Uvečer uoči Cvjetnice 1986. godine, nas tridesetak sjedimo u prolaznoj dvorani uz crkvu svetog Franje na Kaptolu, iščekujući oca Bonaventuru, koji nam je najavio govoriti o miru.
On ulazi i zaustavlja se nasred dvorane, pred nama. Promatra nas. Mi umah utihnusmo.
– Recite – započinje. – Vjerujete li da vi, koliko vas je ovdje, možete promijeniti svijet?
Mi smo zatečeni. Zbunjeno se pogledavamo. Ne znamo na što on smjera. Ne znamo što bismo rekli. Svatko od nas očekuje da će netko drugi progovoriti, ali nitko se ne odlučuje. Otac Bonaventura neko vrijeme strpljivo iščekuje naš odgovor. Potom mirnim glasom reče:
– Ako ne vjerujete da možete, pogriješio sam što sam ovamo dolazio.
To reče i izađe iz dvorane.
Čim je izišao, nakon kojeg trenutka zatečenosti, počesmo se opravdavati jedni pred drugima zbog čega smo šutjeli, što smo mislili, što očekivali… Osjećali smo se silno nelagodno. Nismo znali što započeti.
Uto se otac Bonaventura vrati u dvoranu.
– Ipak ću vam nešto govoriti – reče.
Govorio je kao i uvijek. Bilo je dragocjeno. Kao i uvijek.
No, nisam zapamtio što je govorio.
Ovo jesam.
Stjepan Lice
TAGOVI: |
| Vaše ime | |
| Komentar | |
