Ivan Martinović novi je kapetan hrvatske rukometne reprezentacije. Naslijedio je Domagoja Duvnjaka, a sretnu vijest priopćio mu je osobno izbornik Dagur Sigurðsson. Ivan je na nedavno završenom Svjetskom prvenstvu, na kojem je Hrvatska osvojila srebrnu medalju, bio uvršten u All star momčad, a bio je i najbolji naš strijelac s 41 pogotkom u devet utakmica. Imao je 53 posto uspješan šut, a šutirao je daleko najviše od naših igrača – 77 puta. Primjerice, drugi naš strijelac na turniru bio je Filip Glavaš (39 pogodaka), a Zvonimir Srna drugi je na listi onih igrača koji su šutirali na suparnička vrata – 53 puta.
– Moram zahvaliti izborniku jer mi je dao kapetansku vrpcu. Velika je to čast za mene i ponosan sam što ću suigrače voditi na sljedećim velikim natjecanjima. U jednu ruku to je i velika odgovornost – istaknuo je Martinović, koji će prvi put kao kapetan voditi momčad protiv Češke, sredinom ožujka, u utakmici kvalifikacija za odlazak na Europsko prvenstvo, koje će se 2026. godine igrati u Švedskoj, Danskoj i Norveškoj.
– Još nisu. To što sam doživio na Trgu je nešto što ću pamtiti cijeli život. Ovo je moja prva velika medalja i prvi veliki doček. Nadam se da će ih biti još. Drago mi je da smo mogli s navijačima još jednom proslaviti ovaj veliki uspjeh. Oni su ti koji su velikim dijelom zaslužni za to što smo došli do finala. Atmosfera iz zagrebačke Arene nešto je sjajno. Gurale su nas tribine do granica izdržljivosti, kad nam je bilo najteže, tu su bili oni. Primjerice, protiv Mađarske. Nisu se navijači predavali na minus četiri, pet minuta prije kraja, nismo ni mi. Dali su nam dodatnu energiju koju smo dobro koristili, piše Večernji list.
Kako ste završili na dočeku u Jajcu?
– Rođen sam i odrastao u Beču, no moji roditelji prognani su tijekom rata iz Jajca. Još se tresem. Naježio sam se. Ne mogu vjerovati kako su me tamo dočekali. Nisam imao u planu ići u Jajce, no tamošnji ljudi kontaktirali su mog oca, izrazili su želju. Tata mi je poslao SMS poruku koji sam vidio tek drugi dan ujutro. Kad me tata nazvao i pitao što mislim, nisam imao pojma o čemu govori. Imao sam više od 300 poruka u mobitelu, nisam stigao sve vidjeti. Uglavnom, pristao sam i već sam htio kupiti kartu za autobus kad je tata rekao da će on doći iz Beča i odvesti me automobilom tamo. S njim sam se dan poslije vratio u Beč, u kojem sam još malo proveo vremena sa svojom obitelji. Inače, u Jajce ne idem baš često, možda jednom u dvije godine. Nažalost, moje obaveze su takve da nemam vremena. Žao mi je zbog toga, tamo sam propustio neke svadbe, rođendane, krstitke...
Bilo je jako puno ozljeda na SP-u, ni sami niste bili na sto posto?
– Imao sam više sitnih ozljeda, a najgore je bilo izvrnuće zgloba. Nalaz je čak pokazao i napuknuće, ali mogao sam igrati uz dobru bandažu. Oba zgloba su mi fizioterapeuti "zakrpali" i mogao sam koliko-toliko igrati. Moram priznati da sam igrao u bolovima, ali kako ne igrati uz onu atmosferu na tribinama. Ponio me adrenalin. Najteže se bilo zagrijati, a još teže kada je bilo sve gotovo, kada je utakmica završila, kada su se vratili bolovi. U hotelu sam najčešće vrijeme provodio u maloj prostoriji koja je služila za oporavak i gdje su tri naša fizioterapeuta radila dan i noć. U toj prostoriji nikad nitko nije bio sam. Bilo nas je nekoliko u isto vrijeme, pustili bismo muziku, opuštali se uz priču. Da, bilo je zabavno.
Je li Danska uistinu nedodirljiva ili je se ipak može pobijediti?
– Može, naravno. Primjerice, da se finale igralo u Zagrebu, ne znam kako bi završilo, možda u našu korist. Svakog se danas može pobijediti pa tako i njih. Opet, ovaj njihov niz nepobjedivosti na svjetskim prvenstvima nešto je strašno. Mislim da su 37 ili 38 utakmica bez poraza. Svaka im čast.
Nisam ljubitelj srednjeg vanjskog
Je li Ivan desni ili srednji vanjski?
– Teško pitanje. Igrao sam po potrebi srednjeg vanjskog na SP-u. Tu poziciju igrao sam nešto malo dok sam bio u Melsungenu, nešto malo i ove sezone u RN Löwenu. Nisam ljubitelj te pozicije, no što je više igram, to mi se više sviđa. To je sasvim drukčija pozicija od desnog vanjskog. Kao srednji vanjski morate razmišljati, brzo razmišljati, odgovorni ste to kako će završiti svaki napad. Cijelo vrijeme moram imati kontrolu napada, a svaka pogreška može biti kobna. Nasreću, trenutačno imamo dva sjajna desna vanjska – Maraša i Klaricu pa kada igram na srednjem, ne pada kvaliteta na desnom vanjskom.
Vratili ste se u RN Löwen i već danas gostujete u Hamburgu kod Blaženka Lackovića, koji je tamo pomoćni trener.
– Moram priznati da je bio emotivan doček i na prvom treningu. Svi su pljeskali. Jedini sam igrač RN Löwena koji je osvojio medalju na Svjetskom prvenstvu. Zbog bolesti nije bilo Halila Jaganjca, ali on je sada potpuno oporavljen i vjerujem da će nam biti od velike pomoći u drugom dijelu prvenstva. Cilj je probati osvojiti njemački kup, plasirali smo se na Final-four, koji će se igrati u Köln Areni. U prvenstvu malo zaostajemo, pokušat ćemo dohvatiti mjesto koje vodi u Europu.
Za Hrvatsku je debitirao 2019. godine, a prvo veliko natjecanje bilo je Svjetsko prvenstvo u Egiptu. Zbog ozljede morao je propustiti Europsko prvenstvo 2020. godine, što mu je posebno krivo jer je želio igrati pred svojom obitelji i prijateljima u Beču, u kojem je Hrvatska igrala drugi krug. Bio je jedan od naših najboljih igrača kada je Hrvatska osvojila kadetsko europsko te svjetsko juniorsko srebro.
– Bila je to sjajna generacija, pogotovo u vanjskoj liniji, u kojoj smo zajedno igrali Jaganjac, Šarac, Lučin, Vistorop i ja. Pamtim finale Europskog prvenstva za kadete 2016. godine. Već sam sto puta pogledao snimku tog finala i još ne mogu shvatiti kako smo mogli izgubiti. Vodili smo protiv Francuza sa šest razlike, a onda kao da je za nas vrijeme stalo. Ta je utakmica moja noćna mora. Već sam imao konkretne ponude raznih menadžera kada sam na EP-u 2016. proglašen za najboljeg desnog vanjskog. Kada sam opet bio dobar na Svjetskom juniorskom prvenstvu u Gruziji, stigle su nove ponude. Tada je tata prihvatio ponudu Gummersbacha. Za seniorsku reprezentaciju debitirao sam u listopadu 2019. godine u Hannoveru, za koji sam tada igrao, u prijateljskoj utakmici protiv BiH, u kojoj su se rodili moji roditelji. Nikad neću zaboraviti tu utakmicu, činjenicu da smo igrali protiv Bosne i Hercegovine i to da mi je Dule asistirao za prvi gol. Bio sam presretan.
Brat i sestra također su u rukometu.
– Brat i ja počeli smo s nogometom. Na prvom treningu brat je dobio loptom direktno u glavu i nije nam tada to bilo baš smiješno. Budući da je tata obožavao gledati generaciju s Ivanom Balićem, pitao nas je želimo li trenirati rukomet i odgovorili smo: "Da, zašto ne." Mislim da smo ambiciju da igramo rukomet dobili od oca. Kad smo bili mali, otvorili bismo vrata u stanu te igrali rukomet. Razbili smo dva prozora, a uz njih i skupu vazu, zbog čega je mama poludjela na nas! Ali, nasreću, imali smo tatu na svojoj strani. On nas je uvijek branio. Brat Marin i sestra Kristina odlučili su igrati rukomet za Austriju, a ja sam izabrao Hrvatsku. Meni je na početku bio cilj igrati s bratom. Međutim, brat je stariji pa mene tada nisu pozvali u austrijsku reprezentaciju. Bio sam im premlad i nedovoljno dobar. Otišao sam u zadarski rukometni kamp, u kojem su me treneri primijetili i pozvali prvi put na pripreme – ističe Ivan.
Kad su shvatili da su pogriješili, Austrijanci su počeli pritiskati roditelje, a kad je Ivan odjenuo hrvatski dres, htjeli su ga izbaciti iz škole. Naime, pohađao je školu za austrijske sportaše, a kako više nije bio austrijski sportaš, zaključili su da za njega više nema mjesta u toj školi. Na kraju se moralo umiješati hrvatsko veleposlanstvo i spasiti stvar. Rođen je u Beču, u kojem je i počeo rukometnu karijeru. Igrao je za mlađe selekcije Fiversa, a potom je u istom klubu proveo i tri seniorske sezone te potom 2018. prešao u njemački Gummersbach.
– U Gummersbachu me dočekao Drago Vuković, legenda hrvatskog rukometa, osvajač olimpijske medalje 2004. godine. On mi je jako puno pomogao u početku. Ne samo na parketu već i izvan njega. Nije prošao dan u gradu a da nismo popili barem kavu. Gummersbach je mali grad u usporedbi s Bečom. Živio sam sam. To mi je bilo teže negoli prilagoditi se njemačkom tipu rukometa. Ali brzo sam se naviknuo, igrači su me sjajno primili. Više smo trenirali, više putovali nego u Austriji. Kvaliteta rukometa u Bundesligi je neusporediva, igrati protiv Duvnjaka i Schmidta san je svakog igrača. Nije bilo lako, to tek osjetiš kada se makneš od doma, gdje ti je sve puno lakše, gdje ne vodiš brigu o mnogo usputnih stvari. Meni je bilo lakše zato što znam jezik, to je bio veliki plus i veliko olakšanje. Došao sam u Gummersbach jako mlad, snalazio sam se, spoznao sam s vremenom puno stvari. Naučio sam kuhati, čistiti, prati rublje – kaže Ivan.
Ondje se zadržao samo jednu sezonu jer je sjajnim igrama privukao pozornost nekoliko klubova, među kojima je izabrao Hannover, u kojem je dijelio svlačionicu s Ilijom Brozovićem. Iz Hannovera odlazi u Melsungen, da bi sada igrao za RN Löwen.
– Još dok sam bio dječak, uzori su mi bili Duvnjak i Balić. Kad sam pozvan u A-reprezentaciju, u kvalifikacijama za EP 2020. u Osijeku, Dule i ja bili smo cimeri, bio sam oduševljen. Sa sobom uvijek imam fotografiju s EP-a u Beču 2010. kada sam se fotografirao s njim. Pokazao sam mu je, a on nije mogao vjerovati – rekao je Martinović.
Obožavam LeBrona
Osim rukometa voli gledati košarku, posebno NBA ligu.
– LeBron mi je idol, obožavam ga. Kada se hoću motivirati, gledam njegova videa. Navijam uvijek za ekipu za koju on igra pa tako trenutačno navijam za Lakerse, ali inače volim i New York Knickse.
Martinović je nakon osam godina veze uplovio u bračnu luku s Miriam Rath. Često objavljuje zajedničke fotografije, a vjenčali su se prošle godine u lipnju. "Upravo vjenčani! Civilno vjenčanje 15. 6. 2024.", napisao je par uz fotografije s vjenčanja koje su objavili na svom Instagramu, a ispod koje su se zaredale čestitke. Miriam je uz njegovu obitelj Ivanu bila najveća podrška u karijeri. Što znače sportski usponi i padovi, Miriam zna i iz vlastitog iskustva jer je i sama bila odbojkašica, ali je, koliko je poznato, karijeru prekinula zbog ozljede. Ivanova supruga rodom je iz Austrije, a par sada živi u Njemačkoj, u kojoj Ivan igra, a godišnji ljetni odmor vole provoditi u Hrvatskoj. Nakon vjenčanja Ivan je izjavio:
– Nismo imali puno vremena, ali oženio sam se civilno tjedan dana nakon kraja prošle sezone Bundeslige, bilo je prelijepo i sada je fokus samo na rukometu – rekao je tada.
Dodao je da voli putovati, ali vrijeme za to će odvojiti kad ode u mirovinu jer mu je sada fokus na rukometu. Otkrio je i kako najviše voli provoditi slobodno vrijeme.
– Putovat ću kad se umirovim, trenutačno uživam u vremenu koje provodim sa suprugom. Volimo igrati karte, gledati serije ili filmove – rekao je Martinović.
Je li istina da se bavite skijaškim skokovima?
– Ha-ha, da. Dečko koji je u Hannoveru radio u klubu bio je zadužen za Instagram. Napravio je fotomontažu tako da je moju fotografiju "zalijepio" na stazu skijaške skokove, mislim iznad Garmischa, što je jako dobro ispalo.
Martinovićeva je obitelj u Beču, otac Zoran, majka Dubravka, sestre Ana i Kristina te brat Marin navijaju iz posebne podrumske sobe u kući koja je namijenjena upravo za tekme. Uz televiziju, ondje su pehari i priznanja koje je osvojilo četvero članova rukometne obitelji. U toj se kući stalno razgovara o rukometu. Mama Dubravka brinula se za prehranu i uvijek je djecu nagovarala da jedu voće i povrće. Do 18. godine Ivan nije uzimao nikakve dodatke prehrani, poput proteinskih shakeova. Otac Zoran svojedobno je odao tajni recept za prirodni napitak koji je Ivan svakodnevno pio nakon treninga – napitak je na bazi kozjeg mlijeka, a doda mu se žlica kokosova maslaca, banana, jaje, orašasti plodovi i velika žlica meda.
TAGOVI: |
| Vaše ime | |
| Komentar | |
