Ipak, nakon nekoliko tjedana su oslobođeni, i to zahvaljujući upornom zalaganju franjevaca i domaćeg svijeta među kojima je također bilo ustaša.
– O tom se događaju šutjelo, godinama, stariji su sve znali, a mi mlađi tek smo preko uha slušali o velikom zlu koje se spremalo po srpskim komšilucima. Imotski pravoslavci o tome nisu željeli govoriti, a katolici su se stidjeli, premda ih većina nije sudjelovala, dapače. S vremenom se o tome počelo govoriti i pisati, i moglo bi se kazati kako su svjedočanstva danas na okupu i s priličnom sigurnošću možemo rekonstruirati što se zbivalo prve ratne godine u Imotskom – kazao nam je Branko Ivkošić, Zmijavčanin koji je ovog proljeća bio najstariji kandidat na lokalnim izborima u Dalmaciji, umirovljeni učitelj, turistički djelatnik i jedan od osnivača HSLS-a.
Pitamo ga zbog čega za Srbe – bez greške – upotrebljava naziv pravoslavni, a za Hrvate – opet bez greške – katolici.
– Zbog toga što su se u prošlosti tako i nazivali. Pravoslavci i katolici. Mi smo još pravoslavce nazivali i "rišćani", vrlo rijetko pogrdnim nazivom "rkači". A onda su se u Kraljevini Jugoslaviji pravoslavci počeli nazivati Srbima, a katolici Hrvatima. Možda je to bio specifikum Imotske krajine, a meni se sviđa baš tako, starim načinom govoriti, jer kad bi se pogledalo s neba, sve je to jednak narod, samo su jedni išli u jednu, a drugi u drugu crkvu – kaže.
Ivkošić je na ideju o obilježavanju terora nad dijelom stanovništva došao nakon što se u ovogodišnjoj kampanji za lokalne izbore počelo govoriti o rušenju kuće Vukadinovića i gradnji rotora na njezinu mjestu. Jer kuća leži baš na križanju cesta Proložac – Vinjani i Imotski – Kamenmost, a Ivkošić je s tom idejom upoznao i gradonačelnika Ivana Budalića.
No, zavirimo prvo, uz pomoć našeg sugovornika koji je prikupio opsežnu dokumentaciju o tim tamnim događanjima, u prve dana rata u gradu Imotskom i okolnim selima.
– Kad je proglašena NDH, u travnju 1941. godine, u Imotskom i okolici nije bilo ratnih djelovanja ni naznaka progona pravoslavaca, koji su dijelili sudbinu katoličke većine. Vratilo se nešto imotskih ustaša emigranata koji su bili s Pavelićem u Italiji, a ustašama je pristupilo i tridesetak seoskih vucibatina koji su i prije rata bili loši ljudi – počinje Ivkošić.
Tek u lipnju dolazi do teroriziranja pravoslavaca: 29 muškaraca pokupili su ustaše i predali ih Talijanima te su odvedeni u internaciju u Italiju.
– U noći s 23. na 24. lipnja "divlji ustaše", kako su ih zvali, hapse po Nebriževcu, Zmijavcima, Podbablju i Prološcu 23 odrasla muškarca, vezuju im ruke i autobusom ih voze do Čaline jame u Runovićima – nastavlja naš sugovornik.
Prvog su u jamu bacili Luku Radovića, zvanog Komita, koji je pri padu u jamu duboku oko četiri metra ostao pri svijesti i hvatao je ostale koje su ubacivali te ih sklanjao u hodnik koji se odozgo nije mogao vidjeti.
– Nevjerojatnim slučajem nitko nije poginuo, a četvero teže ozlijeđenih izvukli su Talijani. Među pravoslavnim življem nastala je neviđena strava i panika, mnogi su pobjegli u brda i šume, posakrivali su se – tumači Ivkošić.
Na Svetoga Petra, 29. lipnja, ustaše počinju hapsiti sve redom: stotine muškaraca, staraca, žena i djece iz srpskih kuća dovode u sabirni logor u Glavini Donjoj, u kuću i oko kuće Vukadinovića. Brojke se ovdje ne poklapaju, spominje se 1550 osoba, 200 obitelji ili nekoliko stotina ljudi.
– Uzimaju im ključeve od kuća, neke kuće zapečaćuju, stoku dijele među sobom, a nesretnicima najavljuju kako će ih "odvesti u Srbiju". Katolički narod osjeća nepravdu, bila je izreka: "Da se nitko nije usudio kositi Jovine trude!", ne žele stoku ni zemlju svojih susjeda, a ugledniji građani Imotskog odlaze talijanskom zapovjedniku, pukovniku Antoniju Destinu, moliti da ih se pusti – navodi Ivkošić.
Pokazuje nam dnevničke zapise čuvenog imotskog kroničara fra Vjeke Vrčića iz tog doba, koji piše:
"U Imotskom, početkom srpnja, osvanula je tužna nedjelja. Iz cijele Krajine pokupili su Srbe u logor, kod kuće Laze Vukadinovića u Glavini. Mi u samostanu ostali smo zaprepašteni, posebno dva stara fratra, fra Jako Milinović i fra Silvestar Kutleša. Građani u Imotskom su zgranuti. (...) Pitao sam uvaženu osobu iz ustaškog pokreta:
– Pa što ćete sa Srbima u Glavini?
– Prebacit ćemo ih u Sloveniju – bio je odgovor.
– Čudna zamisao – pomislih u sebi.
Zalaganjem svećenstva, imotskih građana i ljudi koji nisu izgubili pamet nakon petnaest dana vraćeni su svojim kućama. Fra Serafin Dodig, župnik u Gorici, reče mi: 'Doznao sam da su sve te pravoslavce imali odvesti u Goricu i pobacati u jednu jamu. Skočio sam, vrtio se na sve strane uvjeravajući odgovorne da odustanu od krvoprolića, jer da im se to može grdno osvetiti. Poslušali su."
Milan Rimac je 1988. godine objavio opširan opis događaja u sabirnom logoru u Glavini te navodi izvještaj iz dnevnika Talijanske 2. armije iz srpnja:
"Žene, djeca i muškarci su nagomilani u nastambe koje su se našle pri ruci. Što se tiče ishrane, svatko se snalazi za svoj račun. Higijenski uvjeti su naprosto bijedni. Sve srpske kuće su zapečaćene, pri čemu nisu izostavljene, naročito na poljima, krađe i pljačke. Stoka Srba je na brzinu podijeljena između Hrvata."
Rimac navodi kako su nebrojeni primjeri protesta u drugim mjestima i Imotskom za vrijeme prikupljanja i zatvaranja srpskog življa u logor i zatvore, a Imoćani su zatvorenicima dostavljali hranu i cigarete, dok su ugledniji ustrajno tražili od ustaškog logornika Marjanovića da raspusti logor.
Ustaše – emigranti branili su se kako su za taj zločin krivi "divlji ustaše", pridošlice u njihov pokret. Pročulo se kako ustaše planiraju srpske logoraše pobacati u Crveno jezero.
– Ugledni ljudi Imotskog vidjeli su što se zbiva i krenuli su kod talijanskog zapovjednika Destina, koji im je rekao da mora obavijestiti Rim, no uzbunio je garnizon, pojačao patrole u gradu, zatvorio pravce prema Crvenom jezeru, postavio vojsku kod zatvora u Imotskom i logora u Glavini. Tražili su od ustaša da napuste garnizon, dva dana kasnije raspušten je i logor u Glavini, a ljudi su pušteni kućama – dodaje Ivkošić.
Svoju inicijativu o obilježavanju ovih događaja Ivkošić obrazlaže svojevrsnim proglasom:
– Ljudi Imoćani! Katolici i pravoslavni! Hrvati i Srbi! Ne dopustite da se poruši Vukadinovića kuća u Glavini Donjoj, jedini preostali simbol i svjedok nezapamćene tragedije i poniženja manjinskih pravoslavaca u Imotskoj krajini. Ta je kuća istodobno i simbol i svjedok imotskih katolika, seljaka i građana koji su svojim zalaganjem doveli do raspuštanja logora i oslobodili svoje komšije.
Logor kod Vukadinovića ima posebne karakteristike koje su ga razlikovale od ostalih logora koji su te 1941. nicali u NDH. O ovom su logoru šutjeli svi: katolici i pravoslavci, ustaše i partizani, obični i školovani ljudi, radićevci, mačekovci i radikali, komunisti, vlast i Crkva. Nema ničeg ni u romanima, čitankama, govorima političara, propovijedima s oltara, a malo je toga i u knjigama povjesničara.
Ali ima puno ljudi s imenom i prezimenom koji su u surovim vremenima pomagali i spašavali ljude u nevolji ma kojoj ideološkoj, vjerskoj ili nacionalnoj opciji pripadali. Neke države odaju počast takvim ljudima proglašavajući ih Pravednicima.
Razgovarajući s našim svijetom o ovoj temi nisam naišao na kritike, dapače, mnogi su mlađi bili ponosni što su njihovi djedovi i pradjedovi spasili svoje susjede pravoslavce kad im je zaprijetila strašna sudbina u Crvenom jezeru. U svakom ratu ima budala i vucibatina, ali ovdje je riječ o većini koja se opredijelila za pravednu stvar. Spomen-ploča bila bi olakšanje jednima i drugima i trajni svjedok ispravnog postupka naših predaka – zaključuje Branko Ivkošić.
Slobodna Dalmacija
| Vaše ime | |
| Komentar | |
