Fra Željko Barbarić, svećenik i čuvar Kristova groba u Jeruzalemu, sjajni pisac i intelektualac, oglasio se nakon posljednjih ratnih razaranja, nakon što je Iran uzvratio Izraelu na napad, dan nakon što su ovi uništili nuklearna postrojenja Irancima.
Na svojoj stranici Pretežno vedro fra Željko je napisao što trenutačno radi u Izraelu. Objavu prenosimo u cijelosti.
Živ sam.
Živi smo.
Hvala na pitanju.
Hvala na brizi.
Hvala na molitvi.
Hvala i vama koji mi poručujete da idem negdje drugo, da se vraćam i da bi bilo bolje da se spakiram i ne živim više ovdje. Uvjeren sam da je to vaš način kako mi poručiti da me volite, ali se ne znate bolje izraziti. Nadam se da vaša ljubav nije uvjetovana mjestom moga boravka jer se ne mislim uskoro negdje drugo seliti.
U subotu sam slavio Euharistiju na obali Galilejskog jezera.
U nedjelju jutro smo slavili Pedesetnicu u dvorani gdje se Pedesetnica dogodila.
U nedjelju popodne sam se ispovjedio među maslinama Maslinskog vrta.
U nedjelju popodne sam slavio Euharistiju u Maslinskom vrtu.
U ponedjeljak jutro sam slavio Euharistiju na Kalvariji.
U utorak sam slavio Euharistiju na mjestu gdje je Isus pitao Petra tri puta: Ljubiš li me?
U srijedu sam slavio Euharistiju na mjestu gdje je Isus položen mrtav i treći dan uskrsnuo.
U četvrtak odem s još jednim fratrom posjetiti našeg brata Aymana koji je već mjesecima u bolnici nakon prometne nesreće. I njegovi roditelji su bili tamo. Ayman miga samo očima. Njegovim roditeljima zasuzile oči dočim su nas vidjeli…
U petak slavim Euharistiju za svetog Antu s grupom Hrvata koji su 'zaglavili' tu. Nema derneka i velikih riječi. Tek molitva za zaštitu i pomoć našeg dragog Sveca…
Jučer, kad su opet krenule sirene, kad je započelo grmjeti i kad su se kuće počele tresti, sjedio sam u kapelici salezijanskog samostana Ratisbonne u Jeruzalemu i ispovijedao. Bio je sveti Ante. Bila je noć. Ječale su sirene. Preko mobitela su dolazila upozorenja. Nebo je bilo obasjano stotinama raketa. Negdje u svemu tome čulo se povremeno: 'Kajem se…' pa onda malo zatim: 'Ja te odrješujem…'
Ovaj komad zemlje nikad nije bio nešto naročito miran. To je tako. Nerijetko se čudim Gospodinu kako on to nije malo bolje uredio kad je već dolazio među nas. Ipak ovaj komadić zemlje je poseban. On je hodao ovom zemljom. On je disao ovaj zrak. On je ovdje potražio prve učenike…
Nisam neustrašiv. Niti se pravim hrabar. U meni se pojavi strah kad čujem tutanj raketa i nije mi svejedno kad osjetim da se trese ne samo moj prozor, nego čitava zgrada.
Želim li umrijeti sada? Ne želim. Ali nisam nešto sad zapeo da trebam se vratiti u Hercegovinu i kao živjeti još pedeset godina 'u miru'. Traži svoj mir i za njim idi. To ja pokušavam slijediti. A to što je taj moj mir i to da za njim idem negdje sada ovdje – ne mogu si (a ni vama) pomoći. Tu su sada moja braća. Moji prijatelji. Moj život. Tu tražim mir sa svojim Bogom i tu pokušavam umnožiti one talente koje mi je dao u toliko različitih polja i na toliko različitih načina.
Tu je procesija u Svetom Grobu na kojoj sam i maloprije bio iako je Stari Grad i sam Grob načelno zatvoren. Na Jaffa Gate me zaustavlja policija i pita kud ću. Ima ih valjda desetak. Među njima je jedan židovski policajac koji me poznaje. Na talijanskom izdaleka već viče: Come sta, padre! I karakteristično maše talijanski rukom. Bio valjda malo u Italiji pa se srdačno pozdravismo…
Zovem prijatelja Jacka koji drži slastičarnicu u starom Jeruzalemu. Naručio sam tortu prije nego je počeo rat. Pitam je li otvorio danas radnju ili je ostao kući. Veli: 'Abuna, otvorio sam i samo čekam tebe da dođeš po tortu.' I šta se drugo može nego po tortu. I popit kavu i pojest brownie s nogu s Jackom.
Sretnem još nekoliko poznatih ljudi na pustim jeruzalemskim ulicama. Pitam ih jesu li spavali sinoć? Kako su? Tu smo zajedno…
U Svetom Grobu srećem moje drage fratre. Zajedno ćemo moliti svakodnevnu procesiju. Crkva je pusta… Čuje se naša molitva i vidi se dim kadionice koja je ovaj put u mojim rukama. Fra Carlos, ovaj s fotografije, i ja pravimo meksičku večeru nakon molitve. Danas je miran dan. Vruće je i mirno. Večeramo na krovu samostana i osluškujemo tišinu…
Tu se nova poglavlja neke nove knjige pišu sama od sebe… I ona lijepa i ona ne baš tako lijepa poglavlja… Ali sve je to dio života… Neki dan na duhovnim vježbama mladoj braći salezijancima iskreno sam priznao: Život je težak. Nije to baš sve tako jednostavno, što god vam drugi govorili…
Molim za mir. Volio bih da je ovdje mirnije. Bilo bi nam svima ljepše. Ali, glavešine nisu u nešto oduševljene s mirom. Ne sviđa im se ideja mira. Ili imaju ideju mira koja je izričito povezana s nemirom…
Molite za mir. I da prevladaju kakva druga rješenja osim rata, ubijanja i nasilja…
Šaljem pozdrav i blagoslov iz Jeruzalema gdje god bili!
Vaš fra Željko
| Vaše ime | |
| Komentar | |
