Posljedice: Pojavit će se ovisnost o alkoholu, i zdravi ljudi tražiti će pomoć

Zašto većini djece i adolescenata odgovara online nastava i zašto se ne žele vratiti u klupe do kraja školske godine? Koje će skupine građana kad COVID-19 ode iz naših života biti najosjetljivije na stres kojem smo sada izloženi i hoće li se taj stres poslije manifestirati pojačanom tjeskobom, depresivnošću pa i PTSP-om?

To su samo neka od pitanja o kojima je Večernji list razgovarao s Petranom Brečić, ravnateljicom Klinike za psihijatriju “Vrapče”. Petrana Brečić, prva žena na čelu bolnice Vrapče u 140 godina njezina postojanja, smatra da su građani u prosjeku dobro reagirali na epidemiju.

– Naši građani su dosta dobro i zrelo reagirali tijekom epidemije, koja još nije gotova. Bilo je, naravno, pojedinačnih slučajeva koji su odstupali od toga, no uvijek će ih biti jer ne možete iskontrolirati četiri milijuna ljudi. Koronavirus i potres su izvanredne situacije, krizni momenti, koji su kod nas morali dovesti do pojačane potrebe za prilagodbom. U ovom razdoblju normalno je da ljudi imaju različite emocionalne reakcije i neke psihičke simptome, poput stresa i tjeskobe. Stres ima evolucijski značaj, kao i tjeskoba koju proizvodi potreba za prilagodbom na epidemiju i potres i koja je tada čak i poželjna jer nas tjera na akciju, jer zamislite da ste bili opušteni dok je trajao potres. Prošlo je samo mjesec i polod epidemije i mi još živimo u strahu i od virusa i od potresa. Mnogi od nas su možda razvili neke simptome ili poremećaje, najčešće iz anksioznog kruga, ili su tjeskobni ili imaju problem s nesanicom, nervozni su, napeti... Ali sveukupno mislim da smo u ovom razdoblju krize relativno dobro reagirali. Kad govorimo o prevenciji bilo kojeg psihičkog poremećaja, nulta točka je upravljanje krizom, koja je kod nas dobro vođena. Sa psihijatrijskog stanovništva važno je znati da ljudi u krizi traže dobro upravljanje i sigurnost, a sigurnost vam može pružiti samo istina, točne, dozirane informacije, iznesene na miran način. I to je ono što je ova vlast dobro napravila, izbjegnuti su kaos i panika i ni jednog trenutka nismo pomislili da nas varaju, lažu, nešto nam zamračuju, što je beskrajno važno – govori Brečić.

Istraživanje agencije IPSOS za Novu TV pokazalo je da će s relaksacijom mjera u frizerske salone, trgovačke centre i na terase kafića prvi pohrliti muškarci, a ne žene. – Očito su muškarci teže podnosili restrikcije jer po svom evolucijskom nasljeđu teže kontroliraju mirovanje. Neću reći da su hrabri, nego su pomalo drski i teže drže do regula, teže im je stajati na mjestu. No, postoji zamka našeg uma koji ne trpi promjene i najbolje se osjeća u rutini kad nema puno nepoznanica. Ljudi sada ne bi trebali upasti u zamku i punom snagom krenuti ostvarivati život kakav su prije živjeli kako bi vratili na silu tu rutinu. Ne bi bilo dobro da sada odjednom žele baš sve nadoknaditi što su prije radili – govori Brečić, dodajući da vjeruje da su građani svjesni da je virus i dalje u populaciji.

U psihologiji i psihijatriji poznato je da posljedice kriza i trauma dolaze tek poslije. Kako će je osjetiti odrasli građani, a kako djeca? – Kad je riječ o mentalnom zdravlju građana, mislim da ćemo imati veći problem nakon proteka vremena. Mi sada živimo životom koji je prilično nestvaran i sad smo okupirani nestvarnošću tog života, nismo išli na posao ili smo malo išli, živjeli smo u poluizolaciji. Obično najteže razdoblje slijedi za nekoliko mjeseci i pola godine jer ćemo doći u razdoblje kad će naš izvanjski život polako nalikovati onom kakav smo prije živjeli. Ući ćemo u životnu rutinu, polako ćemo zaboravljati potres, nećemo više biti okupirani akutnim stresnim događajem kao sada. Kada ponovno krenemo u normalni životni ritam i kad se na praktičnoj i svakodnevnoj razini počnemo suočavati s posljedicama krize, bilo zdravstvenim bilo ekonomskim i financijskim, tada ćemo se, što je paradoksalno, morati još žešće prilagođavati i ta prilagodba će biti dugotrajna i iziskivat će puno mentalnog napora. Osobno očekujem da za tri, četiri, šest mjeseci do godinu dana bude puno više utjecaja i posljedice zbog koronavirusa i potresa na naš psihički aparat. Cijeli ovaj period je proces u kojem se stalno nečem novom prilagođavamo i jasno da će se u tom procesu mnogi ljudi umoriti i taj umor će doći posebno do izražaja kad se budemo suočavali s promjenama.

Tada bi građani mogli najčešće imati simptome anksioznog poremećaja, pa i PTSP, premda to neće biti PTSP u onom pravom obliku, možda hoće samo kod osoba koje su bile na prvoj crti borbe protiv epidemije i onih koji su bili najizloženiji epidemiji i potresu. Što vrijeme ide dalje, može se očekivati da će kod ljudi biti više anksioznih poremećaja i depresivnosti, može se pojaviti i depresija koja ne mora biti znak bolesti, nego je reakcija na situaciju koju su prošli. Možda će se kod dijela ljudi pogoršati ovisnost o psihoaktivnim lijekovima i alkoholu i na to treba paziti – govori Brečić.

– I kod djece i adolescenata naknadno će se osjetiti posljedice zbog krize s epidemijom, ali ne zato što se oni boje korone, nego zato što se na jesen trebaju vratiti u normalan život i u škole. A to je ipak promjena koja im može izazvati stres, a osobito će biti teško djeci ako im roditelji ostanu bez posla – govori Jakušić. Za razliku od djece i adolescenata, u bolnici Vrapče odmah su nakon početka epidemije i potresa počeli dobivati više poziva. Očekujući da će u krizi ljudima više trebati pomoć psihijatara čim je epidemija počela, prvi su započeli sa psihoterapijom na daljinu. Bili su svjesni, kaže Brečić, da se zdravstveno stanje njihovim ranijim pacijentima može pogoršati, ne samo zbog adaptacije na stres nego i zbog toga što imaju smanjene kapacitete adaptacije na stres i da je za njih važno da im se ne prekida liječenje.

Očekivali su i da će ljudi koji dotad nisu imali psihičkih problema zbog epidemije i potresa imati potrebu za potporom psihijatara. Stoga su organizirali beskontaktno liječenje putem telefona i videopoziva, digitalizirali terapijske programe na digitalnim platformama koje imaju vrlo dobre sigurnosne profile. No, preko telefona i videopoziva ne rade dijagnostičke postupke niti pacijentima propisuju terapiju, osim ako nije riječ o njihovim pacijentima koje dugo poznaju i prate 10, 20 godina. 

– No, nisu nam se obraćali samo naši pacijenti nego i ljudi koji dotad nikad nisu bili kod psihijatra. Zbog prilagodbe na epidemiju i potres razvili su anksiozni ili depresivni poremećaj, ne mogu se smiriti ni spavati. Jako puno ljudi telefonski nam se javlja, mladi pacijenti sjajno su prihvatili digitalne tehnike, stariji više vole doći kod nas – govori Brečić. Koliko su predrasude u društvu razlog što još uvijek mnogi ljudi u za njih teškoj životnoj i psihološkoj situaciji radije idu na seanse životnih trenera i drugih alternativaca nego na psihoterapiju? – Mi smo kao društvo dugo stigmatizirali sve duševne poremećaje, pa i ove koji nisu trajni, svatko ima pravo u nekom trenutku života biti loše, mi dosta toga shvaćamo kao slabost, opterećeni smo percepcijom što će ljudi misliti o nama ako idemo psihijatru i na psihoterapiju, ali i to je nešto što se već mijenja. Predrasude padaju iako još neki ljudi imaju otpore u sebi, pa kažu “što mogu psihijatri razgovorom napraviti”. Nezamislivo je važno znati empatično slušati ljude, beskrajno je teško slušati ljude s emocionalnim razumijevanjem i ne sažalijevati ih, nego im omogućiti da svojim iznošenjem problema sebe čuju i dobiju feedback od psihijatra – kaže Brečić. 

Na kraju pitamo je li i psihijatrima potrebna psihoterapija, a Brečić sa smijehom uzvraća: - Ma, naravno. Ja i moji kolege jedni druge psihoterapeutiziramo. Kad ste po cijeli dan izloženi tuđoj patnji i nevolji i kad morate rješavati tuđe probleme, ne samo svoje, naravno da nam je potreban razgovor i da se i nas sasluša. Apsolutno da, psihoterapija je i nama potrebna.

Večernji list