- Cijeli taj rat i sve to sam jako teško podnio. Iz Sarajeva sam došao u Beograd, bukvalno bez ičega. Moja obitelj nije imala apsolutno ništa. U taj naš stan u Osijeku je ušao lokalni političar Branimir Glavaš, ali kad su takve stvari u pitanju, moraš gledati naprijed, gledanje unatrag te samo spriječava u napredovanju. Nikad nismo bili na sudu s njim, nije bilo potrebe - naveo je Mili.
- Tamo je sad neki drugi vlasnik, koliko znam. Taj stan gdje smo živjeli bio je najprije zapaljen, tu su nam nestale sve naše obiteljske uspomene, zato nemam fotografije iz djetinjstva, sve je nestalo. Poslije smo to sanirali, a onda su moji roditelji otišli za Beograd, da tata posjeti mog strica. Ja sam bio tada u Sarajevu, a Ivan u Italiji. Tada situacija u Osijeku eskalira, bilo je mrtvih, rekli su im da više nije sigurno da se tamo vraćaju. Oni ostaju u Beogradu, s tom garderobom koju su ponijeli za dva dana, evo, cijeli budući život. Tata je počeo raditi, odmah je našao posao. Kasnije ga je pozvala Vlada Zimbabvea da vodi kliniku u Africi i oni odlaze deset godina u Afriku, gde sam ja išao stalno kad je ovde počinjala jesen i zima, a tamo proljeće i ljeto. Mi smo tada mogli sebi priuštiti jedino kuću u Rušnju, 30 kilometara od Beograda, a ja sam prešao kad sam bio u gradu, kod moje sestre Milice. Imala je mali stan, spavao sam pored neke peći. Imao sam i gitaru s tri žice, dvije godine sam sve hitove na njoj komponirao i nisam se htio mijenjati - dodao je.
- Onako sam samcat u Beogradu, a imao sam sve u životu i to sam izgubio zbog rata, mislio sam da od toga nema ništa gore. Sve me je to jako potreslo, mada se to na meni nije vidjelo. I kad sam pomislio da nema ništa gore od toga, meni su dijagnosticirali malignu bolest. Ja 1992., godinu dana provodim u borbi s bolešću, četiri-pet puta sam kolabirao, bilo je pitanje hoću li preživjeti iako sam cijeli život bio sportaš, gimnastičar. Valjda je ta promjena psihološki utjecala na mene. To je za nas bilo strašno, u toj najgoroj situaciji u kojoj smo se našli, događa se nešto još sto puta gore. Makar smo dotad svi bili živi i zdravi, a sad nema ni toga. Moji roditelji su tu odigrali veliku ulogu, ne pokazujući strah, gledali su na sve pozitivno i na kraju se tako i dogodilo. Inače, dok sam još bio na kemioterapijama, završavao sam i godinu fakulteta. S oteklim rukama i braunilama išao sam na fakultet, a kada sam ozdravio otišao sam za Prag studirati, gdje sam diplomirao biznis administraciju - marketing. U Pragu sam imao toliko novca da mogu preživjeti 25 dana. Snalazio sam se kako sam znao, svašta sam radio, i dobro i loše, da bih preživio. Kad više nisam imao za studentski dom, koji je bio užasan, upoznao sam se s jednim drugom Grkom, koji je studirao medicinu, on me je primio u svoj stan. Nisam imao para ni da produžim vizu, kako bih završio diplomski rad. Imao sam 12 maraka u džepu i bio sam mrtav gladan. Postojale su dve opcije: da odem jesti i sjednem na vlak za Beograd ili da odem u "Atrijum", najljepši hotel u Europi i da naručim sebi konjak i uživam. To sam i uradio, u Beograd kad sam stigao vlakom, samo što se nisam onesvijestio od gladi, cuclao sam jaknu ostatak puta - zaključio je Mili za "Kurir".
| Vaše ime | |
| Komentar | |
