Nedavno objavljeni tekst u Večernjem listu BiH o impresivnoj karijeri američkog izumitelja podrijetlom iz Gruda, o kojem je Milka Tica napisala knjigu “Krešo Mikulić: život jednog izumitelja”, izazvao je veliko zanimanje javnosti, ne samo u njegovoj rodnoj Hercegovini. Nekoliko portala prenijelo je taj tekst s vecernji.ba. Bio je to povod za razgovor s uspješnim američkim izumiteljem koji je 1934. godine rođen u Vučipolju kod Posušja, djetinjstvo proveo u Borajni kod Gruda, a školovao se u Cerovu Docu, Širokom Brijegu, Sarajevu i Zagrebu, i koji je za svoje projekte u SAD-u dobio brojna priznanja.
Večernji list: Kako je došlo do realizacije knjige Milke Tice “Krešo Mikulić: život jednog izumitelja”, vaše romansirane biografije na 400 stranica?
- Mnogo godina prije nastanka ove knjige vođeni su razgovori s Milkom Ticom za pisanje. Prije toga Marijan Bušić, urednik Dokumentarnog programa HTV-a, pripremio je 1999. godine snimanje dokumentarnog filma o meni za tu televiziju. Međutim, dolaskom nove vlasti u Hrvatskoj 2000. godine, pa i na HRT-u, taj planirani projekt je propao. Očigledno je vrijeme učinilo svoje i Božja providnost povezala je Milku, Slobodana Bobu Božića i mene da se krajem 2022. godine krene u pripreme za pisanje ove knjige.
Večernji list: Slobodan Bobo Božić suprug je vaše sestrane (nećakinje) Blaženke, rođene Brzica. Najprije je uvjeravao vas da se o vašem životu treba napisati knjiga, a poslije je poticao Milku Ticu da s vama stupi u kontakt te napiše knjigu “Krešo Mikulić: život jednog izumitelja”, koja je zahtjevan autorski i reprezentativan izdavački pothvat. Kako ste doživjeli i prihvatili Božićevu ideju i suradnju s Milkom Ticom?
- Nisam puno razmišljao o tom pothvatu jer nisam imao predodžbu koliko je to zahtjevan posao i koliko će vremena zahtijevati, pa sam onako šaljivo rekao: “U redu, može!” Tek kad je počelo pisanje knjige i nakon početnih razgovora s Milkom i Bobina prikupljanja dokumentacije, svaki dan sam se sve više uvjeravao koliko je to velik i zahtjevan posao.
Večernji list: Koliko ste zadovoljni Milkinim književnim uratkom, pisanim u prvom licu, uredničkim radom Slobodana Bobe Božića na knjizi te suradnicima, izdavačima (ograncima Matice hrvatske u Grudama i Imotskom) i Grafotisku iz Gruda, koji je tiskao ovo djelo?
- Milka je uistinu odradila ogroman posao i uložila velik trud za sve vrijeme stvaranja ove knjige. Svi koji su sudjelovali u nastanku knjige dali su maksimalan trud i umijeće, na čemu sam im jako zahvalan. Kad sam knjigu pokazao svojim prijateljima u Americi, bili su oduševljeni kvalitetom rada u Grafotisku. Teško mi je na hrvatskom jeziku naći adekvatne komplimente jer nemam za to dovoljno riječi, ali samo mogu dodati da, kad bi knjiga mogla govoriti, rekla bi: “Odlično, pogledajte kako sam izrađena!”
Večernji list: Knjiga je osvježila vaša sjećanja na dječje dane u rodnom Vučipolju kod Posušja, odrastanju u Borajni kod Gruda, školovanju u Cerovu Docu, Širokom Brijegu, Sarajevu i Zagrebu. Koji su vam se događaji posebno urezali u sjećanja iz tih dana mladosti u domovini?
- Te godine mog klijanja iz zemlje ostavile su trag u mom mozgu, koji je tada formirao moj budući život. Za vrijeme Drugog svjetskog rata gledao sam američke bombardere B-17 i B-29 kako lete kao velike ptice iz Italije i idu bombardirati njemačka postrojenja u Ploiestiju u Rumunjskoj. Ti zrakoplovi letjeli su iznad našeg sela, a mi djeca smo ih brojili – 20, 30, 40 i tako dalje. Gotovo svaki dan smo ih viđali. Kad su letjeli iznad našeg sela Mamića, tko bi tada rekao da će Krešo, budući inženjer, raditi na nečemu što će podsjećati na te letjelice?
Večernji list: Život vas u mladosti nije mazio, imali ste i problema s tadašnjim komunističkim režimom. Kako sada s vremenske distance gledate na to?
- Komunistički ili socijalistički način života jamčio je dobar život siromasima, ali nitko nije stvarno provjerio može li se taj način života zaista ostvariti. Trebalo je ispitati može li se prijeći iz jedne kategorije života u drugi. Trebalo je to provjeriti. Taj pokus pripao je Rusima. Puno ljudi izgubilo je živote, ali nije uspjelo taj režim trajno primijeniti. Da je to bila mala država, rekli bi: “To je mala država, nije mogla uspjeti.” Ali Sovjetski Savez imao je golemo bogatstvo i površinu, ali nije se mogla ostvariti ta Marxova utopija. Rusija je pokazala da to nije moguće primijeniti na čovječanstvo. To je najveći doprinos Rusa čovječanstvu jer su oni na svojim leđima ispitali taj režim. Koliko je Hrvatska izgubila života 1945. godine za uspostavu komunističke Jugoslavije? Vidi se na Bleiburgu i križevima na Bilama.
Večernji list: Kad ste se, kako i zašto odlučili na odlazak u Ameriku?
- Kao mlad i uspješan inženjer dospio sam do pozicije člana Uprave Končara, na čijem je čelu bio Ante Marković. Radio sam, među ostalim, na prvim elektromotorima za kućanske uređaje koji su rađeni po talijanskoj licenciji. U to sam vrijeme dobio od jednog prijatelja informaciju da se vrši provjera moje biografije jer sam bio predložen za više pozicije u tvornici. U to vrijeme, u prvoj polovini šezdesetih godina prošlog stoljeća, bila je hajka na “neprijatelje naroda”. Bojao sam se da će otkriti da sam brat strijeljanog hrvatskog vojnika iz Drugog svjetskog rata, kome je otac robijao u Zenici, kome je drugi brat bio na Križnom putu. Nisam imao drugog izbora nego se izgubiti. To znači – otići iz države. Preko kanadskog Veleposlanstva u Ljubljani i uz pomoć Caritasa uspio sam dobiti vizu za odlazak u Kanadu, a nakon toga i odlazak u Ameriku.
Večernji list: Kada se i kako počeo ostvarivati vaš američki san?
- To je bilo vrlo teško vrijeme za mene. Došao sam u novu sredinu, a obitelj mi je ostala u Zagrebu. Tu je bio i problem nedovoljnog poznavanja jezika, a bio sam ušao u jako delikatne stručne poslove. Međutim, i uz sv teškoće, svom poslu sam pristupio odgovorno i pošteno. Biti pošten najbolja je politika. Moji šefovi su bili svjesni da sam iskren i da brzo učim te uočavam nedostatke kolega oko sebe. Tako su moji šefovi stjecali povjerenje u mene i moj rad, što je pridonosilo mom uspjehu. Radio sam kao da sam vlasnik kompanije. Otkrivao sam kako poboljšati projekte koji su dolazili na moj stol.
Večernji list: Kako ste došli do epohalnih izuma kao što su crpka za američki bombarder B-1, elektromotor za upravljanje propelerom helikoptera Black Hawk u slučaju blokade, motor u rashladnom sustavu na višecijevnom raketnom bacaču CROATALE, motor za radarski sustav u zrakoplovu AWACS i drugih izuma?
- Pitam se često kako sam se uspio probiti do vrha svog poziva. Vjerojatno me tjerao strah da neću uspjeti, što bi za mene bila velika propast. Moji kolege na poslu vjerojatno su se bojali da ću ih nadmašiti. To bi za njih bio veliki poraz. Bio sam zaljubljen u motore, spavao sam s motorima, vozio sam se motorima, doručkovao i ručao s njima. Svaka minuta mog dana bila je posvećena motorima. Osjećao bih veliki sram ako ne bih uspio na projektu i to me je tjeralo da svaki moj projekt maksimalno uspije.
Večernji list: Dali ste veliki doprinos razvoju zrakoplovstva SAD-a. Radili ste i na projektu američkog predsjedničkog zrakoplova. Koji su, po vašem mišljenju, vaši najvrjedniji i najvažniji izumi?
- Dosta projekata zaslužuju pozornost, bombarder B-1, elektromotor za upravljanje propelerom helikoptera Black Hawk, predsjednički zrakoplov, pokretna antena za otkrivanje letjelica udaljenih tisuće kilometara… Svaki projekt je specifičan i svi ovi izumi su važni. Mislim kako je moj najvrjedniji i najvažniji izum kapsula za spašavanje posade podmornice ako se nađe u opasnosti.
Večernji list: Vlasnik ste vinograda u Cincinnatiju na prostoru od 25 hektara?
- Oduvijek sam imao želju baviti se vinogradarstvom kao hobijem. Počeo sam s vinogradarstvom 1985. godine i malo-pomalo sve se širilo. Vinograd je rastao, kao i moje maštanje za velikim vinogradom. Kad se ovo dvoje spojilo, ostvario sam uspjeh. Sve je počelo na napuštenoj farmi krava muzara, a 2005. godine moj restoran “Vinoklet” proglašen je turističkom atrakcijom Cincinnatija. Danas moja vinarija proizvodi 12 vrsta vina, od kojih je osam vina nagrađivano na državnim natjecanjima u državi Ohio.
Večernji list: U vašem restoranu “Vinoklet”, koji ima oko 500 sjedećih mjesta, održavaju se i znanstveni skupovi?
- Da, tu neke velike kompanije, kao što su General Motors, General Electric (promotor je Gambler), imaju seminare za poboljšanje proizvodnje i prodaje jer je takve skupove kvalitetnije održavati u prirodi nego u gradu. U prirodi organiziraju neke igre ili natjecanja između pogona te kompanije. Na prostorima moje Vinokleti organiziraju i sportska natjecanja i to je prilika upoznavanja i zbližavanja zaposlenika tih velikih kompanija.
Večernji list: Organizator ste Festivala umjetnosti i vina?
- I ove godine početkom rujna održat će se 26. Festival vina i umjetnosti. Ljudi koji vole vino, vole i umjetnost. Kad se to spoji na jednom mjestu, pretvara se u zanimljiv događaj. To je jedini događaj umjetnosti i vina u Cincinnatiju. Na taj događaj dolaze ljudi iz susjednih država, kao što su Indiana i Kentucky. Glazbenici izvode svoje programe, a umjetnici izlažu svoje slike, skulpture i nakit.
Večernji list: Dobitnik ste niza značajnih priznanja za svoj ukupan rad. Koliko vam znači to da je grad Cincinnati – općina Colerain u državi Ohio 10. studenog 2021. proglasio Danom Kreše Mikulića?
- To je za mene veliko priznanje i bilo mi je posebno drago kad sam čuo obrazloženje odluke u kojem je na određen naći prikazan moj životni i radni vijek.
Večernji list: Primljeni ste i u Kuću slavnih Gospodarske komore grada Cincinnatija – općina Colerain?
- Priznanje koje sam dobio od vlasti za mene znači mnogo. Znači da sam nešto napravio za narod koji mi daje priznanje za uspjeh. Primiti priznanje i počast u poslovima koje radiš poticaj je i drugima za ostvarivanje što boljih rezultata.
Večernji list: Za vas i vaš rad najprije smo doznali zahvaljujući članku Ivana Rila u Večernjem listu. Kako ste se upoznali s novinarom Rilom?
- Novinari Večernjeg lista prije 11 godina obilazili su Hrvate po svijetu koji su se podigli iznad svoje okoline i pisali o njihovim uspjesima. U to vrijeme upoznao sam Ivana Rila, koji je dolazio u Cincinnati i intervjuirao me za Večernji list. Od tada smo se sprijateljili i redovito kontaktiramo.
Večernji list: Zastupljeni ste u Abecedariju Hrvata Bosne i Hercegovine u izdanju Hrvatske akademije za znanost i umjetnost BiH, čiji ste dopisni član. Što vam to znači?
- Moje ime nalazi se i u knjizi “Tko je tko”, koja se objavljuje svake godine u Americi. Bez obzira na to što gotovo šezdeset godina živim u Americi, veza s mojom Hercegovinom nikad nije prestala, tako da je za mene jako važno što nisam zaboravljen u svom kraju i što su mi iskazane takve počasti.
Večernji list: Kako gledate na djelovanje hrvatske zajednice u SAD-u?
- Hrvati su dobro primljeni u Americi, osobito poslije 1991. godine, i povezani su kroz različite udruge i Crkvu, a uspješni su u svim sferama američkog društva, gdje postižu zavidne rezultate. Za vrijeme Domovinskog rata mi Hrvati iz Cincinnatija i okolice sastajali smo se redovito u mom restoranu te prikupljali novac i pomoć za Hrvatsku. Redovito sam kontaktirao s bračnim parom Ivom i Marijom Tuškan, koji su dali ogroman doprinos u promicanju interesa Hrvata u Americi i uspostavljanju veza između hrvatskih intelektualaca u SAD-a i domovini. Ujesen 1995. godine, u vrijeme pregovora u Daytonu, bio je dogovoren posjet predsjednika Tuđmana Hrvatima Cincinnatija.Sve je bilo pripremljeno u mom restoranu, ali, nažalost, dolazak predsjednika Tuđmana bio je odgođen zbog posebnih procedura koje su tada vladale u Daytonu.
Večernji list: Obiteljski ste čovjek. Što vam znače uža i šira obitelj?
- Ja sam iz velike obitelji i od sve braće i sestara završio sam najviše škole. Kao obitelj bili smo povezani i uvijek dajem svoj doprinos za njihov bolji život i profesionalni uspjeh. Moje kćeri Jasenka i Andrea te sin Krešo završili su fakultete i ostvarili uspješne karijere na svojim poslovima.
Večernji list: Kada ste i kako upoznali fra Jozu Grbeša, provincijala Hercegovačke franjevačke provincije, i sprijateljili se s njim?
- S fra Jozom Grbešom, koji je bio hrvatski svećenik u Chicagu, upoznao me Ivan Ril. Fra Jozo je dolazio kod mene u moju vinariju “Vinoklet”, gdje smo se bolje upoznali i razmjenjivali svoje ideje i zamisli. Bio sam počašćen susretima i razgovorima s fra Jozom i njegovim dolascima u moju vinariju.
Večernji list: Fra Ante Marić autor je pogovora knjige “Krešo Mikulić: život jednog izumitelja”. Kako je došlo do suradnje s fra Antom?
- Fra Antu Marića upoznao sam ujesen 2024. kad sam posjetio fra Jozu Grbeša u Mostaru sa Slobodanom Bobom Božićem. Nakon obilaska samostana želio sam obići i čuvenu franjevačku knjižnicu, gdje nas je fra Ante proveo i upoznao sa svim sadržajima i kapitalnim djelima ove knjižnice. Posebno mi je bio dojmljiv trenutak kad nas je fra Ante doveo u prostoriju gdje se nalazio radni stol i kad sam sjeo na stolicu fra Dominika Mandića, s kojim sam se često susretao i vodio duge razgovore.
Večernji list: Dva puta godišnje dolazite u Hercegovinu i Hrvatsku. Što vas toliko vuče u domovinu?
- Mjesto gdje sam nikao i rastao ne može se zaboraviti. Svi ti vjetrovi ne mogu izbrisati uspomene na život koji sam proveo na svojoj rodnoj grudi i zato joj se uvijek s velikim zadovoljstvom i srećom vraćam, pa tako i sada kad se priprema predstavljanje moje knjige.
Večernji list: Prvo predstavljanje knjige “Krešo Mikulić: život jednog izumitelja” bit će upriličeno 15. svibnja u objektu Agroturizma Marića gaj kod Gruda. Tko će sve sudjelovati na predstavljanju vaše romansirane biografije?
- Da, prvo predstavljanje knjige bit će 15. svibnja u 19.30 u Marića gaju. Ja sam uz ovo mjesto posebno emotivno vezan gotovo osamdeset godina, od kad smo bili protjerani iz svog sela i s trima obiteljima stanovali u kući poznatoj kao Slavkina gostionica. Kad smo bili protjerani iz svog sela, ja sam svaki dan nosio hranu za naše dvije svinje koje su bile čuvane kod obitelji današnjeg vlasnika Marića gaja. Na predstavljanju knjige sudjelovat će fra Jozo Grbeš, Damir Zorić, Milka Tica i ja.
Večernji list: Koliko znamo, knjiga će biti predstavljena i u Zagrebu. Kada i gdje te tko će sudjelovati na zagrebačkom predstavljanju?
- Predstavljanje knjige u Zagrebu održat će se 28. svibnja 2025. I na zagrebačkom predstavljanju knjige sudjelovat će isti predstavljač kao i u Marića gaju.
Večernji list: Planirate li još koje predstavljanje, gdje i kada?
- Za sada nema planiranih novih predstavljanja jer smo sada više koncentrirani za pripremu tiska engleske verzije knjige.
Večernji list: Koliko vam znači to da će knjiga “Krešo Mikulić: život jednog izumitelja” biti objavljena i na engleskom jeziku?
- Mnogo mi znači da Amerikanci, a posebno moji američki prijatelji, vide što sam sve u životu prošao jer je to nezamislivo za ovaj američki život i ljude.
Oni ne znaju kako ljudsko biće može podnijeti sve te tegobe i ostati normalno, a istodobno uspjeti u svemu što radi. To Amerikanci ne znaju, to je za njih nepojmljivo. Ova će knjiga njima objasniti taj život.
Večernji list: Planirate li predstavljanja i u Americi?
- Naravno. Engleska verzija knjige bit će predstavljena 10. rujna 2025. godine na Festivalu vina i umjetnosti i mojoj Vinokleti, gdje očekujem do 15.000 ljudi!
Večernji list: Kako u svojim godinama uspijevate biti vitalni i živahni?
- Uvijek sam u pokretu. Hodam, fizički radim, idem na skijanje u 90. godini života. Popijem čašu vina, razgovaram s ljudima, malo humora s prijateljima.
Večernji list: Što kao iskusan i uspješan izumitelj možete poručiti mladim talentiranim osobama u Hercegovini, čitavoj BiH, Hrvatskoj i svijetu?
- Nije važno gdje si rođen i tko su ti roditelji. Želja za znanjem i učenjem jamstvo je uspjeha koji ovisi o tebi. Sve što se događa oko tebe, ti si izabrao i ti odlučuješ kakav ćeš život imati.
Nemoj nikoga okrivljavati za neuspjehe, nego samog sebe. Na jednom predavanju organiziranom na Sveučilištu u Columbusu govorio sam studentima da na početku života, ako žele nešto raditi, to počnu kao hobi – nešto što se sutra može upotrijebiti dalje kao biznis ako hobi ide dobro. Ako ne ide dobro, ako nisi potrošio mnogo vremena svojih mame i tate te prijatelja, kažeš: “Slušaj, iz hobija nije išlo dobro.” Tako da nisi izgubio mnogo novca.
Mislim da uvijek trebaš sam odlučiti što bi mogao u budućnosti biti i imati posao koji će donositi zaradu i zadovoljstvo. Uvijek u životu valja štedjeti, bogat si onoliko koliko uspiješ uštedjeti!
| Vaše ime | |
| Komentar | |
