Stipe Majić: Mihajlović je bio moj prijatelj, sin Hrvatice... i preko noći se promijenio

Datum objave: 13.12.2020   Broj čitanja: 2780
Bilo je to drugo vrijeme. U gradu pokraj Dunava živjelo se lijepo. Korzo je bio prepun mladih, kao i kupalište ljeti, radno mjesto nije bilo teško pronaći, a plaće su bile solidne.
Stipe Majić: Mihajlović je bio moj prijatelj, sin Hrvatice... i preko noći se promijenio

 

U takvom su Vukovaru odrastala su dvojica mladića iz Borova naselja – markantni, crnokosi Pipe i Miha, simpatičan momak rumenih obraza. Nogomet, žene, provodi i glazba tih su im dana bili najvažniji. Pipe je bio u kasnim dvadesetima, Miha nešto mlađi. Bili su nerazdvojni. Skupa su trenirali, izlazili, išli na more, Pipe je navijao za Hajduk, a Miha za Dinamo. Pipe je ubrzo otvorio kultni kafić, a Mihina moćna ljevica postala temom razgovora o nogometu diljem bivše Jugoslavije. Klincu iz Borova ubrzo su stigle i ponude iz velikih klubova. Dvojicu prijatelja ništa nije moglo zaustaviti, no onda je stigla 1991...

Srdačno se pozdravili nakon rata

Siniša Mihajlović Miha s Crvenom zvezdom osvojio je Finale kupa prvaka, postao jugoslavenski reprezentativac i izbornik te voljeni igrač i trener talijanske lige, a Stipe Majić Pipe hrvatski branitelj s Trpinjske ceste i autor potresnih dokumentaraca o Domovinskom ratu. Mihajlović je u Beogradu pronašao nove prijatelje, među njima i Željka Ražnatovića Arkana.

Bez obzira na sve, ne znajući za to prijateljstvo, Pipe se nastavio radovati nogometnim uspjesima svog prijatelja. Kada su se nakon rata sreli, srdačno ga je pozdravio. A onda je pročitao njegovu autobiografiju “Božja levica”.

 
- U knjizi navodi da sam pucao u fotografiju na kojoj su on i njegov brat te da sam mu minirao kuću i da je jedva nagovorio svoje roditelje da napuste Vukovar – šokirao se Majić, no Mihajlović tu nije stao. Početkom studenoga objavio je “Igru života”, novu knjigu u kojoj govori o svojoj teškoj borbi s leukemijom u kojoj je proširio optužbe.

 “Popij što si naručio, otiđi i nikad se više ne vraćaj. Ne želim te ovdje, ne želim nikakve Srbe u svom kafiću”, napisao je Mihajlović optuživši predratnog prijatelja da ga je izbacio iz lokala u kojem su proveli brojne bezbrižne dane te da je kuću njegovih roditelja zapalio i raznio bombom. Nekoliko poglavlja dalje, veliča svoje prijateljstvo s Arkanom.

 

Optužbama koje čita u Mihinim knjigama, Majić se ne može prestati čuditi jer se on, kaže, prije rata nikada nije izjašnjavao kao Srbin, a njegova majka Viktorija je Hrvatica.

 

Svake je godine Miha s nama slavio Božić u mom kafiću “Mustang” koji se nalazio u sklopu naše obiteljske kuće. Moja je majka priredila pečenje i kolače pa bismo nakon ponoći svi otišli k mojima. Otac Janko doveo bi tamburaše. Polovica mojih prijatelja bili su Srbi, kao i velik dio mojih bivših djevojaka i svi su kod nas bili dobrodošli – počinje Majić. Mihu je, kaže, upoznao još kao sedmogodišnjeg balavca, jer njegov nogometni talent nisi mogao ne zamijetiti.

 

– Gledao je nas starije kako igramo, a čim bi mu došla lopta, ulovio bi ju i žonglirao nekoliko puta pa tek onda vratio. Kasnije smo igrali skupa u NK Borovo. Miha je već s 15 prebačen u prvi tim zahvaljujući vrhunskom treneru Kiki Marijanoviću – kaže Majić, koji se povukao iz nogometa kada je otvorio kafić. Tih je dana Mihajloviću, kaže, bio uzor i poput starijeg brata.

 Kopirao me po ponašanju i odijevanju. Puno smo toga prošli skupa. Njegovi su me roditelji obožavali, a i ja sam njih volio, bili su to krasni ljudi – nastavlja. Mihajlovićevi su živjeli skromno i radili u tvornici obuće Borovo, za razliku od Majićevih roditelja koji su živjeli u Njemačkoj dok su se o njemu brinuli stariji braća i sestre.

 – Novcem zarađenim u Njemačkoj sagradili su tri kuće u Vukovaru, jednu u Splitu i kafić “Mustang”. Tih sam godina vozio Golf i zelenu Vespu. Bio sam frajer, buntovnik bez razloga s ležernim stavom koji se Mihi sviđao – govori i pokazuje slike s kojih nam se drsko osmjehuje visok mladić crne kose. Fotografija iz mladosti nema puno. Uoči okupacije Vukovara, dok je hodao po ruševinama svoje kuće i spremao se za proboj, nije imao vremena da ih pokupi.


Zabave u “Mustangu”

 

Kada su počele prve tenzije u gradu, mladost se na njih nije obazirala, pa tako ni dvojica prijatelja. Večernji izlazak počinjali bi šetnjom po Korzu, a završavali u “Mustangu”.

 

Ljeti je cijela Trpinjska cesta bila krcata mladima koji su se zabavljali u “Mustangu”. Slušali smo yu rock, zagrebački novi val, Bajagu i Riblju čorbu – prisjeća se. “Mustang” je u to vrijeme imao i rekreativnu nogometnu ekipu. U jednoj od postava našli su se tako Dražen Bandić, Siniša Mihajlović, Zlatko Dalić, Igor Štimac, Nikola Jerkan i Majić. Poslije, kada je nakon vrelog ljeta u grad stigao zloduh rata, popularni kafić postao je stožer zapovjedništva obrane Trpinjske ceste. Te kobne 1991. Majiću je umro brat pa je Mustang od Uskrsa bio zatvoren. U gradu se počela osjećati nervoza.

 

- I dalje smo skupa igrali nogomet, išli na Dunav, družili se. Nakon demokratskih promjena počelo je razmimoilaženje. Sve manje igrača je dolazilo igrati u Mustang, a sve više naših prijatelja napuštalo je grad. Bratu Freda Matića preko noći je tako otišao partner s kojim je vodio videoteku. Ljudi su odlazili bez pozdrava i objašnjenja, sve više se zveckalo oružjem i jednog smo se dana probudili u gradu okruženom barikadama – sjeća se. Svog je prijatelja Mihu posljednji put prije rata vidio oko Uskrsa ‘91.

 

– Bio sam kod njega u kući. Radio je trbušnjake, a ja sam razgovarao s njegovim ocem Bogdanom koji je volio zafrkanciju. Pričao sam mu da će Miha biti velik igrač – veli Majić. Mihajlović koji je već tada iz NK Vojvodina prešao u Zvezdu, u Vukovar nije dolazio nakon pokolja hrvatskih policajaca u Borovu selu. Krajem istog tog svibnja odigrano je i posljednje Finale kupa Jugoslavije, pehar maršala Tita otputovao je u Split, a Mihajlović i Štimac zbog prepucavanja isključeni su s utakmice. Par dana nakon, Zvezda je osvojila finale Kupa prvaka, a pobjedničke penale pucali su Mihajlović i Prosinečki.

 
- Radovao sam se svakom njegovom uspjehu. Nije mi bilo ni na kraj pameti da bi mogao o meni napisati onakve gadosti – veli Majić, koji je u kolovozu ‘91. oca odvezao u Split. Kada se vratio, ulice Vukovara bile su puste, padale su granate i počinjali prvi sukobi.

 – Kada je krenulo, nismo imali ni oružja ni uniformi. Preko noći smo se probudili u paklu. Svaki dan ginuli su nam prijatelji, rođaci, susjedi, a mi smo bili prepušteni sami sebi – prisjeća se najtežih trenutaka branitelj Trpinjske ceste. Bezizlaznost situacije u kojoj su se našli, kaže, bila im je motivacija za još žešći otpor.

 

– Bili smo mladi i ludi. U početku nas je bilo strah, no s vremenom smo oguglali. Napadali su nas tenkovima, transporterima, avionima, minobacačima, pješadijom... Inat je u nama rastao. Ne samo da je to bio projekt stvaranja “velike Srbije” već i pljačkaški pohod. Kada bi neprijatelj osvojio neku ulicu, došli bi kamioni i traktori u koje su trpali pokućstvo, hranu, tehniku… U pljački je prednjačio Mihin prijatelj Arkan. Oni sami su nas svojim nedjelima poticali da budemo čvršći – kaže Majić, koji je deset dana sam s prijateljem Josipom Kulašem branio Trpinjsku cestu. Druga strana nije imala pojma da cijeli prilaz čuvaju samo dvojica ratnika.

 – Sami smo bili od 1. do 12. studenoga kada smo krenuli u proboj. Išli smo po pomoć, trebalo je proći kroz kukuruzišta i minska polja. Nije mi se odlazilo, bojao sam se. Naš zapovjednik Marko Babić htio je da se probijemo i vratimo s pojačanjem. Trebali smo se vratiti već drugu noć. Čekao sam u Vinkovcima pokret, no Vukovar je pao – prisjeća se kobnih dana. Kada je završio rat, ponovno se susreo s Mihajlovićem.


Alen Bokšić nas je nekoliko puta pozvao na utakmice Lazija s kojim je Miha tada igrao. Svaki put kada bismo se sreli Miha i ja, izgrlili bismo se i izljubili – nastavlja 57-godišnji Borovčanin. S Mihajlovićem se sreo i 2013. kada su Hrvatska i Srbija igrale kvalifikacije za Svjetsko prvenstvo u Brazilu. Izbornici reprezentacija bili su Igor Štimac i Siniša Mihajlović.

 – Razgovarali smo, zafrkavali se. Ni tada mi nije spomenuo ništa od onog što je napisao u prvoj knjizi, kao ni nekoliko puta kada smo se čuli telefonom. Negdje u to doba dobio sam „Božju levicu“ i zaprepastio se. Začudilo me što nije pitao je li to sve istina. Napisao je i da sam mu ja sve priznao, što je laž – ogorčen je Majić. U svojim knjigama, dodaje, ne optužuje samo njega već i neke druge zajedničke prijatelje koji su također šokirani.

 – Prozvao je i Čedu Čalića, brata svojega vjenčanog kuma koji živi u Australiji. Ni on mjesec dana nije mogao doći k sebi – nastavlja Majić koji je uočio da u knjizi ima nekih nelogičnosti. Naime, Mihajlović navodi da je svojim roditeljima naredio da napuste Vukovar, a nekoliko stranica dalje tvrdi da je to učinio Pipe.

 – Da su optužbe lažne, imam i svjedoka. Njegov rođak, kojeg smo zvali Tapir, rekao mi je da su Mihini roditelji bili kod njega kada ih je nazvao i rekao da napuste grad. I optužba koju iznosi u novoj knjizi, da sam mu bacio bombu i zapalio kuću, isto je suluda jer u to vrijeme uopće nismo imali bombe. Njegovu je kuću srušila srpska granata. Kada ga je Tapir nazvao da mu to kaže, nije mu vjerovao – kaže Majić. Još uvijek mu, dodaje, nije jasno što s tim želi postići.

– Mislim da želi oprati savjest zbog podrške ratnom zločincu. Arkana nisam upoznao, nije se baš gurao napadati Trpinjsku cestu, ha, ha. Ne mogu objasniti Mihinu fascinaciju tim čovjekom. Za potrebe filmova gledao sam Arkanove snimke i ne vidim uopće razlog očaranosti ‘đavoljim šarmom’, kako Miha navodi. Pa taj čovjek nije znao sastaviti dvije jednostavne rečenice. U takvoj osobi ne vidim nikakvog šarmantnog mangupa, već primitivca i hohštaplera koji je osjetio moć i glumio veličinu. Ne mogu vjerovati da je Miha toliko naivan, a upravo on bi trebao upozoravati na zlodjela koja je počinio. Iznenađuje me i nedostatak osude u Italiji. Ipak je on trener talijanskog prvoligaša i uzor djeci, a veliča kriminalca i zločinca - čudi se svom prijatelju koji trenira Bolognu Majić koji smatra da braneći Arkana, brani i velikosrpsku ideju te relativizira sve što se događalo u Vukovaru. Zbog toga priprema i sudsku tužbu.

 

Tužit ću ga jer me doveo u takvu situaciju i cilj mi je demantirati ga. Volio bih da na sudu svjedoči i njegova majka Viktorija jer zna da se takvo što nije dogodilo. Miha je zaveden i želio bih da shvati da su iste granate srušile i moju i njegovu kuću, kao i sve druge u Vukovaru. Htio bih ga pitati i zašto svoju djecu odgaja na laži? - govori Majić dok mu glas drhti iako to pokušava sakriti. Mihina ga je izdaja duboko potresla.

- Možda mu smeta to što snimam dokumentarce o ratu pa me zato napada. Radim ih zbog istine. Prodao sam svoje pokretnine da ih snimim, a pune dvorane i emocije gledatelja dokaz su da radim pravu stvar - navodi Pipe koji je u posljednjih desetak godina producirao i režirao serijal „Bitka za Vukovar“ te dokumentarce „Srce Vukovara“, „Glavu dole, ruke na leđa“, „Ispod radara“ i „Otkrhnuti“. U njima bez cenzure i mržnje progovara o ratnim stradanjima riječima onih koji su prošli najgore strahote.

Nema iskrena oprosta

Posljednji film “Otkrhnuti” premijerno je prikazan ove godine, a bavi se djecom stradalom u Domovinskom ratu.

 

– U filmu je i Smilja, majka koja je platila misu zadušnicu ubojicama njene djece i muža te im sve oprostila. Tu se vidi veličina čovjeka, a ne u lažima koje iznosi Mihajlović - ističe. U planu su mu novi filmovi o gradu u kojem je proveo mladost, no situacijom u Vukovaru nije zadovoljan.

 

-Nema iskrenog oprosta, sve se koristi u dnevnopolitičke svrhe, čak i nestale osobe. Djeca idu u odvojene škole i vrtiće. Pa i ovo za što me Miha lažno optužuje, dio je tog folklora. U sebi sam miran jer znam da ništa loše nisam napravio. U ratu su svi Vukovarci jednako loše prošli. Kuće su nam uništene svima, iz grada su prognani i Hrvati i Srbi. Vrijeme liječi sve pa se još uvijek nadam da će jednog dana i Miha shvatiti da nije u redu ovo što radi – zaključuje Pipe te nam zaneseno govori o igranoj seriji koju bi volio snimiti jednog dana.

 

“Ono kad nemaš dovoljno igrača” bavila bi se Vukovarom kakav je bio prije košmara bratoubilačkog rata, ljetnim danima na Dunavu, zezanjima u “Mustangu”. Jedan od likova je i predratni Siniša Mihajlović, neodoljivi klinac iz Borova zarazna osmijeha, kovrčave kose i moćne ljevice kojom je u gol s loptom znao poslati i golmana na ponos svih Vukovaraca.


Večernji list

Vaše ime
Komentar
 
Hvala na komentaru.
Vaš komentar će biti pregledan od strane administratora.
    Sva prava pridržana  ©  GRUDE.COM  2007-2021
    Zabranjeno preuzimanje sadržaja bez dozvole izdavača.

    Dizajn i programiranje: AVE-Studio