Sedamdesetih godina prošlog stoljeća stanovništvo višegradskog kraja se masovno selilo u velike gradove u potrazi za poslom. Kasnije su tamo stvarali obitelji i nitko nije ni pomišljao da se vrati na selo i živi. Poslije provedenog radnog vijeka i odlaska u zasluženu mirovinu, u njima se počinje javljati želja za povratkom kućnom pragu, na očevinu, djedovinu, svojim korijenima.
I tako pojedina sela počinju postepeno da oživljavaju. Jedan od takvih domaćina je i Boro Šijaković, zvani Šurda, koji se prije pola godine vratio u selo Poljanice, udaljeno više od 20 kilometara od Višegrada. Do njegovog povratka jedini stanovnik tog sela bila je baka Petra Todorović i njene domaće životinje, piše agroklub.ba.
Želja za selom
A kao razlog ovakve nagle odluke povratka u rodno selo iz dalekog Beograda, Boro navodi uživanje u prirodi i njenim ljepotama kao i zdraviji život u seoskim predjelima.
"Odlučio sam da obnovim kuću i okućnicu, kupim domaće životinje i nastanim se u ovom lijepom selu. Imam kokoške, ovce, kao i koze i dva bika, nekoliko mačaka i dva psa. Družim se sa njima, imam plastenik i baštu i svaki novi dan budim se sa prvim suncem i osmijehom na licu", od srca priča Šijaković koji je odlučio da sve ono što ima ostavi u Srbiji i vrati se na kućno ognjište.
Boro vjeruje da ga je povukao zov divljine, ali i miris nekadašnjeg života u očevoj kući. Dok sjedi pred kućnim pragom i miluje mačka, a pas mu miruje pokraj nogu, sjeća se davno zaboravljenog vremena kada je u ovom selo bilo i naroda i "živih" kuća, kada se išlo na mobe, prela i sjela u okolnim selima, ali i mukotrpnog rada koji je mnoge "otjerao" u svijet.
"Žao mi je bilo da ova ljepota propada i odlučio sam se vratiti. Mnogi su mislili da neću uspjeti, ali evo tu sam. Prvo sam sredio i renovirao podrum kuće da mogu gdje da boravim, a kasnije i sam sprat. Zatim sam izgradio pomoćne objekte za životinje i plastenik za uzgoj povrća. Posadio sam i neka stabla voća, imam i aroniju, a još mnogo toga planiram za naredni period", priča nam Šurda iz Poljanica.
Na selu mu se i zdravlje poboljšalo
Sva seoska domaćinstva nakon Drugog svjetskog rata, bila su veoma slična. Podrumi štala bili su od kamena, a jasle su se prostirale cijelom dužinom objekta. Na tavanu se odlagalo sijeno koje se spuštalo direktno u jasle. U dvorištu je bio svinjac sa koritom, ambar za žito te drvljanik, mlječar u kome se spremao kajmak i sušilo meso.
"Ja uveče planiram kako ću provesti naredni radni dan. Pravim hranu za sebe i svoje životinje, namirujem ih, a u pauzama popravljam objekte ili gradim nove. Osjećam da mi rad daje novu snagu uz moj optimizam da će uvijek biti bolje. Od kada sam ovdje i zdravlje mi se poboljšalo. Više ne pijem lijekove, a smršao sam i više od 40 kilograma. Selo mi baš prija", pojašnjava Boro i dodaje da mu i svakodnevno pješačenje pričinjava zadovoljstvo.
Jedini problem mu predstavlja večer, pogotovo u zimskom periodu jer je selo pusto i nema se sa kim riječ progovoriti. Rano se smrači, a selo prazno, da se bar ima sa kim kava popiti i koja riječ progovoriti. Ali prođe i to, malo sluša radio, malo se igra a životinjama i sutra je opet novi dan.
Prvi skup Poljančana
Kako bi i druge potaknuo na povratak selu, Boro je ovog ljeta, organizirao i skup Poljaničana. "Bio je prve subote po Petrovdanu, i nastojat ću da pređe u tradiciju. Cilj mi je da pokažem ovo moje lijepo selo, ali i da ponukam one koji su odavde davno otišli, da se vrate, malo očiste oko svojih kuća i da selu vratimo nekadašnji sjaj", ponosno ističe mještanin Poljanica.
Pojašnjava kako je bitno ne zaboraviti odakle potičete. Povratak ognjištu i selu gdje ste prohodali je veoma važna karika u čovjekovom životu jer se neke stvari shvate tek kada se ostari. Šurda poziva sve Poljaničane da obiđu svoje kuće i okućnice, poprave i raščiste što je moguće i bar ponekad, ako se već definitivno ne mogu vratiti, dolaze i borave u svom selu, okruženi zelenilom, livadama i šumom koja je najveći izvor zdravlja.
| Vaše ime | |
| Komentar | |
