Do Mateje je, inače, protekla dva mjeseca bilo nemoguće doći. Mobitel je isključila, jedan za koji znamo. Postoji navodno još jedan broj koji znaju samo roditelji, jasno, trener Toni Tomas i tajnik Taekwondo kluba Marjan, Sandro Deak. Zato, za doći do Mateje valja nam prije svega zahvaliti hrvatskom izborniku, spiritus movensu splitskog Marjana, najvećem treneru kojeg smo ikada imali u ovom sportu, Toniju Tomasu čiji je otac iz Drinovaca u općini Grude, saznaje portal Grude.com. Čovjek je genijalac, pišu Sportske novosti i to će javno zapisati, a mi potvrditi. Ali uz sve i izrazito susretljiv. Komunicirali smo kratko porukama, iznijeli želju za čuti Mateu, a onda minutu kasnije zvoni Tomasov broj i s druge strane, olimpijska pobjednica.
- Sada, kada radim ovo što volim i kada jesam tu gdje jesam, ne vraćam se i ne želim se uopće vraćati u prošlost. Ne mislim o tome. Samo me sada ljuti, odnosno ne da me ljuti, ali mi je nepošteno prema Toniju Tomasu kada se sada javljaju neki drugi. On me, Toni Tomas doveo tu gdje jesam! On je najviše vjerovao u mene, a bilo je jako, jako teško. On je zaslužio da se to zna. Nisam to ja napravila, nego Toni! I zato, kada sam napokon napravila to što jesam, sada dolaze neki ljudi koji vele kako su i oni dio toga, dio te priče. Nisu! Zapravo smo nas dvoje bili, Toni i ja. Sjećam se, uoči finala sam mu rekla, to je bila četvrta borba i 10 navečer u Tokiju. Rekla sam mu: “Pa, to je naš četvrti trening!”. Naime, mi smo u Splitu na pripremama imali 4 treninga dnevno, a taj četvrti je bio baš tako, u to vrijeme, kasno u dvorani. Nas dvoje sami, udaramo... Sami u dvorani, stalno. Nakon jednog od treninga, ja odem jesti, on me čeka u dvorani, pa opet trening. U toj dvorani sam i spavala na stolu za masažu. I eto, taj četvrti kasnovečernji trening u Splitu, to je bio trening za ovo. Za olimpijsko zlato. Nitko nije bio drugi uz nas, samo mi. Jasno, svi ostali koji su bili na sparingu, i njima zasluge, ali sada se događa da neki ljudi dolaze s pričom da su i oni dio toga. Zapravo smo bili samo Toni i ja, dvorana i Bog koji nam je otvorio vrata!
Slušali smo vaše izjave nakon finala. U njima spominjete trenera, osobni osjećaj sreće, ali često spominjete jasno obitelj, no i Boga, vjeru. Iz toga se da logično za zaključiti kako vam ta duhovna predanost znači iznimno puno. Nije baš samo izreka.
- Obitelj je uvijek na prvom mjestu, jasno. No, što se tiče vjere i molitve, to sam spoznala sama, ali i trener me donekle naučio. Ne religiji, već koliko puno ima u tome kada se predaš i u Božje ruke pod pretpostavkom da jasno učiniš sa svoje strane sve. Tada nema straha, postoji vjera u sebe i vjera da će Bog napraviti uvijek ono što je najbolje za tebe. To sam isto naučila. Još nisam tu gdje trebam biti, ali sam i u vjeri pronašla sigurnost. Nadam se da ću i tu više napredovati. Više nego u sportu. Zato jer mi vjera daje mir. Nije još kako treba, ali je bolje nego je bilo.
Onaj trenutak na postolju. Mislim da mnoge sa strane to posebno doimlje, kao i one riječi “Olympic winner and gold medalist, representing Croatia...”, pa koji trenutak kasnije krene Lijepa naša... Ma, da je čovjek od kamena, mora to malo “štrecnuti”. A vi, naša Matea Jelić čvrsta, sretna da, ali nema suze u oku. Ili je maska dobro skrivala...
- Sve sam emocije pustila iz sebe kada sam završila borbu. Nisam se mogla prestati derati. Išli smo kasnije u prostoriju koja je inače za zagrijavanje, tu sam i plakala i derala se. Došla sam onda na postolje. Meni je himna... meni je himna sve! Ali ne volim, ne forsiram suze ili ne znam što. Ne tada. Nije kraj, prelijepo je, dignula sam zastavu napokon u zrak. Nije to mjesto i trenutak za plakanje.
| Vaše ime | |
| Komentar | |
