Iako mnogi - uključujući i američkog predsjednika Bidena - uvjeravaju javnost da je nuklearni sukob malo vjerojatan, dovoljno je otići u 1945. i prisjetiti se američkog bacanja atomskih bombi, jedne na Hiroshimu, druge na Nagasaki. A uznemirujuće zvuči nedavna simulacija Princetonovog Programa za znanost i globalnu sigurnost da bi u slučaju takve eskalacije u prvim satima bilo već oko 34,1 milijuna žrtava, piše Vox.com.
Pa što ljudi - posebno razni filantropi nepovezani s vladama - rade da do toga nikad ni ne dođe? Nažalost, ne baš puno, kaže Emma Belcher predsjednica Zaklade Ploughshares, jedne od rijetkih koja se bavi financiranjem istraživanja o takvim pitanjima.
'To je tek kap u moru u usporedbi s ostalim temama koje se financiraju, poput klimatskih promjena', kaže Belcher.
No nije uvijek bilo tako.
Od početka atomskog doba, dakle u 1950-im godinama prošlog stoljeća, znanstvenici su se sastajali i pokušavali dogovoriti denuklearizaciju. 1980-tih godina tražio se način kako demontirati nuklearno oružje u post-sovjetskim republikama, a 1982. godine oko 750.000 ljudi i Central Parku u New Yorku prosvjedovalo je protiv nuklearnog naoružanja.
Iako se nije puno postiglo, zbog nedavnih događaja i prijetnji uporabom nuklearnog oružja, sve se češće govori o tome da bi filantropi trebali češće financirati upravo takve stvari.
No kako, zapravo, novac iz raznih dobrotvornih zaklada pomaže u uklanjanju opasnosti od nuklearnog rata?
Ponekad filantropi financiraju stvarne, fizičke akcije. Joan Rohlfing, predsjednica Inicijative za nuklearnu prijetnju (NTI), kaže da je NTI pomogao uspostaviti Banku nisko obogaćenog urana Međunarodne agencije za atomsku energiju (IAEA) u Kazahstanu. To je postrojenje u kojem ne-nuklearne sile mogu nabaviti uran za nuklearne elektrane, a da ne dođu u napast da izgrade vlastita postrojenja za obogaćivanje, koja bi se mogla koristiti za proizvodnju oružja. Trećina sredstava za postrojenje došla je od NTI-a, koji je uglavnom financiran od strane zaklada i pojedinaca. To je hvale vrijedan program, ali više usmjeren na sprečavanje nuklearnog terorizma, nego mirenje zavađenih nuklearnih sila.
Jedna takva zaklada financirala je diplomatske napore koji su doveli do potpisivanja ugovora o nuklearnoj redukciji između SAD-a i Rusije 2010. godine i nuklearnog dogovora s Iranom 2015. godine.
Slavna Pugwash konferencija omogućila je znanstvenicima iz svih zemalja da slobodno raspravljaju o nuklearnoj energiji i nuklearnom razoružanju, a značajna sredstva uspjeli su prikupiti i 'Track II' razgovori u kojima su također sudjelovale razne zemlje.
Stručnjaci iz SAD-a, Rusije, Kanade i mnogih europskih država okupljaju se i u Euro-atlantskoj sigurnosnoj grupi, koju Rohlfing opisuje kao 'Track 1,5'. U toj skupini sjedi i bivši Putinov ministar vanjskih poslova Igor Ivanov, a grupa je izdala priopćenje vezano uz sukob u Ukrajini i pozvala na deeskalaciju.
No osnovna funkcija financiranja takvih programa je oformiti think tankove i stručne skupine koji će educirati dužnosnike raznih zemalja. Robert Gallucci, iz jedne od najvećih takvih zaklada, Zaklade MacArthur, koji je bio glavni pregovarač i radio na dogovoru sa Sjevernom Korejom, kazao je da je osnovna svrha njegova financiranja programa tâ da obuči i educira buduće znanstvenike koji bi mogli utjecati na političare.
Gallucci kaže kako su odabrali škole poput King’s College London, JFK School i Princetona kako bi povećali broj analitičara i osigurali da ljudi nastave pričati o tome te da za Nuclear Posture Review (NPR) ne piše samo 'stara garda'.
Plodovi tog nastojanaj već su vidljivi, posebno kod američkih demokrata.
Obamini najviši savjetnici za nuklearnu energiju došli su iz Carnegie centra u Moskvi, koji se takožer oslanja na filantropsku podršku. Bonnie Jenkins, Bidenova državna tajnica za kontrolu naoružanja i međunarodnu sigurnost, godinama je radila na Harvardskom projektu za upravljanje atomskom energijom. Filantropska podrška dala im je prostor za učenje i razvoj stavova prije nego su počeli raditi za vladu, prenosi Jutarnji list.
| Vaše ime | |
| Komentar | |
