“Njegujte obnovljenu viziju posvećenog života”, koja uzima u obzir signale koje Bog šalje – od kriza, do brojčanog pada i slabljenja snage članova zajednice – te koja potiče promjenu, a da se ne bude “paraliziran” strahovima ili starom nostalgijom, da se ne padne u krutost koja je uvijek “perverzija”. To je poticaj za budućnost koji je Papa dao redovnicama i redovnicima iz cijelog svijeta koji 2. veljače slave Međunarodni dan posvećenog života, na svetkovinu Prikazanja Isusova u hramu. Tijekom slavlja u vatikanskoj bazilici, u trenutku pričesti, očitovana je Ecclesiastica Communio s armenskim patrijarhom Cilicije Rafaelom Bedrosom XXI Minassianom. Trenutak obilježen jednostavnim, ali značajnim gestama, poput držanja plitice s Tijelom i kaleža s Krvlju Kristovom podignutih s četiri ruke i zajedničke pričesti.
Papa je preporučio članovima redovničkih zajednica, kongregacija i instituta da obrate pažnju na one “crve” i “žudnje” koje vrebaju u životu zajednice: narcizam, protagonizam, napast da se povrijedi dostojanstvo braće i sestara. Protuotrov protiv njih je “čuđenje”.
Misa je proslavljena u ispunjenoj Bazilici sv. Petra, osvijetljena tek plamenovima svijeća koje su držali redovnice i redovnici. Među njima su bili prisutni i poneki biskupi i kardinali. Ta blaga vatra znak je najživljeg plamena zvanja koji je potaknuo muškarce i žene svih dobi da prihvate redovnički život. Papa Franjo, predslavitelj, ušao je u procesiji do oltara dok je zbor pjevao antifonu O Luce radiosa, nakon čega je blagoslovio svijeće.
Homilija pape Franje bila je usredotočena na likove Šimuna i Ane, “dvoje starješina” koji čekaju ispunjenje Božjeg obećanja: Mesijin dolazak. Njihove geste ukazuju posebice na put posvećenih osoba: vidjeti, pokrenuti se, prihvatiti. Vidjeti, naglasio je papa Franjo, zato što je sam Gospodin taj koji šalje “signale” koje treba promatrati da bi nas pozvao “da njegujemo obnovljenu viziju posvećenog života”: “Potrebno je to, zar ne! Ali pod svjetlom, pod emocijom Duha Svetoga… Ne možemo se pretvarati da ih ne vidimo i nastaviti kao da se ništa nije dogodilo, ponavljajući uobičajene stvari, razvlačeći se po inerciji u forme prošlosti, paralizirani strahom od promjena”, upozorio je Papa. Danas je napast zapravo “vratiti se unatrag, zbog sigurnosti, zbog straha, zbog konzerviranja vjere, konzerviranja temeljne karizme. To je iskušenje… Napast da se vratimo i da ‘tradicije’ rigidno konzerviramo”.
„Zapamtimo: rigidnost je perverzija, ispod svake rigidnosti kriju se ozbiljni problemi.“
Papa Franjo stoga poziva da se živi bez inercije prošlosti, bez straha. Moramo otvoriti oči za stvarnost, sadašnjost i budućnost: „Kroz krize – da, istina je da postoje krize -, kroz brojčani manjak: “Ali oče, nema zvanja, idemo sada na otok Indoneziju da vidimo možemo li ih tamo pronaći…”. Ne! Kada se inercijom osvrćemo unatrag, paralizirani smo strahom od promjene.“
Papa je pozvao i na promišljanje o “snagama koje nestaju”, jer upravo nas kroz sve te slabosti “Duh poziva da obnovimo naš život i naše zajednice. On nam pokazuje put, mi otvorimo svoja srca”. Važno je ne provoditi dane “žaleći za prošlošću koja se neće vratiti”, već otvoriti ruke “za budućnost koja im dolazi u susret”.
“Ne gubimo danas gledajući jučer”, pozvao je Papa, nego se postavimo pred Gospodina “u adoraciji” i zatražimo “oči koje znaju vidjeti dobro”.
Poziv je, dakle, preobraziti pogled: „Novi pogled na sebe, na druge, na sve situacije u kojima živimo, pa i one najbolnije. Nije riječ o naivnom pogledu, nego razumnom. Naivni pogled bježi od stvarnosti ili se pretvara da ne vidi probleme. Trebaju nam oči koje znaju “vidjeti iznutra” i “vidjeti dalje”; koji se ne zaustavljaju na izgledu, nego znaju ući i u pukotine krhkosti i neuspjeha kako bismo vidjeli Božju prisutnost.“
Problem je, međutim,: “Što moje oči vide? Kakvu viziju imamo o posvećenom životu?”. “Svijet – primijetio je Sveti Otac – često to doživljava kao otpad: ‘Ma vidi, taj dječak je tako dobar, a fratar. Ta djevojka je tako dobra, a otišla u redovnice. To je otpad. Da je barem ružan ili ružna, ne, dobri su oni, ali to je otpad. ‘Tako mi mislimo… Vidimo to kao stvarnost prošlosti, nešto beskorisno. A mi kršćanska zajednica, redovnice i redovnici, što vidimo? Osvrćemo li poglede unatrag, jesmo li nostalgični za onim čega odavno više nema ili smo sposobni za viziju vjere, dalekovidnu, projiciranu iznutra i onkraj? Valja imati mudrost gledanja”.
A to “daje Duh Sveti”, koji, naglasio je Papa, “čini sposobnim uočiti prisutnost Božju i njegovo djelo ne u velikim stvarima, u spektakularnoj vanjštini, u pokazivanju snage, nego u malenosti i u krhkosti”. To je isti Duh koji potiče pokret. Nije slučajno da se izraz “pokrenut Duhom” koristi za sjećanje na one “duhovne kretnje”, one “pokrete duše koje osjećamo u sebi i koje smo pozvani osluškivati, razlučiti dolaze li od Duha Svetoga ili od nečega drugoga”.
„Dok nas Duh navodi da prepoznamo Boga u malenosti i krhkosti djeteta, ponekad riskiramo razmišljati o svojoj posveti u smislu rezultata, ciljeva, uspjeha: krećemo se u potrazi za prostorima, vidljivošću, brojevima. To je iskušenje…“
Duh, pak – naglasio je papa Franjo – “želi da njegujemo svakodnevnu vjernost, poslušni prema malim stvarima koje su nam povjerene”.
„Zapitajmo se braćo i sestre: što pokreće naše dane? Koja nas ljubav potiče da idemo naprijed? Duh Sveti ili strast trenutka? Kako se krećemo u Crkvi i u društvu? Ponekad se čak i iza pojave dobrih djela može sakriti crv narcizma ili žudnja za protagonizmom.“
Papa Franjo upozorio je i na još jedan rizik: čini se da su redovničke zajednice “više potaknute mehaničkim ponavljanjem – čineći stvari iz navike, samo da bi ih činili – nego entuzijazmom da se pridržavaju Duha Svetoga”. “Danas provjerimo svoje unutarnje motivacije, razlučimo duhovna gibanja, jer obnova posvećenog života prije svega ide odavde”.
Papa je potom potaknuo na njegovanje odnosa sa starijim posvećenim muškarcima i ženama, koji se “svjetlucavih očiju nastavljaju smiješiti, dajući nadu mladima”. “Možda će nam dobro doći ovih dana da imamo susret, da posjetimo našu stariju redovničku braću i sestre, da ih pogledamo, razgovaramo, pitamo, čujemo što misle. Vjerujem da će to biti dobar lijek”.
Na kraju, treća radnja: prihvatiti. “Ponekad riskiramo da se izgubimo i raspršimo u tisuću stvari, da se usredotočimo na sekundarne aspekte ili uronimo u stvari koje trebamo učiniti, ali središte svega je Krist, kojeg treba dočekati kao Gospodina našega života”, kazao je Papa.
„Ako posvećenim osobama nedostaju riječi koje blagoslivljaju Boga i druge, ako nedostaje radosti, ako manjka zamaha, ako je bratski život samo umor, to nije zato što smo žrtve nekoga ili nečega, pravi je razlog jer naše ruke više ne grle Isusa. A kad ruke posvećene osobe ne drže Isusa, one hvataju prazninu koju pokušavaju ispuniti drugim stvarima. Ali postoji praznina.“
Kad ne zagrlimo Isusa, “srce se zatvara u gorčini”: “Tužno je – kazao je – vidjeti one ogorčene posvećene osobe”, koje se “zatvaraju u žaljenju na stvari koje ne idu kako treba”. Uvijek se na nešto žale: na nadređene, na braću, na zajednicu, na kuhinju. Ako se ne žale, ne žive”.
Ima ljudi koji su “ogorčeni” jer “ne mogu prigrliti Krista”, “ogorčeni” u prigovaranju na stvari koje ne idu “prema strogoći koja nas čini nefleksibilnima i prema stavovima tvrdnje o superiornosti”. S druge strane, ako Krista dočekamo raširenih ruku, dočekat ćemo tako i druge “s povjerenjem i ponizno”. A onda se, uvjerio je papa Franjo, “sukobi ne pogoršavaju, udaljenosti nas ne dijele i gasi se napast zloporabe i povrede dostojanstva sestre ili brata”.
Bitno.net
| Vaše ime | |
| Komentar | |
