odvjetnik koji je bio i Artukovićev branitelj, Silvije Degen.
– Pokušavao sam biti objektivan i branio Artukovića utvrdivši da je nesposoban biti na raspravi, tako da je rasprava prekidana svakih pola sata, ali “prodani” sudski psihijatri utvrdili su da je sposoban braniti se. Optužnica je sadržavala i dio u kojemu stoji da je Artuković bio prisutan prilikom likvidacije. Njegov vozač, 16-godišnji Bajram Avdić zvani Bajro, kao izmišljeni svjedok, postao je primjer lažnog svjedočenja, tako da se poznata gostionica na Zrinjevcu prozvala “Kod lažnog svjedoka”. To je bilo vrlo neobično suđenje. Andrija Artuković, ministar unutarnjih poslova Nezavisne Države Hrvatske, bio je toliko dementan da je bio uvjeren kako se umjesto na suđenju u Zagrebu nalazi na suđenju za ustanak u Lici (1932. godine), koji su organizirali pripadnici ustaša – Hrvatska revolucionarna organizacija (UHRO), kojoj je na čelu bio Ante Pavelić. Artuković je na raspravi čak znao i zaspati. Zamislite kakav je ego imao tako stari čovjek koji je prevalio 80 godina. Spavao je u onoj kanti u kojoj je bio zakopan, a predsjednik sudskog vijeća govorio mu je: “Gospodine Artukoviću, zar vi spavate?” a on mu odgovorio: ”Ja da spavam, a Hrvatska čeka i zove?” – kroz smiješak se prisjećao Degen ističući kako je, nakon što su ga osudili na smrt, došao do njega i pitao ga je li zadovoljan obranom.
– Sokole moj, Bog će ti platiti – odgovorio mi je Artuković.
Nakon dvije godine suđenja Artuković je 1986. godine osuđen na smrt no presuda zbog njegova zdravstvenog stanja nije izvršena. Umro je u zatvorskoj bolnici. Nikad se nije doznalo gdje je završilo njegovo tijelo. Međutim, sin Andrije Artukovića, Radoslav, uvjeren je da jedan čovjek zna gdje su ostaci njegovog oca. - Uvjeren sam da Nobilo zna što se dogodilo nakon Artukovićeve smrti 1988. u zatvorskoj bolnici u Šimunskoj ulici u Zagrebu. Postoje indicije da je kremiran jer su mi neki ljudi u Zagrebu govorili da je jugoslavenska tajna policija Udba u plastičnoj vrećici odnijela ostatke kremiranog čovjeka čiji identitet nisu smjeli otkriti. Dok sam živ, tražit ću istinu o tome i pokušati pokopati oca uz majku u hercegovačkom selu Klobuku - kazao je svojevremeno.
Poznanici tvrde da Nobila i danas progone Artukovićeve riječi, na suđenju kojem je cilj bio poslati poruku da Jugoslavija neće imati milosti za Hrvatske.
Glavni jugoslavenski tužitelj tada, Anto Nobilo, izrevoltiran ponašanjem starca Andrije bijesno mu reče: "Artukoviću, nećeš više doživjeti svoju nezavisnu Hrvatsku!"
Starac Artuković smireno odgovori: "Ja neću, ali ti sigurno hoćeš!"
I danas bi je taj Nobilo htio krojiti po svojoj mjeri. Ako već nema Jugoslavije, želja mu je jugoslavenska Hrvatska, a u tu svrhu čak je "uzeo" i neke generale... koji sve više padaju u hrvatskim očima... Možda je ovo vrijeme čišćenja, možda će ovi događaji pokazati tko su uistinu bili Generali, heroji poput Blage Zadre, a tko profiteri na hrvatskoj muci...
Kako god, Hrvata će biti, hrvatskih područja gdje se vijori barjak sa šahovnicom također će biti. I kako proročki reče jedan starac, Nobilo je to dočekao, a i njegovi će potomci gledati istu tu šahovnicu. Za kraj, dobro bi bilo da Nobilo kaže gdje su kosti Andrije Artukovića, kako zbog obitelji tako i zbog smiraja vlastite duše, da barem malo ispere te grijehe koje je kao sluga komunizma počinio...
Grude.com
| Vaše ime | |
| Komentar | |
