Cijeli svijet vrije, a izuzetak nije ni naša Hercegovina, umorna i napaćena od tuđih vladara, a i od svojih, do te mjere da se čovjek nekad zapita je li nam manje zla želio taj krvnik i tuđin, za kojeg znaš da ti želi zlo, ili domaći čovjek.
Ovih dana objavljena je vijest da biskup Petar Palić napušta Hercegovačku biskupiju, odnosno Mostarsko - duvanjsku i Trebinjsko - mrkansku, da budemo precizni. Vijest je objavljena pod upitnikom. Službene potvrde još nema, a u Crkvi u Hercegovini, sve je moguće. Činjenica je da je Petar Palić uzeo vruć krumpir i da se nedugo nakon preuzimanja funkcije žalio na situaciju kakva ga je dočekala u Biskupskom ordinarijatu.
Budimo realni, moć Ratka Perića bila je izuzetno jaka, a da bi riješio Hercegovački slučaj i Međugorski fenomen, ili barem relaksirao situaciju, u Hercegovinu je morao doći biskup s karakterom i gardom pobjednika, koji će i Ratku Periću objasniti da njegov diktatorski stil nije primjeren Crkvi, ne oslikava Kristovu crkvu. Ne kažemo da biskup Petar Palić nije (bio) dobro rješenje, međutim njegova politika (bila) je linija manjeg otpora, odnosno ne zamjeriti se Ratku Periću i njegovim popovima, a s franjevcima, pogotovo onima koji su na čelnim funkcijama Provincije može kako hoće jer se oni, uglavnom, ne zamjeraju nikome. Primjerice, prošli provincijal tražio je oprost od Ratka Perića pa se 90 posto svećenika u Hercegovini pitalo, kakav to on oprost traži i je li on nešto veliko sagriješio, pa preko leđa drugih pere neki svoj grijeh.
Premda je Palić pokrenuo i promjene u župama u kojima su petrovci, one su uglavnom bile kozmetičke prirode, a i on je bliže sebi držao one koji podržavaju rat protiv kažnjenih fratara i Međugorja, a one koji bi da se konačno ovo riješi držao je daleko od sebe.
Petar Palić u početku je pogriješio što se snažno oslonio na Ratka Perića i njegovu ostavštinu i tako u njegovim rukama ostavio stvarnu moć upravljanja Crkvom u Hercegovini, a sebe samo na papiru postavio na tu funkciju. Na kraju krajeva, samo da je surađivao s Bogom i narodom, sve bi nedaće lakše podnosio jer narod je u kažnjenim fratrima prepoznao istinske mučenike, one koji su bili spremni dati život za raspetog Krista, a u onima u Ordinarijatu, pa i u vodstvu Hercegovačke provincije, uglavnom je vidio one velike svećenike koji su prije 1990 godina lažno optužili i razapeli Krista.
Što će se dalje događati, nije poznato. Možda ne bi bilo loše da Crkva u Hercegovini pokuša funkcionirati bez biskupa na papiru, jer ako je Hercegovačka franjevačka provincija mogla funkcionirati bez vodstva desetljećima, a sve zato što nije htjela prihvatiti otmicu župa na temelju laži znane kao Romanis Pontificibus, onda i Biskupija neće propasti jer nema svog vodećeg čovjeka. Tko zna, možda bi konačno tada prodisala jer očito biskupi koje se nameće Hercegovini nisu u stanju sagledati realnu sliku.
Ili da se provede plan Vatikana iz dvije tisućitih da se Hercegovina podijeli na dvije biskupije, da se nepravedne kazne ukinu, pa da konačno vjernici, franjevci i petrovci, ma gdje god bili, krenu zajedno u bolje sutra. Jer hrvatskog naroda ionako nestaje, a ova podjela je itekako doprinijela tom nestanku. I nije slučaj samo u Hercegovini. Znamo mi što se događa i u ostalim dijelovima BiH i Hrvatske, međutim u Hercegovini se probleme nije baš moglo gurati pod tepih, kako se to čini negdje drugdje. No što kada ispod tepiha postane pretijesno. U Hercegovini problemi postoje, rješavat će ih se nekako, ali što će se drugdje događati?
Petru Paliću želimo samo najbolje, što god on odlučio i neka ga prati Božja milost. Vjerovali smo da će upravo on riješiti Hercegovački slučaj, s fratrima se pojaviti na oltaru u crkvi svete Kate, svrgnuti laž i nepravdu zvanu Romanis Pontificibus, poništiti kazne ispisane u Ordinarijatu u Mostaru i poslane u Vatikan, a koje papa Ivan Pavao II nikad neće vidjeti niti potpisati. Danas su na tim kaznama dva potpisa, a nijedan nije Papin!
Međutim, zasad, je stvarnost drukčija.
Božja providnost će djelovati, a kad On donosi odluku, ona je uvijek najbolja za sve.
Grude.com
