Gdje kamen pamti korak, a zrak miriše na smilje,
gdje se pod surovim suncem miješaju krv, znoj i vjekovna vjernost rodnoj grudi,
iz bunara čista kap još gasi žeđ, a s praga jedne osamljene kamene kuće
trideset i troje ih je iz nje koračalo u zoru da otme zimi zalogaj života,
dok na pašnjacima tiho zvone zvona...
Tu se ne umire od straha, već se život vraća Gospodinu,
tamo gdje se u posljednjem drhtaju usana skidaju teške cipele težaka pa se, skrštenih ruku, uz blagi smješak majki i očeva, izgovara ona najtiša, najvječnija molitva pred kraj:
Zdravo, Marijo, milosti puna...
Tako se ovdje umiralo, tako se ovdje živjelo, na pragu vjekova, s krunicom u ruci. Bosih nogu ljubio se hladni crkveni pod nedjeljom, dok je djetinjstvo mirisalo na tamjan i vosak, a koljena klecala pod težinom strahopoštovanja i tišine!
Tamo gdje je zemaljsko malo, a nebo tako blizu,
učeći dušu još onda kako se klanja vječnosti pod teretom i blagoslovom kamena,
tome su i mene moji učili!
Da se uspravno hoda, da se tiho stari i da se s molitvom na usnama
život preda Onome tko nam ga je i darovao.
Ana Čuljak / Grude.com
Komentari