Odlazak najboljeg psihijatra u Hrvata! Govorio je: Ono što molitvom možemo dobiti ne možemo dobiti nikako drukčije

Datum objave: 14.10.2021   Broj čitanja: 1066
Ugledni psihijatar dr. Robert Torre preminuo je danas u 56. godini u Zagrebu.
Odlazak najboljeg psihijatra u Hrvata! Govorio je: Ono što molitvom možemo dobiti ne možemo dobiti nikako drukčije

 

Torre je bio autor nekoliko knjiga s područja psihijatrijske ovisnosti, a u javnosti je posebno zapažen po djelima “Prava istina o psihijatriji” te “Ima li života prije smrti?" Gotovo trideset godina radio je u KBC-u Sestre milosrdnice.

Podsjetimo, dr. Torre bio je u svibnju gost Večernji Podcasta. Tom prilikom govorio je o psihičkom stanju Hrvata nakon pandemije i niza potresa, hoće li biti povratka na staro, koliko stanje u državi utječe na našu sreću i još o nizu tema koje danas tište ljude.

 

U posljednjem intervjuu za Večernji list dao je sjajne izjave o dobu korone.

- Stari svijet, koji je bio daleko od idealnog, nestao je preko noći. Nadomješten je bastardnim konstruktom “novog normalnog” u kojem nam je od sada živjeti. “Loše” smo zamijenili za “grozno”, tako da smo dosmrtno slabo trgovali. Poredak “novog normalnog” definitivan je i neotklonjiv. Čovjek je zastario i prošao. I nema mu druge do prilagoditi se zbivanju koje je izvan mogućnosti njegova razumijevanja, kontrole i opoziva. Ljudi se dosta pate, budući da se ne mogu izravno ugraditi u poredak korone. Prihvatili su preventivni teror sigurnosti, opću karantenu svih od svih i protiv svih. Preko noći prisilno smo se digitalizirali i rebrendirali u posthumana bića, u tehnohumanoidne biokompjutore. Više ne živimo u svijetu, nego u njegovoj digitalnoj slici. Ugradili smo se u planetarni sustav računala, kao svoju karantenu i suvremeni virtualni zavičajni okoliš. Kroz naloženu socijalnu distancu držimo razmak od života, od sebe, drugih, od doma i od zavičaja. Otuđenost među ljudima postala je normativna, posvemašnja i epidemijski nagriza našu ljudskost. Ljudi si više nisu bližnji, nego daljnji. Nikada ljudi nisu živjeli tako isprepleteno nabiti jedni na drugima, a istodobno bili tako razvezani jedni od drugih. Društvo i društveni život rastočili su se. Ljudske odnose više ne reguliraju običaji, navike i navade, već suhe javnozdravstvene preporuke. Društvo više ne postoji, nego tek atomizirani pojedinci s narcističkim ekstenzijama svog obiteljskog legla s jedne, i država, odnosno njezina središnja tijela, poput Stožera, s druge strane - njegove su riječi.


Govorio je i kome je najteže: - Djeci i mladima, budući da odrastaju bez djetinjstva i mladosti. Mislim, i nama starijima teško se nositi s crnilom sadašnjosti i sivilom budućnosti. Ali mi barem imamo prošlost i sjećanja na život dok je svijet još bio nečemu. Pa i tzv. „novo normalno“ novo je samo ljudima koji više nisu mladi. A budući da ne znaju ni za drukčije ni za bolje, djeci i mladima je „novo normalno“ naprosto normalno. Oni su svakako najveći gubitnici budući da nisu ni svjesni što gube. Meni se COVID infekcija ne čini tako teškom kako smo je primili. Iznenadilo me što je nastala ruptura svijeta, što se prestalo živjeti. Pandemija je ipak blaža trauma od mnogih prethodnih, i od Domovinskog rata primjerice. Isticanjem njezine traumatične dimenzije dodatno je hranimo, dajemo joj veću snagu i važnost nego što joj objektivno pripada.


Snažno je govorio i o vjeri: - Ma koliko to sablažnjujuće zvučalo, Isus ipak nije vlasništvo Crkve, nego je to Crkva Kristova. Boga i vjere bilo je i prije Crkve. I nije Bog po Crkvi, nego Crkva po Bogu. Odnosno, ima Boga i vjere i bez Crkve. Ali nema vjere bez molitve. Jer veza sa suštinom života, s našom pravom osobnošću, s Bogom u nama ostvariva je isključivo kroz molitvu. Molitva mijenja duh onoga koji moli. Uvodi ga u novo stanje svijesti i postojanja. Jer ono što možemo dobiti molitvom ne možemo dobiti nikako drukčije. A više se toga postiže molitvom nego što si je svijet spreman priznati. I gdjegod takva molitva pokreće dušu, imamo živu religiju, čak i ako ona nema oblika ili učenja. Molitva je stoljećima bila jedini, ali i danas je dominantni oblik učinkovitog razrješenja i nošenja s različitim oblicima psihičke patnje i duhovne bijede. Doduše, molitva ne može zamijeniti psihoterapiju, ali ni psihoterapija molitvu. Jer što molitva može, psihoterapija ne može. Nažalost, molitva ne može sve, kad molitva nije za sve. Mnogi izvanredni ljudi ne mogu doživjeti unutarnju preobrazbu religiozne naravi. Nema svatko vjere i nije vjera za svakoga. Ljudi koji ne vjeruju nisu oni koji to ne žele, nego oni koji ne mogu vjerovati. Jer vjera je osjećaj i vjera se zadobiva kroz osjećaj. U koga nema senzibiliziranosti za taj osjećaj ne može se ni javiti taj osjećaj.

Vaše ime
Komentar
 
Hvala na komentaru.
Vaš komentar će biti pregledan od strane administratora.
  • 🙏🙏14.10.2021 18:05 sati
    Svjeća vječna neka mu svjetli. Počivao u miru Božijem
Sva prava pridržana  ©  GRUDE.COM  2007-2021
Zabranjeno preuzimanje sadržaja bez dozvole izdavača.

Dizajn i programiranje: AVE-Studio