U onim dobrim starim vremenima, kad bi pratar blagoslovio vodu na najsvetijem mjestu na zemlji, u crkvi, kapeli ili nekom drugom bogoslužnom prostoru hercegovačka polja bila bi prepuna vjernika.
Žene, a i muškarci, sa škropaljicom bi krenuli kroz plodna polja i s molitvom na usnama blagoslivljali bi i molili.
Nažalost, dugo već polja šute i kao da slute da su ovo posljednja vremena, te čekaju nekog putnika namjernika da ih se sjeti. Žitnih polja odavno već nema, i korov kao da se umorio od gušenja zemlje, ničeg već dugo nema.
Molitvu na usnama sve češće smjenjuju psovke, i svjesne i nesvjesne. Blagoslovljena voda pretvara se u Gospine suze za svakim od nas.
Hoće li opet polje oživjeti, a molitva odjekivati? Morat će prema svemu sudeći. Otišao je čovjek daleko, poletio visoko i svakom naraštaju kad tad se dogodi Kula Babilonska, sruši se mit o ljudskoj veličini kao kula od karata. Mali smo pred Gospodinom, a tako smo nesvjesni svoje nemoći.
Neka Sveta tri kralja, upravo od ovog trenutka budu novi početak. Poškropite svoje obitelji, kuće, farme, njive, ulice, ljude...
Herc.info
Prošla vremena kad smo gledali svoje rodotelje bake .....sa škropaljicom i crvenim bronzvinom ili kanticom od marmelade kako hodaju pod teretom bremena umorni ali uzdignute glave moleći krunicu i vjerovanje, a kapljice blagoslovljene vodice padaju po škrtoj hercegovačkoj zemlji