Fascinantno mi je da je lanac vrijednosti na brašnu podešen tako da sirovina čini na kraju manji dio troškova u procesu. Od kile pšenice za 0,20 do kile brašna za 0,80 eura zanimljiv je put, piše agroklub.com
Hrvatski seljak u pravilu je za kvalitetnu mlinsku pšenicu roda 2024. dobivao 0,17-0,20 EUR/kg, ovisno o trenutku prodaje i kvaliteti. Krajnji potrošač na polici plaća brašno 0,75-0,80 EUR/kg. Država trenutno na taj 1 kg brašna na ime PDV-a uzme 0,16 EUR/kg, što je 3,2 x više nego što je dobit/zarada seljaka na pšenici.
Vodite računa da je za pšenicu trebalo kupiti sjeme, gnojivo i zaštitu, plavi dizel, uložiti sate rada u proizvodnju, boriti se sa bolestima i štetnicima, sekirati se oko klime i to ukupno 10 mjeseci. A za naplatiti PDV trebalo je samo prebaciti lovu s računa trgovca na račun države. Milisekunde.
Veliki je disbalans u lancu hrane od polja do stola nauštrb poljoprivrednika jer na pšenici ratari zarade 0,05 EUR/kg.
Dalje, bitno je razumjeti mlinsku industriju u Hrvatskoj. Imam iskustva iz prvog reda. U dva navrata pokušavao sam učiniti mlin srednje veličine (3-4% HR proizvodnje) profitabilnim bez puno uspjeha. Uložio sam značajnu energiju i resurse u poboljšanje rezultata, a na kraju smo nakon par godina mučenja donijeli odluku da ga se zatvori jer nismo vidjeli mogućnost da bude u višegodišnjem prosjeku razumno profitabilan. U tom periodu sam shvatio koliko je to teška i konkurentna industrija, a naplata teška.
U Hrvatskoj je dominantan igrač na mlinskom tržištu tvrtka Granolio, koja je u povijesti često poslovala otežano, a 2017. otvorila i predstečajnu nagodbu. Vrlo indikativno, zadnjih 20 godina od mlinarstva u Hrvatskoj su odustali Agrokor, Žito, PPK Valpovo iz istog razloga: mlinarstvo je mršav biznis, nema tu ekstraprofita.
Zašto je u Hrvatskoj mršav biznis? Prvo zato što nismo ulagali u mlinsku industriju i stvorili efikasne industrije koje mogu biti konkurentne na tržištu. Ne sjećam se kad je kod nas otvoren novi mlin, mislim da je to bio od Žita u Slatini prije 15-tak godina - u međuvremenu ugašen. Npr. nije svejedno meljete li 100 ili 500 tona dnevno. Trebaju vam 2 čovjeka po smjeni u pogonu za bilo koji od tih scenarija što značajno smanjuje trošak rada po kg pšenice. Drugo zato što nemamo kvalitetna tla pa nemamo niti visokokvalitetnu mlinsku pšenicu.
Najkvalitetniju pšenicu hrvatski mlinari uvoze iz Mađarske što podiže troškove, barem za transport. Treći razlog je to što postoji puno konkurencije mlinara posebice iz Mađarske i Srbije. Četvrti zato što nemamo jaku lokalnu pekarsku industriju, a tržište je često rizično s velikim brojem malih lokalnih pekara koji loše plaćaju.
Uzmimo vodećeg mlinara u Hrvatskoj Granolio. Tvrtka koja je dugo na tržištu, fokusirana gotovo isključivo na mlinarstvo i već godinama tržišni lider i pomalo konsolidira sektor s kupovinama najveće konkurencije. Kakve su im brojke i profitabilnost?
Prosječno u periodu 2019-2023, Granolio je ostvarivao dobit od 2,8 milijuna EUR na prihode od 55,8 milijuna EUR. Za EBITDA (dobit prije kamata, poreza i amortizacije, op.a.) podignite dobit za 1,7 MEUR. Brojke govore same za sebe, nije mlinarstvo neki biznis za ostvariti ekstraprofit.
Svi ostali mlinovi u Hrvatskoj su dio neke veće priče pa je u njihovim poslovnim izvještajima teško vidjeti drvo od šume. Podravkin mlin je skriven u poslovanju Podravke, Čakovečki mlinovi imaju i druge biznise, Žito isto tako. U slučaju Granolia je najjednostavnije ogoliti biznis mlinarstva uz pomoć javno objavljenih podataka. Isto tako ima sigurno i više i manje profitabilnih mlinova. Za očekivati je, ako su efikasni, da je Podravkin mlin profitabilniji od Granoliovog jer je snaga brenda veća i to se može vidjeti najbolje sa cijenom na polici. Osim otkad država regulira tržište brašna.
Dodatno, još je tehnoloških i tržišnih zanimljivosti oko brašna. Brojke su malo zaokružene da zaštite nevine:
Zanimljivo je i kako je u slučaju brašna na hrvatskim policama nevidljiva ruka tržišta zakazala. Sva od 1 kg tip 550 su su tu negdje sa cijenom od 0,75 od 0,80 EUR/kg, a regulirana je 0,80 EUR/kg.
Sjećam se dok sam se intenzivno bavio brašnom da je na policama bila velika razlika u cijenama. Podravka je uvijek bila skupa, ali su se mogle naći neke robne marke sa cijenom 30-40% nižom od Podravkine. Moje iskustvo i kalkulacije iz mlinske industrije govore da bi neka od tih brašna trebala biti 20-30% jeftinija od 0,80 EUR/kg. Očekivao sam na policama pronaći poneko po 0,6 EUR/kg, jer netko sigurno ima kalkulaciju već na tim toj cijeni. Izlazna cijena mlinara od 0,40 EUR/Kg + akcijska marža trgovca od 10% i državi PDV od oko 0,12 EUR/kg - tu smo negdje oko 0,60-tak EUR/kg.
Ima li visoka cijena svih brašna na polici veze s državnom regulacijom cijena? Je li moguće da je regulacija cijena od strane države dovela do urušavanja tržišta i svi prodaju skuplje nego što bi bilo za očekivati u standardnom mlinarskom poslu?
Vjerujem da je u slučaju brašna regulacija države na cijenu od 0,80 EUR/kg dovela do toga da nisu pojeftinila značajno ispod granice regulacije. Psihološki je to valjda kupcima bilo prihvatljivo jer cijena je "limitirana“, nitko od mlinara i trgovaca nije išao u kanibalizaciju profita kad svi dobro zarađuju. U ovom slučaju, regulacija je sigurno dovela do više cijene za hrvatske građane nego što bi to bilo da je tržište slobodno.
Da se vratim na brašno. Dakle tvrdim iz svog iskustva i poslovnih izvještaja da mlinari ne zarađuju puno, nema tu nikakvog ekstraprofita. Spreman sam to potpisati kod javnog bilježnika. To pokazuje i ova gruba računica:
Ulazni troškovi:
Izlazi proizvoda (rinfuza, pojednostavio sam kalkulaciju sa sadašnjim veleprodajnim cijenama brašna)
Dakle, nekakav mogući prostor za profit mlinara je od 350 do 310 (prosječni izlaz – ulazni troškovi), odnosno najviše 40 EUR/toni brašna. Nema tu ekstraprofita, pa ne bi veliki igrači poput Agro Invest Grupe, Agrokora i Žita zatvarali i prodavali mlinove da ima tu ozbiljnih novaca.
Gdje smo sada što se tiče kalkulacije za brašno koje se na polici prodaje za 0,79 EUR/kg, odnosno tko je jamio na putu od polja do stola? Pokazao sam da ratar na kilogramu pšenice koju proda za 0,17-0,20 EUR/kg zaradi 0,05 EUR/kg. Pokazao sam u ovoj priči da mlinar zarađuje na kilogramu brašna oko 0,04 EUR/kg. Lako je izračunati da država na kilogramu brašna dobije 0,16 EUR/kg
Ako je prosječna trgovačka marža na osnovnim prehrambenim proizvodima 24% (Izvor AZTN), to znači da trgovac na kilogramu brašna uzme maržu cca 0,15 EUR/kg (!marža nije isto što i zarada!)
Tko tu najbolje prolazi i najviše jami zaključite sami. Teško je suditi o nekom poslu bez da razumiješ dubinski industriju, a ja ne poznajem trgovinu dovoljno dobro da bih vikao da su trgovci ekstraprofiteri. Njihova marža treba pokriti troškove rada, energije, komunalija, amortizacije, trošak kapitala...
Logika i stomak mi govori da je tržišnih aktera dovoljno da nema prostora za neke sulude zarade trgovaca. U Valpovu možete kupovati u Lidlu, Plodinama, Intersparu, Konzumu, NTL-u, pet trgovačkih lanaca s različitim vlasnicima i dovoljno igrača koji prodaju brašno Podravke, Čakovečkih mlinova, Granolia, Žita i ostalih hrvatskih, srpskih, talijanskih i mađarskih mlinova, mora osigurati dovoljno konkurencije da tržište brašna na polici funkcionira.
Država (politika) je uspješno usmjerila bijes javnosti zbog skupe hrane prema trgovcima i to nije dobro. Nije to način rješavanja problema, to je samo prebacivanje odgovornosti. Uloga države je da osigura konkurentno okruženje kako bi se sektor trgovine mogao razviti do stupnja visoke konkurentnosti i niskih troškova, što onda može stvoriti prostor za veću konkurenciju i manje zarade trgovaca. A to će u konačnici osigurati jeftiniji proizvod za svoje građane.
Kao što za računice trgovaca nisam siguran, tako jesam za računice ratara i mlinara te tvrdim: Niti u primarnoj poljoprivrednoj proizvodnji (ratarstvo – proizvodnja pšenice), niti u mlinskoj industriji nema prostora za ekstraprofit. To su mršave industrije na vrlo konkurentnom tržištu. Najveću moć i utjecaj na konačne cijene imaju u lancu od polja do stola država preko PDV-a i trgovci s pozicijom prema krajnjem kupcu.
Na porezima treba tražiti kvalitetna rješenja, ako država hoće jeftinije brašno mora se odreći ekstra profita na PDV-u na brašno. To je jedino sistemsko rješenje koje vodi kvalitetnom rješenju skupog brašna i njegovom pojeftinjenju na policama.
| Vaše ime | |
| Komentar | |
