Odlazak u Njemačku 2013. godine za mnoge je bio jedini izlaz iz financijske neizvjesnosti. Deset godina poslije, nakon što su ostvarili "njemački san", kupili nekretnine i izgradili stabilne karijere, sve je više onih koji se odlučuju na korak koji mnoge čudi – povratak kući. Među njima je i mlada majka Božena Lončar, koja je sa svojom obitelji prodala stan u tuđini kako bi sin prvašić školovanje započeo u domovini. U razgovoru Božena otkriva kako danas u rodnom kraju, uz njemačku disciplinu, grade vlastite poduzetničke putove i zašto mir koji su pronašli nema cijenu.
Večernji.ba: Vratimo se u 2013. godinu – što je u tom trenutku bio onaj ključni okidač koji vas je potaknuo na odlazak u Njemačku?
– Prvenstveno su to bila preniska primanja. Suprug je u to vrijeme radio u nesigurnim uvjetima, bez prijave i adekvatnog osiguranja, a financijska kriza koja je tada vladala činila je budućnost neizvjesnom. Ulazak Hrvatske u EU otvorio je vrata, pa je s hrvatskim dokumentima bilo puno lakše potražiti dostojanstven posao. Vladao je taj veliki val iseljeništva prouzročen nemogućnošću da se od poštenog rada išta stvori – od novog automobila do vlastitog krova nad glavom. Ja sam mu se pridružila čim sam diplomirala; povukla me jednostavna želja da budemo zajedno i gradimo život tamo gdje je to moguće.
Večernji.ba: Jeste li u Njemačku otišli s jasnom vizijom ili je to u početku bila tek puka borba za normalnu svakodnevicu?
– Na početku nam je cilj bio posve skroman: naći normalan posao od osam sati dnevno uz plaću od koje se može dostojanstveno živjeti. Tek kad se to ostvarilo i kad smo dobili stalne ugovore, rodila se želja za rješavanjem stambenog pitanja. Kupili smo stan čim smo stekli kreditnu sposobnost, s jasnim planom da ga što prije otplatimo. Ipak, srce je ostalo ovdje; paralelno smo uređivali svoj kutak u obiteljskoj kući u rodnom kraju, želeći imati nešto svoje za vrijeme godišnjih odmora.
Večernji.ba: Kupnja stana u Njemačkoj golem je korak koji obično podrazumijeva ostanak do mirovine. Je li to bio i vaš prvotni plan?
– Apsolutno smo planirali ostati do mirovine i nismo mogli ni slutiti ovakav preokret. No, naš prijelomni trenutak bile su emocije i briga za budućnost djece. Najstariji sin trebao je poći u školu i u dubini duše vuklo nas je da svoje obrazovanje započne u rodnom kraju. Nismo htjeli čekati da krene u njemački sustav pa da ga za nekoliko godina "lomimo" i selimo; rekli smo – ako idemo, idemo sada. Uz to, dogodilo se svojevrsno "Božje čudo". Iako je pandemija donijela mnogo lošeg, nama je zbog rasta cijena nekretnina omogućila da prodajom stana stvorimo kapital za povratak. Često se našalimo da smo dobili na lutriji koju nismo ni odigrali. Taj nam je trenutak otvorio vrata za povratak o kojem ranije nismo mogli ni sanjati, pogotovo jer su troškovi života gore postali nenormalno visoki.
Večernji.ba: Što vas je u njemačkoj svakodnevici najviše "gušilo"? Je li bilo teško balansirati posao i brigu o obitelji?
– Najviše je ispaštao suprug. Rad u tri smjene i vikendima nakon deset godina postao je neizdrživ, i fizički i psihički. Noćne smjene su mu jako teško padale, a zbog vikenda bi provodio premalo vremena s djecom. Meni je osobno najviše nedostajala blizina roditelja i onaj mirni trenutak za kavu. U Njemačkoj, ako želiš predahnuti, nemaš kome ostaviti dijete ni nakratko. Sustav je socijalno izvrstan, prava majki i dječji dodaci su visoki, ali ta financijska sigurnost ne može nadoknaditi osjećaj društvene izoliranosti.
Večernji.ba: Koliko je bilo teško prelomiti odluku o povratku nakon što ste uložili toliki trud u vlastiti dom u tuđini?
– Bilo je iznimno teško, to je bila jedna od najtežih odluka u našem životu. U početku nisam bila za to jer nam je sve bilo posloženo, ali smo napravili listu prioriteta na kojoj su djeca bila na prvom mjestu. Shvatili smo i da bismo u Njemačkoj cijeli život otplaćivali kredit, a ovdje možemo početi ispočetka s kapitalom koji imamo. Djeca su neusporedivo sretnija i to je zapravo naš najveći dobitak. Slobodni su, igraju se ispred kuće bez ikakva straha. Stariji sin je u Njemačkoj imao poteškoća u vrtiću; teško je učio jezik i teže sklapao prijateljstva. Tete su nam tek poslije priznale da bi on, nakon svakog povratka s odmora iz domovine, danima povučeno sjedio u kutu u nekoj svojoj tihoj tuzi. Skrivao je to od nas, ali ovdje je potpuno procvjetao. Škola, okolina, prijatelji – sve je pozitivno, a ta dječja radost ne može se platiti nikakvim eurima.
Večernji.ba: Postoji li ipak nešto što vam sada nedostaje iz Njemačke?
– Kako vrijeme odmiče, sve je manje toga. Možda ponekad nedostaju oni veliki zabavni parkovi, zoološki vrtovi i specifični sadržaji za djecu, kojih je tamo napretek. U početku mi je bilo neobično priviknuti se na ovdašnji manjak stroge discipline, ali sada mi je ljepše raditi u svom okruženju, gdje se ljudi međusobno razumiju. Iako poštujem njemački "red, rad i disciplinu", ovaj naš opušteniji način života pruža neku vrstu mira koju tamo nismo imali.
Večernji.ba: Nakon deset godina rada za druge, u rodnom ste kraju pokrenuli vlastiti obrt. Što vas je ohrabrilo na taj korak?
– Imali smo početni kapital od prodaje stana i htjeli smo stvoriti nešto svoje. Budući da suprug ima smisla za dizajn, odlučili smo se za personalizirane darove – izradu ukrasnih natpisa, plakata, graviranja... Krenuli smo u cilju da zaradimo za jednu pristojnu plaću, a danas naš pogon ima već četiri stroja. Ohrabrila nas je nevjerojatna podrška okoline i činjenica da ljudi prepoznaju trud i unikatnost.
Večernji.ba: Koliko vam njemačko radno iskustvo pomaže u vođenju obrta?
– Njemačka nas je naučila disciplini i ranojutarnjem ustajanju, često već u pet sati. Naučili smo cijeniti vrijeme i radnu etiku, ali smo se morali prilagoditi našem mentalitetu, gdje termini nisu "zakon" kao gore. U Njemačkoj sve ide po dogovoru mjesecima unaprijed, dok se ovdje klijent često u zadnji tren sjeti da mu nešto hitno treba do večeri. Teško je reći "ne" jer želiš ugoditi ljudima i ulagati u posao, pa to ponekad stvara pritisak koji u Njemačkoj nismo poznavali kao radnici, ali nas gura naprijed.
Večernji.ba: Kad podvučete crtu, je li teže biti "svoj gazda" kod kuće ili vlasnik nekretnine u tuđini?
– Podjednako je izazovno, ali na različite načine. Kad si sam svoj gazda, apsolutno sve ovisi o tebi i tvojih deset prstiju – od nabave materijala, same izrade i prodaje, promocije... Moraš biti i radnik i menadžer u isto vrijeme. S druge strane, ni posjedovanje stana u Njemačkoj nije bajka; pričuve su ogromne, a iznenadni troškovi održavanja zgrade mogu biti vrtoglavi. Ponekad je lakše biti radnik i odraditi svojih osam sati, ali ovdje gradimo vlastitu budućnost.
TAGOVI: |
| Vaše ime | |
| Komentar | |
