Neuspjeh nikad nema samo jedan uzrok. Hajduk je znao imati slabe momčadi, njegovi treneri su znali grozno pripremati susrete, a suparnički napadači pogađati ono što neće više nikad u životu. Sve je to doprinijelo bijednom rejtingu kluba s Poljuda u Europi. Ipak, o jednom faktoru se premalo priča.
Euforija je u sportu poželjno pogonsko gorivo za navijačke mase i klubove. Problem je kada ona preraste u iluziju, a upravo se to događa Hajduku. Začaranom krugu nerealnih očekivanja i najava ne vidi se kraj. Taj dio Hajdukove kulture velik je problem momčadi i morat će ga prije ili kasnije mijenjati.
Nakon poraza od Osijeka analizirali smo igračke i kadrovske probleme u Hajduku. Ova momčad je izrazito talentirana, ali joj nedostaje ravnoteže. Ima ofenzivne bekove i nedokazane stopere, a u veznoj liniji igra s jednim defenzivno orijentiranim igračem i četiri napadača ili polunapadača. Već na početku sezone vidljivo je da teško kontrolira utakmice kada ju suparnik pritisne i prebaci težište igre na njezinu polovicu.
Hajduk je u Kazahstanu igrao loše i nije kontrolirao utakmicu u onom periodu u kojem je primio tri brza gola. Ali utakmica ni po čemu nije "trebala" završiti 3:0. Da su Bijeli ovakav poraz doživjeli samo jednom, mogli bismo ga pripisati nesreći, lošem danu ili nekom drugom faktoru koji se u nogometu, tu i tamo, jednostavno dogodi. Međutim, ovo je daleko od iznimke. Hajduk sada ima barem 15-godišnju povijest u kojoj je totalni kolaps u Europi postao u većoj mjeri pravilo, a ne iznimka. S obzirom na to da je u tih 15 godina promijenio barem deset ekipa, može se sa sigurnošću reći kako problem nije samo u igračima nego barem dijelom u jedinom stalnom stanovniku Poljuda u tom periodu. Njezinom veličanstvu Euforiji.
Standardna euforija, koju generiraju navijači Hajduka na početku sezone, daje klubu veliki uzlet u financijskom, marketinškom i emocionalnom smislu. Poljud je jedini stadion u Hrvatskoj koji je pristojno ispunjen od samog početka sezone, na njemu vlada odlična atmosfera, a društvene mreže zakrčene su porukama pozitive kako je ovo konačno "ta" sezona.
Takvo navijačko ponašanje u potpunosti je normalno. Dapače, ono je i poželjno. U situaciji u kojoj Hajduk pokušava uhvatiti korak s višestruko jačim Dinamom i nadoknaditi višegodišnji izostanak plana i vizije, pozitivno ludilo je impuls koji mu treba da bi se ionako zapaljiva publika dovela do ruba ludila. Problem je kada ta euforija preraste u potpunu iluziju.
Nije trebalo puno. Jedna pristojna pobjeda u Europi bila je dovoljna Hajdukovim navijačima da ovaj Hajduk proglase najjačim i najposloženijim u posljednjih 20 godina, Marka Livaju tipom koji mora igrati u prvoj postavi reprezentacije, a Filipa Krovinovića najboljim transferom u povijesti hrvatskog nogometa. Nakon, ponovimo, tri prve utakmice u sezoni, nakon kojih je Hajduk imao po jednu pobjedu, remi i poraz. I u trenucima kada se pobjeđuje, sve doista izgleda besprijekorno i dojam je da je kraj sada već skoro 20-godišnje agonije odmah iza ugla. U isto se vrlo lako uvjere i igrači, opijeni glasnim hukom Poljuda i ponudama za ženidbu koje im pristižu iz svih dijelova Dalmacije i svijeta u kojima ima Hajdukovih navijača.
Tu postoje barem dva problema. Prvi je onaj da se preko noći ne može promijeniti nešto što se krivo radilo dvadeset godina. Drugi je taj da u nogometu, nažalost po njih, ne ide uvijek sve po planu. Euforija koja prerasta u iluziju nepobjedivosti uvijek iznova dovede momčad u situaciju da puca na prvom pravom ispitu.
Upravo se to dogodilo u Kazahstanu. Već nakon prvog gola igrači Hajduka blijedo su se gledali i širili ruke, a njihov govor tijela dao je domaćoj ekipi do znanja da suparnika ima na konopcima. U deset minuta Hajduk je primio tri gola iz tri šuta na gol, a nakon toga je i promašio penal koji bi vratio stvari na početak. Kratkotrajan pozitivan šok koji je donio Sahiti bio je, pokazat će se, samo odgađanje još jedne patnje. Ni u jednom trenutku igrači nisu govorom tijela odavali dojam da se radi o ekipi koja misli da išta ima pod svojom kontrolom. Koliko god je krajnji rezultat šokantan, Hajduk je u posljednjih sat vremena igre sve koji su gledali utakmicu podsjetio na svoja slična izdanja u kojima je podbačaj već postao očekivan.
"Malo je klubova kao Hajduk. Dres Hajduka je težak tonu, nije to lako. Igrao sam u Hajduku, bio sam trener. Nije jedini klub na svijetu, ali nema ih puno takvih. To je u puno stvari pozitivno, ali u puno je i negativno", rekao je Bilić u intervjuu za Index prije godinu dana i savršeno opisao kulturu koja vlada oko kluba koji je zadnju titulu prvaka osvojio 2005. godine.
Kvaka s euforijom je u tome da ona može poslužiti kao kratkotrajni impuls koji se u sekundi može okrenuti protiv tebe. U Hajduku je euforija postala višegodišnja iluzija, a što je ta iluzija veća, to je pad na zemlju bolniji. Problem je što iza nje nužno slijedi apatija, pa i radikalni emocionalni bumerang. To je logičan psihološki mehanizam - tamo gdje najviše uložiš, najviše i očekuješ. Već do Velike Gospe iluziju nepobjedivosti naslijedi druga vrsta ekstremizma - onaj o igračkom kadru u kojem ništa ne valja, treneru kojeg treba poslati pješke u Švedsku ili kakva parola otprije 50 godina kako "trebaju igrati naša dica".
Manjak racionalnosti je jedan od najvećih problema Hajduka godinama. Tamo gdje nema racija, nema ni suvisle analize što treba popraviti ni realnih ciljeva čije je ostvarenje dovoljno izazovno i dovoljno ostvarivo kako bi se održala harmonija u svlačionici i na tribinama. Sve što ostaje je bipolaran klub u kojem postoje samo povijesni podvizi i još povjesnije katastrofe. Njezino veličanstvo Euforija još je jednom zavarala Hajdukove navijače.
Vice Karin/Index
| Vaše ime | |
| Komentar | |
