Cijene plina rekordno visoke, a najgore tek dolazi - zima

Datum objave: 13.10.2021   Broj čitanja: 671
Ruske ucjene, odveć optimistična orijentacija na obnovljive izvore energije, nepredvidljive klimatske promjene - sve to i još puno drugih faktora spominjalo se u kontekstu dramatičnog rasta cijena prirodnog plina.
Cijene plina rekordno visoke, a najgore tek dolazi - zima

 
Samo je pitanje vremena kada će izroniti i nekakvi špekulanti koji su u cijeloj priči omastili brk, no malo tko pritom spominje ozbiljne defekte u arhitekturi tržišta plina - možda zvuče dosadno, ali bez njih ne bi ni bilo ove priče.

"Koliko ekonomista treba da bi se promijenila žarulja? Nijedan, nevidljiva ruka će to učiniti za njih."

Zajedljiva šala očita je aluzija na koncept "nevidljive ruke" koji je u djelu Bogatstvo naroda razradio otac ekonomske misli Adam Smith, predstavivši ga kao način djelovanja snaga (aktera) koje usklađuju svoje sebične interese na tržištu. "Zahvaljujući djelovanju nevidljive ruke, sustav slobodne tržišne razmjene funkcionira automatski, bez unaprijed dogovorenoga plana i miješanja države", navodi se na stranicama Leksikografskog zavoda, no u praksi nema države koja se sasvim odrekla te privilegije.

Razlike su počesto tek u nijansama, no ponekad te nijanse mogu napraviti ogromnu razliku.

Rusija kao glavni negativac?

Kao, recimo, u spektaklu o kojem ste proteklih dana mogli podosta toga čuti i pročitati, vezanom uz dramatičan rast cijena prirodnog plina u Velikoj Britaniji. Rusija se u toj priči nameće kao glavni negativac, ali ako zagrebemo malo dublje ispod površine (ne apsolvirajući pritom ni Putina od grijeha), otvara se vrli novi svijet pogrešnih procjena i odluka kojima su stvari prepuštene na nemilost - tržištu. A u kombinaciji s nesretnim spletom okolnosti (koji bi se, prije ili kasnije, ionako dogodio), ista ona nevidljiva ruka s početka priče, superioran mehanizam u očima (nekih) ekonomista i (brojnih) libertarijanaca, više ne djeluje tako nadmoćno. I aktivno je sudjelovala u stvaranju toksičnog koktela koji je aktualna britanska vlada, pospremajući nered svojih prethodnika, sada prisiljena iskapiti kako bi ublažila gnjev biračkog tijela.

Tržište nipošto nije jedini uzrok problema: iza svega najprije stoji (politička) nekompetentnost i manjak imaginacije ili još jednostavnije, ljudski faktor. Ali u brojnim analizama i osvrtima koji nude uobičajene interpretacije trenutne krize, podjednako navodeći Kremlj i zelenu agendu kao ključne negativce, fatalni tržišni defekti potpuno su zanemareni i rijetko se spominju. A bilo ih je i u značajnoj su mjeri pridonijeli kaosu.

Tržišna ideologija

Ishodište krize dijelom valja tražiti u prošlom desetljeću i inicijativi Europske unije da trgovinu prirodnim plinom preseli na organizirana tržišta, ili još konkretnije, plinska čvorišta: u Velikoj Britaniji je to National Balancing Point (NBP), a nama referentan je Title Transfer Facility (TTF) hub u Nizozemskoj. Za Brendu Shaffer, koja aktivno prati zbivanja u energetici, "još je 2014. godine bilo jasno kako politika Europske unija otvara priliku za Rusiju".

Štoviše, u svom je nastupu u Kongresu istaknula kako bi "u sustavu trgovinskih čvorišta Gazprom mogao manipulirati cijenama prirodnog plina, diktirajući ponudu na Starom kontinentu". Shaffer stavlja naglasak na geopolitiku, vjerujući kako je strateški interes poput opskrbe prirodnim plinom (koja za mnoge zadire u sferu nacionalne sigurnosti) bilo pogrešno u potpunosti prepustiti tržištu. Posebice u specifičnoj situaciji u kakvoj se nalazi Europska unija, jer između 40% i 50% ukupnog plina iz uvoza dobavlja - Rusija. Na grafikonu koji prikazuje strukturu EU uvoza navedene su zemlje prema geografskoj lokaciji granične interkonekcije, no ogromna većina plina koji formalno stiže iz Ukrajine i Bjelorusije zapravo je ruski.

Pokušaji značajnije diversifikacije dobavnih pravaca zasad su polučili tek skromne rezultate: udio zemalja izvan ruske sfere utjecaja, kao što su Katar, Alžir, Nigerija i Tunis, a potom i SAD, polako raste (brojke za 2020. godinu još uvijek nisu objavljene), ali navedeni kvintet osigurava jedva petinu ukupne opskrbe i k tome dobrim dijelom nije vezan (plinovodima) za EU tržište - velike količine plina dopremaju se morskim putem i vrlo su osjetljive na globalne trendove. Shaffer tvrdi kako je u ovom slučaju zdrav razum ustuknuo pred "tržišnom ideologijom", a orijentacija na tržišna čvorišta obeshrabrila kapitalne investicije u alternativne dobavne pravce, zbog čega se manjak mora nadoknađivati skupom LNG komponentom. A to onda podrazumijeva i žestoku konkurenciju s azijskim kupcima te u konačnici više nabavne cijene.

Liberalizacija iliti tržišni fundamentalizam

Tržište temeljeno na plinskim čvorištima svejedno je zaživjelo širom Europe, no pozornost su zadnjih dana ponajviše plijenila zbivanja na Otoku. A to nema nikakve veze s distancom do izvora ruskog plina, već je rezultat specifične arhitekture britanskog tržišta. Ili ako hoćete, posljedica svojevrsnog "tržišnog fundamentalizma". Zaplet aktualne priče kreiran je 2017. godine, kada Centrica zatvara Rough, skladište plina u Sjevernom moru, opravdavajući tu odluku niskom profitabilnošću. Zatvaranju je kumovalo odbijanje vlade Therese May da sudjeluje u troškovima održavanja, a tada se spominjala ušteda od oko 750 milijuna funti godišnje. Samo nekoliko mjeseci kasnije iznimno niske temperature isprovocirale su drastičan rast cijene prirodnog plina, posluživši kao uvertira u ovogodišnju krizu. S tom razlikom što zima sada još uvijek nije ni počela.

Rough je bilo uvjerljivo najveće britansko skladište plina, s kapacitetom oko 3.3 milijarde kubičnih metara. Usporedbe radi, trenutno najveća aktivna skladišta plina na Otoku imaju kapacitet od oko 0.3 milijarde kubičnih metara, zbog čega je Velika Britanija na samom začelju Europe, sa zalihama koje (u najboljem slučaju!) pokrivaju desetak dana zimske potrošnje. Od trenutno uskladištenih 845 teravatsati (TWh) prirodnog plina u skladištima dvadesetak europskih zemalja, na Veliku Britaniju otpada mizernih 9.7 TWh. To je otprilike tek dvostruko više od zaliha pohranjenih u Okolima, jedinom hrvatskom skladištu prirodnog plina (za višestruko manje tržište).

Tako veliko skladište tada se nije činilo rentabilnim jer su cijene plina nekoliko godina unatrag bile relativno stabilne, ugrožavajući osnovni poslovni model skladišta: kupovanje plina u uvjetima niske potražnje (i niskih cijena) i njegova prodaja u trenutku kada potražnja i cijene značajnije rastu. A onda opet, gledajući stvari iz dugoročne perspektive, nedostatak skladišta i zaliha dogodio se u prilično nepovoljnim okolnostima jer domaća proizvodnja (UK Continental Shelf) ne može namiriti potrebe potrošača. Manjak se, naravno, nadoknađivao iz uvoza. Još početkom tisućljeća uvoza gotovo da i nije bilo, a potražnja se u najvećoj mjeri namirivala iz domaće proizvodnje. Samo desetljeće kasnije domaća je proizvodnja činila manje od 50% ukupne potražnje, a slična struktura ponude zadržala se sve do današnjih dana.

Tržišno rješenje

Posljednji komadić kompleksne slagalice čini djelomična liberalizacija tržišta opskrbe plinom krajnjih potrošača: Vlada je poticala konkurenciju među opskrbljivačima, dok je istodobno regulator, Office of Gas and Energy Markets (Ofgem), definirao cjenovni okvir, pokušavajući zaštiti potrošače. Vrijeme će pokazati kako je riječ o nimalo sretnoj kombinaciji.

Doduše, u početku je situacija izgledala dosta dobro. Zahvaljujući povoljnim uvjetima na tržištu, odnosno relativno stabilnoj cijeni prirodnog plina, opskrbljivači su nicali kao gljive poput kiše. I uzimali tek mrvice (u kontekstu tržišnog udjela), a stvar je funkcionirala u vrlo primitivnoj varijanti, dok su nabavne cijene opskrbljivačima dopuštale da ugrabe kakvu-takvu maržu (u odnosu na dopušteni limit koji je dvaput godišnje definirao regulator). Točnije, do prošle zime, koja je bila hladnija od prosjeka.

Nakon niskih cijena (i smanjenja proizvodnje!) u ljeto 2020. godine, zima je ispraznila skladišta prirodnog plina širom kontinenta, a njihovo punjenje, u kombinaciji s masovnim cijepljenjem koje je ublažilo posljedice pandemije koronavirusa i omogućilo snažan gospodarski oporavak, a time i još veću potražnju za prirodnim plinom (bilo da je riječ o grijanju ili pak proizvodnji električne energije), u konačnici je isprovociralo snažan rast cijena. Ofgem je podigao maksimalne dopuštene cijene za 11%, ali bez značajnijih zaliha kojima bi premostile problem. Samo u rujnu devet (od ukupno stotinjak) mahom slabo kapitaliziranih britanskih tvrtki koje su plinom opskrbljivale nešto manje od dva milijuna korisnika završilo je u - stečaju.

Nekolicina drugih i dalje opasno pleše na rubu stečaja, grozničavo tražeći nove investitore i svježi kapital kako bi osigurala opstanak. Tržište na neki način rješava problem (izbacujući iz igre financijski nekompetentne igrače), no malo kome će se takav epilog doista svidjeti. 

Lily Francus iz Moody's Analyticsa analizirala je poslovanje sektora, zaključivši kako se poslovna strategija novih igrača u sektoru temeljila na agresivnom tržišnom nastupu i preotimanju korisnika putem niskih cijena. Poput Ubera na tržištu taxi usluga, novi su igrači bili spremni povećavati zaduženost i gomilati gubitke, nadajući se kako će konkurentima preoteti dio prihoda te s vremenom stvoriti dovoljno široku bazu korisnika koja bi im omogućila profitabilno poslovanje. Veliki igrači su jedva generirali nekakav profit, dok su mali o tome mogli samo sanjati, fokusirajući se na stjecanje novih korisnika. To, naravno, u ovome trenutku nema nikakvog (ekonomskog) smisla, a stvarne razmjere dramatičnog rasta cijena najlakše je shvatiti usporedbom aktualnih cijena s petogodišnjim prosjekom (u pitanje je terminski ugovor na InterContinental Exchange, s dospijećem u studenome).

Serijom stečajeva cijeli se sustav počeo rušiti poput kule od karata, a sada već ozbiljno nagriza čak i solventnost velikih igrača. Potonji, naime, preuzimaju klijente bivših konkurenata, no u uvjetima rekordno visokih cijena plina, bez značajnijih zaliha na raspolaganju, čak i veliki igrači imaju problema apsorbirati nove, mahom neprofitabilne korisnike, kojima moraju (barem neko vrijeme) obračunavati prijašnje cijene.

A ono najgore tek slijedi: zima još nije ni počela, plinovod Sjeverni tok 2 još uvijek nije u funkciji (da bi dostavio veće količine plina iz Rusije), a britanska je vlada najednom prisiljena dijeliti subvencije šakom i kapom kako bi zaustavila domino-efekt. I limitirala nezadovoljstvo birača, nesuvislo pokušavajući kombinirati populizam s tržišnim principima. Usavršeni just-in-time sustav nabave plina mogao je funkcionirati samo u uvjetima ograničenih fluktuacija cijena, no idila nije mogla trajati vječno, kao što je na najgori način prošle zime demonstrirao umnogome sličan koncept u Teksasu.

I dok su visokim cijenama izloženi svi dobavljači na Starom kontinentu, oni britanski su bez značajnijih rezervi u skladištima puno ranjiviji. Krajnje potrošače štiti Ofgem, no valja pritom istaknuti kako otprilike 50% električne energije u Velikoj Britaniji generiraju plinske elektrane - u nedostatku plina vlada će možda biti prisiljena i na drastične mjere, a u ovome bi trenutku bilo neozbiljno isključiti čak i mogućnost redukcija električne energije.


Mario Gatara - Index

Vaše ime
Komentar
 
Hvala na komentaru.
Vaš komentar će biti pregledan od strane administratora.
    Sva prava pridržana  ©  GRUDE.COM  2007-2021
    Zabranjeno preuzimanje sadržaja bez dozvole izdavača.

    Dizajn i programiranje: AVE-Studio