Od oko 14.000 komada nuklearnog oružja u svijetu, Rusija posjeduje više od pola

Od oko 14.000 komada nuklearnog oružja, koliko se procjenjuje da ga ima u svijetu, Rusija posjeduje više od pola.

Točan broj nuklearnih bojnih glava je državna tajna, stoga je stvar nagađanja. No, Federacija američkih znanstvenika procjenjuje da Rusija posjeduje oko 6800 komada, dok Sjedinjene Države imaju 6185. Rusija i SAD imaju po 1600 aktivnih strateških nuklearnih bojevih glava.

Sovjetski Savez dosegao je 1986. godine vrhunac zaliha od oko 45.000 nuklearnih bojevih glava.

U takvom odnosu snaga, nema dvojbe da bi Rusija mogla nuklearnim oružjem napasti Ukrajinu koja ga nema. Nameće se samo pitanje u kojim okolnostima bi to mogla učiniti.


Ruski predsjednik Vladimir Putin u četvrtak je upozorio Zapad da bi pokušaj ometanja ruske invazije na Ukrajinu doveo do "posljedica s kojima se nikada nije suočio u svojoj povijesti".


Neki političari i analitičari ovu su izjavu shvatili kao otvorenu prijetnju nuklearnim oružjem.


Primjerice, francuski ministar vanjskih poslova Jean-Yves Le Drian, upitan je li Putinovo upozorenje zapravo nuklearna prijetnja, odgovorio je potvrdno.


"Da, no mislim da Vladimir Putin također mora shvatiti da je Atlantski savez nuklearni savez. To je sve što ću reći o ovome", rekao je Le Drian u četvrtak na francuskoj televiziji TF1.


Prema ruskoj vojnoj doktrini formuliranoj 2010. godine, Rusija bi mogla upotrijebiti nuklearno oružje "kao odgovor na upotrebu nuklearnog i drugih vrsta oružja za masovno uništenje protiv nje ili njenih saveznika, a također i u slučaju agresije na Rusiju uz korištenje konvencionalnog oružja kada je ugroženo postojanje države".


Većina vojnih analitičara vjeruje da bi u takvom slučaju Rusija mogla slijediti strategiju 'eskalacije radi deeskalacije', inicirajući ograničeni nuklearni napad kako bi protivnike dovela za pregovarački stol. Prema istom dokumentu Rusija će također zaprijetiti nuklearnim sukobom kako bi obeshrabrila početnu eskalaciju bilo kakvog većeg konvencionalnog sukoba, a to se upravo događa posljednjih dana.

Posjedovanje nuklearnog oružja državama pruža sigurnost, odnosno zaštitu jer će se malo koja zemlja, čak i nuklearna sila, odlučiti napasti drugu nuklearnu silu.

No, ono nuklearnim silama također omogućuje da ugrožavaju sigurnost zemalja koje ga ne posjeduju ili da ostvaruju svoje geopolitičke ciljeve, da ratuju i krše međunarodne sporazume i konvencije bez odgovarajućih posljedica.

Brojni analitičari stoga smatraju da je Ukrajina pogriješila kada je, uz garancije sigurnosti koje je dobila od Rusije, SAD-a i Velike Britanije, pristala sav svoj arsenal nuklearnog oružja predati Rusiji. U vrijeme raspada SSSR-a Ukrajina je bila treća nuklearna sila po količini nuklearnog oružja.

Jurij Kostenko, 70-godišnji ukrajinski političar, koji je bio na čelu ukrajinskog nuklearnog razoružanja 1990-ih, dok je bio ministar okoliša i ministar nuklearne sigurnosti, smatra da je odustajanje Ukrajine od svojeg arsenala bila velika pogreška.

"Gledajući unatrag, nuklearno razoružanje Ukrajine, na način na koji se dogodilo, bila je užasna pogreška", rekao je Kostenko za Politico.

Smatra da prijetnje Ukrajini nakon njenog nuklearnog razoružanja imaju zabrinjavajuće implikacije na sigurnost i diplomatsko povjerenje na cijelom planetu.

"Ono što se dogodilo 2014. i ono što vidimo danas potpuno je uništilo 70 godina sigurnosne arhitekture i povjerenja" uspostavljene nakon Drugog svjetskog rata, rekao je i dodao:

“Danas je naš primjer ključna motivacija za zemlje poput Irana ili Sjeverne Koreje da ne odustanu od svojih nuklearnih ambicija.”

Povijest tog problema kreće još od Beloveškog sporazuma iz 1991. koji su potpisali predsjednici Rusije Boris Jeljcin, Ukrajine Leonid Kravčuk i Bjelorusije Stanislav Šuškevič te njihovi premijeri. Njime je okončano postojanje Sovjetskog Saveza i stvorene su tri neovisne države koje su se jedna drugoj obavezale garantirati teritorijalnu cjelovitost i suverenost.

Tonči Tadić, stručnjak za nuklearnu fuziju, ali i za nuklearno oružje, kaže da je razlaz Sovjetskog Saveza započeo mirno, što je sreća kakvu Hrvatska, nažalost, nije imala.

„Sastanak predstavnika triju zemalja završio je uz kolače i šampanjac. U tom trenutku Jeljcin je smatrao da su granice Ukrajine, takve kakve jesu, prihvatljive i to su on i ruski premijer tada potpisali. Rusija je taj sporazum 2014. doslovno ignorirala, a sada ga nesmiljeno gazi.

Drugi sporazum je famozni Budimpeštanski memorandum iz 1994. Njime se Ukrajina odrekla nuklearnog oružja. U njegovim člancima 1, 2 i 3, SAD, Velika Britanija i Ruska Federacija obavezuju se da neće dovoditi u pitanje neovisnost i teritorijalnu cjelovitost Ukrajine u njenim granicama, koje su uključivale Krim i Donbas, te da nikad neće primijeniti silu i ekonomske pritiske protiv nje.

„Ukrajina se njime obavezala prebaciti u Rusiju sve svoje nuklearne bojeve glave. Pri tome su jamci ukrajinske sigurnosti bili SAD, Velika Britanija i Rusija. Dakle, kada se ljudi pitaju zašto su mjesecima prije ovog rata upravo Britanci i Amerikanci najoštrije reagirali na Putinove istupe, treba znati da to nije bila ratnohuškačka retorika, nego ispunjavanje obaveza koje su preuzeli ako se Ukrajina odrekne svojeg arsenala kojim se mogla sama braniti.

Činjenica je da je u zapovjednom lancu komanda nuklearnog arsenala bila u Moskvi i da je dio njega bio na strateškim bombarderima, a dio u silosima. Međutim, Ukrajina je mogla isključiti struju da Rusi ne mogu upravljati tim arsenalom, a nakon toga je postupno mogla ulaziti u softver i prerađivati ga. Održavanje nuklearnog arsenala nije jeftino.

Primjerice, vodikov radioaktivni izotop tricij ima vrijeme poluraspada od 12 godina. To znači da svaku bojevu glavu nakon 12 godina morate otvoriti i mješavinu tricija i deuterija zamijeniti novom. To treba neprekidno raditi, a za to morate imati posebne reaktore koji proizvode tricij iz litija. Ukrajina je imala nuklearne reaktore i mogla je to raditi. No oni su smatrali da im to, zahvaljujući potpisanom Beloveškom sporazumu, ne treba.

Njihova braća Rusi, a usto i Britanci i Amerikanci, jamčili su im sigurnost“, podsjeća Tadić.

Jedan od ključnih argumenata kojim se Putin opetovano služi u obrani svojih teritorijalnih pretenzija prema Ukrajini jest da širenje NATO-a prema granicama Rusije predstavlja ozbiljnu ugrozu za Moskvu. Mnogim neupućenima taj se argument može činiti opravdanom kritikom NATO-a, međutim on se temelji na zastarjelom shvaćanju nuklearnog ratovanja iz vremena Hladnog rata kada je, primjerice, SAD osujetio planove Rusije da rasporedi svoje rakete s bojevim glavama u svojoj blizini, na Kubi. No, od tih vremena svijest o ozbiljnosti nuklearnog napada i tehnološke mogućnosti nuklearnog ratovanja jako su se promijenile.

Naš nuklearni fizičar kaže da tu treba razumjeti logiku suvremenog nuklearnog rata.

„Mene izbezumljuju gluposti prema kojima je Rusija ugrožena mogućnošću lansiranja raketa s nuklearnim bojevim glavama iz zemlje koja se nalazi blizu Rusije. Naime, to podrazumijeva ograničeni atomski rat kakav je postojao u glavama sviju krajem 1950-ih. Danas svi znaju da jedno lansiranje nuklearne bojeve glave znači opći nuklearni rat.

Prema tome, sasvim je svejedno hoće li ona biti lansirana s udaljenosti od 500 kilometara ili 5000 kilometara. Zna se što to uzrokuje i na koji način to završava. Putinove tvrdnje da će rakete u nekoj susjednoj zemlji poput Ukrajine ili Poljske biti usmjerene prema Rusiji koja razvija hipersonično oružje i ima vlastite podmornice pred američkim obalama su doslovno idiotski argumenti. Kod nuklearnog oružja vrijede dva pravila – kada ga netko nabavi u nekom dijelu Zemlje, onda ga nabave svi u tom dijelu. To što se Ukrajina odrekla svojeg arsenala je jedinstven slučaj u povijesti. To se kosi sa svim iskustvima s nuklearnim oružjem.

Druga važna stvar koju treba znati jest da zemlja koja posjeduje nuklearno oružje nije cilj međunarodnih vojnih pritisaka. Ona može biti pod sankcijama, međutim nitko se ne usuđuje pokrenuti vojnu operaciju protiv nje.

Sjevernokorejski vođa Kim Jong-un ima nuklearni arsenal kako bi zaštitio postojanje svojeg režima. On više ne mora provoditi pokuse. On je testirao termonuklearno oružje i testiranja mu više ne trebaju. On sada testira rakete. Kod nuklearnog oružja važne su dvije stvari: treba ga imati, no također treba posjedovati sredstva za njegovo lansiranje. Ono samo po sebi ne znači ništa ako država nema odgovarajuće balističke rakete.

Primjerice, Sjevernoj Koreji je problem to što njezine balističke rakete, da bi dosegnule SAD, trebaju izaći iz atmosfere i ponovno ući u nju. To znači da je njezin problem razvoj termičkog štita za projektile. To nije problem za rakete kraćeg dometa koje ne izlaze iz atmosfere. Iran, primjerice, ne bi imao problema s time ako bi mu cilj bio Izrael“, tumači naš nuklearni stručnjak.

Tadić kaže da je jako teško ponovno postati nuklearna sila kada se neka zemlja odrekne nuklearnog oružja i cijelog sustava koji ga podržava.

„To košta jako puno, a najviše koštaju ljudi koji su otišli u mirovinu a da nisu osigurali nasljednike, kao i to što su pogoni razmontirani. Da je ukrajinski arsenal opstao do danas, on bi bio održavan. A da je opstao, rata u Donbasu sigurno ne bi bilo. To je potpuno jasno. Da imaju i jednu bojevu glavu, to bi djelovalo odvraćajuće, a imali su ih puno. No Ukrajina je bila pod velikim pritiscima. Velike članice Vijeća sigurnosti UN-a redovno insistiraju na sprečavanju širenja broja nuklearnih sila. A ako si dobar đak, kao što smo bili mi pri ulasku u EU, ali i Ukrajina, onda nastojiš prihvatiti sve što se od tebe traži. To se Ukrajini sada obilo o glavu“, kaže Tadić.

Na kraju se nameće pitanje može li Putinu pasti na pamet da upotrijebi nuklearno oružje.

Tadić kaže da vjerojatno ne može, ako je u pitanju zemlja ili savez koji ima nuklearno oružje, no može ako je u pitanju zemlja koja ga nema, kao što je Ukrajina.

„Rusija ima u svojoj strategiji predviđenu mogućnost korištenja taktičkog nuklearnog oružja protiv zemlje koja nema nuklearno oružje, već samo konvencionalno. Tu se postavlja pitanje na koji način će se pogoršati međunarodna politička situacija Rusije ako ga upotrijebi protiv Ukrajine. Neće nimalo. Oni koji su sposobni pogaziti povelju UN-a, sporazum iz Minska, zaboraviti na sporazume iz 1991. i 1994. i koji se ravnaju isključivo prema sili, odnosno koji šamaraju slabijeg jer to mogu, nemaju razloga da tog slabijeg umjesto šakom ne odalame bejzbol-palicom.

Ako im je cilj zauzeti dio Ukrajine, demontirati vlast u njoj ili naprosto slomiti Ukrajinu tako da prestane postojati, Putinovi ljudi mogli bi upotrijebiti sve, pa i bojne otrove i nuklearno oružje. Ne vidim zašto bi imali ikakve zadrške, ako im je to potrebno“, poručio je za Index Tadić.