Ispovijest hrvatskog glazbenika: Kad mi je preminula kćer doživio sam čudo, Bog mi je pokazao da nema smrti

Datum objave: 22.08.2021   Broj čitanja: 2733
„Otkad je moja Lucija stradala u prometnoj nesreći imam potrebu svaki dan ići na svetu misu. Od 2005. puno je manje onih dana u tjednu kada sam propustio euharistiju.
Ispovijest hrvatskog glazbenika: Kad mi je preminula kćer doživio sam čudo, Bog mi je pokazao da nema smrti


Na misi sam s njom, ali i s mamom i tatom te svim pokojnicima. Vrijednost mise je neprocjenjiva. Čak i kad dođem bez prethodne pripreme, kad uletim rastresen iz nekog svjetovnog filma, budem zahvalan Bogu jer sam se uspio maknuti i njemu reći: ‘Ti si mi najvažniji, ovih pola sata želim samo tebe.’ Čovjek sam, a mi ljudi ne možemo biti savršeni, no On zna što mu moje srce poručuje, da želim da me vodi“, govori nam, u intimnoj ispovijesti, naš poznati glazbenik i kantautor Bruno Krajcar.


Sjedimo u maloj prostoriji samostana sv. Franje u Puli, u kompleksu iz 13. stoljeća s pripadajućom crkvom, koji se nalazi u centru grada, podno Mletačke utvrde. Bruno će nam više puta napomenuti da je taj samostan – koji je prema legendi osnovao sam sv. Antun i u čijoj se crkvi nalaze zemni ostaci blaženog Otona – njegov „drugi dom“.


Tu već godinama redovito dolazi na mise, svira orgulje i klavir, druži se s fratrima, a u crkvi je upoznao i sadašnju suprugu.


„Moja vjera započela je kod kuće. Dolazim iz radničke obitelji, tata je bio stolar koji je radio kao vozač autobusa, a majka domaćica. Redovito smo išli na svetu misu, a roditelji su meni i dvojici braće usadili ljubav prema Bogu i domovini. Moji su čak u tajnosti bili kumovi na krštenju djeci nekih koji su u ono vrijeme bili na pozicijama. Naša okolina također je bila kršćanska. Imao sam tu radost da su od sedam stričeva dva zaređena za svećenika, dok je teta bila časna sestra. Svaki rođendan slavili smo zajedno, okupljali se i družili. Kao kad su Isusa tražili rođaci pa su mu rekli: ‘Došla su ti braća i sestre’, tako su i meni moji bratići i sestrične bili kao braća i sestre.“


Vjera je u tinejdžerskoj dobi ostala usađena kao tradicija, no Bruno će reći da je izostao „susret“, onaj koji će doživjeti godinama kasnije.


„Već sa 16 godina počeo sam svirati po piano barovima u Puli, vukao me svjetovni život glazbenika. Uostalom tada u Puli, osim pokojeg crkvenog zbora ili benda, nismo imali vjerske sadržaje za mlade. Svirao sam u grupi Shalom, nastupio i na Uskrsfestu ’89., ali sam lutao.“


Studentske dane proveo je u Ljubljani gdje je na Akademiji diplomirao orgulje. Istovremeno će, u jeku Domovinskog rata, nastupati na brojnim humanitarnim koncertima. Pisat će i pjesme za razne izvođače, među njima i Olivera Dragojevića te polako stjecati ime među kritikom i kolegama glazbenicima.


Tada će dobiti i prvo dijete, kćer Luciju koja će mu ostati trajna inspiracija.


„Nismo bili oženjeni, dapače čak smo bili u fazi prekida, i u jednom takvom trenutku moja djevojka je zatrudnjela.“


„To je bio šok, prekidaš s nekim, ali te fizička slabost još vuče, ne živiš po kršćanskim načelima, emocije su nekontrolirane, ali zbog tradicionalnog odgoja mislio sam da moram stupiti u brak.“


Kad je saznao da mu je djevojka trudna pod ruke mu je došla knjiga o sv. Leopoldu Mandiću.


„U jednoj noći pročitao sam knjigu, isplakao se i počeo se moliti. Takla me je njegova neizmjerna ljubav, kako je kroz tako malog čovjeka Bog toliko puno djelovao.“


Zanimljivo je da je jedan Brunov stric već ranije izgradio obiteljsku kapelicu u Žminju posvećenu upravo svecu iz Boke Kotorske.


„Čuo sam za njega, ali tek kad sam pročitao knjigu sve mi se otvorilo. Od tada je on moj životni suputnik, zagovornik i prijatelj. S njim sam se počeo vraćati na tračnice vjere i osjećam da me i dalje vodi kroz život.“


Bruno i njegova djevojka uskoro su se vjenčali, a u život im je ušla još jedna djevojčica – Marijana. No brak nije funkcionirao.


„Pogledi su bili različiti, sve što je dovodilo do prekida u vezi sada je stvaralo probleme i u braku.“


Borbe su se odvijale i u srcu našeg sugovornika između, kako će sam reći, „svjetovnog Bruna i Bruna koji žudi slijediti Krista“.


Prekretnica je bila smrt njegove prvorođenke.


„Lucija je poginula u prometnoj nesreći. Tri dana bila je u komi, a mi smo neprestano dežurali uz nju. Liječnik nam je rekao da se neće izvući, ali ja sam čvrsto vjerovao da Bog može napraviti čudo. Imao sam vjeru poput Jaira iz Evanđelja čiju je kćer Krist oživio.“


Lucija ipak nije preživjela.


„Bio sam tamo kad se na ekranu pojavila ravna crta, u isto vrijeme osjetio sam veliku bol, ali i doživio čudo. Doduše, ne ono za koje sam molio – da moja kći preživi – no dobio sam sigurnost da ona jest živa. Znao sam da nema smrti, da nije kraj. Amerikanci imaju dobar izraz za to – ‘prijelaz’. Bog je mogao ozdraviti Luciju – zašto nije, ne znam – ali je moju silnu molitvu i vapaj uslišao tako što mi je dao spoznaju da smrt nije konačna. Zato u meni vlada radost. Puno je ljepše i hrabrije se može živjeti kad znamo da nas nakon zemaljskog čeka vječni život.“


Dodaje kako se u njemu tada odvila „revolucija“.


„Kad doživiš smrt djeteta, tada ili povjeruješ do kraja ili izgubiš vjeru, ne možeš ostati polu-vjernik. Tog trenutka mogao sam pasti, postati alkoholičar, uzeti si život zbog tuge, patnje i boli, ali zahvatila me Božja milost i sve se okrenulo.“


Primjećujemo da bi u sličnoj situaciji mnogi bili ljuti na Boga, no naš sugovornik to odbacuje.


„Nisam se ljutio na Njega, samo na sebe, jer znam da je sve loše na ovom svijetu proizvod naših grijeha. Ne mogu se ljutiti na Boga koji je sama ljubav. On nije htio smrt djeteta, dopustio je da se to dogodi, a jednog ću dana znati i razlog. Mogu samo gledati svoje pogreške i grijehe jer krivica je na nama, ljudima.“


Lucijin „prijelaz“ dogodio se u travnju 2005. godine, a Bruno se na nekoliko mjeseci povukao iz javnog života.


„Cijelo ljeto sam ribario na moru, molio, krajem rujna s ocem sam hodočastio u Svetu zemlju. Potom sam na tri mjeseca otišao u New York kod Eleonore i Branka, prijatelja koji su mi bili poput roditelja u najtežim trenucima života. Vratio sam se glazbi, komponirao, svirao u crkvi, pripremao dječji župni zbor… Čovjek se u takvim situacijama mora povući jer ne možeš normalno funkcionirati, trebalo mi je da se maknem od mase, iz žrvnja…“


„Supruga se još prije tragedije s djecom odselila kod majke, a kad je Lucija preminula nisam znao što Bog od mene hoće. Razmišljao sam o raznim opcijama, čak i o svećeničkom pozivu…“


U to je vrijeme već bio pokrenut zahtjev za crkvenim poništenjem braka, no stvar je stajala na mjestu.


„Shvatio sam da se moram boriti za to. Molio sam se sv. Leopoldu za razrješenje situacije trudeći se da moj slučaj ne stoji u nekoj ladici.“


Odluku o ništavosti braka Bruno je dobio 2009., nakon sedmogodišnjeg procesa.


Tvrdi kako su uz slobodu tada nastupile i veće napasti.


„Pomogao mi je, kao svojevrsni prorok, vlč. Zlatko Sudac te mi progovorio o predbračnoj čistoći koja je važan preduvjet za blagoslov u braku.“


No nije svaka djevojka s kojom je izlazio razumjela njegov stav.


„Bilo je situacija kada sam i padao u svojoj slabosti. Shvatio sam da mi treba žena koja će i sama htjeti živjeti predbračnu čistoću.“


Taj trenutak došao je 2010.


„Po običaju sam na misu došao u crkvu sv. Franje. Prije obreda stao sam kod oltara gdje se nalaze ostaci bl. Otona te mu se pomolio da mi podari ženu s kojom ću imati kršćanski brak. Otišao sam svirati te se nakon mise spustio s kora i sreo prijateljicu.“


S njom su na misi bile još dvije djevojke, među njima i buduća Brunova supruga.


„Kad sam ju pitao kako se zove rekla je: ‘Lucija’ i tad me nešto pogodilo. Idući dan svirao sam u Circolu, Vlatko Stefanovski mi je bio gost, a u publici su se nalazile i one. Nakon nastupa pozvale su me da sjednem za njihov stol i započeli smo razgovor. Svojoj budućoj supruzi tada sam rekao da će postati mojom ženom (smijeh). Bila je zbunjena, ali ja se nisam šalio. Vjenčali smo se nakon pet mjeseci.“


S njom u braku ima četvero djece: Veroniku, Mihaela, Katarinu i Gloriju.


„Sve četvero rodila je carskim rezom, liječnici su već nakon drugog bili ludi, ali ona je posvjedočila svoju hrabrost. Bogu hvala na takvoj ženi koja me ljubi i ljubi Boga.“


„Nema veće vrijednosti koju čovjek može stvoriti od ljudskog života, nijedno materijalno ili umjetničko djelo ne vrijedi kao jedan ljudski život. Naša Arena je prepoznatljiva, ali ona je samo kameno zdanje koje će jednog dana nestati, kao, uostalom, i puno toga u našoj povijesti. No život nikada neće nestati. Ako shvatiš da je život dar za vječnost, a ne za nekoliko godina ili desetljeća, vidjet ćeš da je to najvrjednije što čovjek u suradnji s Bogom može napraviti. O tome govorim i u pjesmi ‘Volim život’ koju sam napisao nakon Lucijine smrti, a svjetlo dana ugledala je tek na posljednjem albumu.“


„Život je“, nastavit će Bruno, „i najveći dar. Najveći uspjeh Zloga je kad uspije uvjeriti oca i majku da život u utrobi treba prekinuti. No iznad toga opet stoji Bog koji može spasiti i to dijete, ali i roditelje. I spašava…“


Brunova ljubav prema životu i Bogu osjete se i u njegovoj glazbi, osobito na posljednjem albumu „Sve će biti dobro“, koji je naš glazbeni kritičar Toni Matošin uvrstio među najbolja domaća glazbena ostvarenja 2020. godine.


„To je obiteljski album, svjedočanstvo ljepote obiteljskog života i ljepote više djece“, reći će naš sugovornik koji je u stvaranje uključio i vlastitu obitelj. Tako na uvodnoj pjesmi „Bog je moj otac“ pjeva sin Mihael, dok je s najstarijom kćeri Veronikom snimio duet „Sve će biti dobro“, koji je pobrao mnoge simpatije glazbene javnosti.


Ono što je posebno zanimljivo jest da se radi o eksplicitno kršćanskom albumu svjetovnog umjetnika. Pritom je glazbeno i produkcijski na razini njegovih „regularnih“ albuma, što u zemlji s većinskim kršćanskim stanovništvom – paradoksalno – predstavlja pravi raritet. Kako to da se u Hrvatskoj, zemlji s bogatom katoličkom prošlosti i kulturom, kod rijetkih autora mogu prepoznati – implicitno ili eksplicitno – kršćanski motivi, dok je na Zapadu, uzmimo od Dylana preko Springsteena do Princea, to normalno?


„Da, u Americi je to prirodno. Takve pjesme su na top-listama, čine veliki dio glazbene industrije. Mene ponekad ljuti što se spremnije u pjesmi možda prihvaća neka psovka nego spominjanje Boga ili Kristova imena. Možda je to posljedica prošlog, ateističkog sustava i sekularizma u kojem se vjera gura u intimu i smatra privatnom stvari, a promiču se druge (ne)vrijednosti. Ako si vjernik, ne možeš to odvojiti od svoga svakodnevnog života i onoga što radiš. Ako čovjek živi glazbu, pjesme izlaze iz onoga što promišljaš, što je dio tebe. Apsurd je da moj album predstavlja nešto neobično kad je većina naših glazbenika, a ima ih doista vrsnih, izrasla iz kršćanskog podneblja. Ako treba, neka to bude ‘novo normalno’.“


„Također, često sam kritičan i prema nama kršćanima. Zašto ne stvaramo više? Uzmimo npr. kazalište, zašto ne radimo predstave koje promiču kršćanske vrednote? Pa Kristovo evanđelje i danas je najvažnija vijest. Toliko trčimo za egzotičnim i drugačijim da je ono naše postalo alternativno.“


„S druge strane živim u Puli i volim svoj grad i njegove ljude upravo takve kakvi jesu. Mogu razumjeti one koji ne žive kao ja i nikada se u meni prema njima ne stvara neka mržnja ili nerazumijevanje. Volio bih, naravno, da su stvari ponekad drugačije, no jedino što mogu je pokušati biti što autentičniji kršćanin, da ono u što vjerujem i živim. Pritom se uvijek trudim ne upasti u zamku stava da sam bolji od drugih, to prosuđuje Svevišnji. Naše je da ljubimo i radimo na svojim slabostima, a Bogu treba prepustiti velike stvari jer on može baš sve…“


Dodaje kako ponekad previše znamo o Bogu, a premalo ga poznajemo.

„Dovoljan ti je jedan susret s Njim da život dobije potpuno novu dimenziju.“

Prava prilika za to je sakrament ispovijedi.

„Ej, koja je to milost, koja je to ljubav Božja. Kad si roditelj donekle možeš shvatiti tu ljubav jer tvoje dijete može napraviti bilo što, ali ako ti se iskreno ispriča, tada si najsretniji čovjek i lako opraštaš. Potpuno razumijem biblijskog oca koji je patio za svojim razmetnim sinom. Sin ga napušta, a kad ga otac ponovno vidi radosno ga prima natrag. Evo, sad bih plakao od sreće. Možemo samo projicirati tu sliku velike Božje ljubavi i kako je život lijep, a mi često tako nezahvalni. Sve je prekrasno kad shvatiš Božju ljubav, to je čudo, čudo, čudo…“


„Nama je puno toga neshvatljivo, neshvatljiv nam je grijeh, neshvatljiv nam je Lucifer, i to je Bog dozvolio. Ali onda, opet u nekoj kontemplaciji, shvatiš: da nema te slobode, ne bismo bili stvoreni na sliku Božju. I taj Kristov dolazak u svojoj veličanstvenosti, nama je neshvatljiv, a spasonosan za ljudski rod. Trebali bismo kao kršćani stalno naviještati i tu silnu radost živjeti…“


„Sjećam se snage koju mi je Gospodin dao kad je preminula Lucija za mnoge stvari koje će me čekati. To nije bila moja snaga, već Božja. I sad mi je najvažnije da svojim životom ne uprskam, nego da živim tako kako bih jednog dana opet mogao vidjeti svoju kćer. A najviše žudim za susretom s Bogom jer bez Njega neću vidjeti nikoga.“


Bitno.net

Vaše ime
Komentar
 
Hvala na komentaru.
Vaš komentar će biti pregledan od strane administratora.
    Sva prava pridržana  ©  GRUDE.COM  2006-2024
    Zabranjeno preuzimanje sadržaja bez dozvole izdavača.

    Dizajn i programiranje: AVE-STUDIO