Sama radi domaće pekmeze, prikuplja ljekovito bilje i od njega pravi prirodne lijekove. Od jutra do večeri je zauzeta što poslovima među svojim lozama, smokvama, među ogromnim spremnicima za vino, što u kućanskim obvezama, pa prodajom na svome štandu, gdje nudi pregršt domaćih proizvoda po svim poznatim sajmovima, bilo da su u Dalmatinskoj zagori, na našem priobalju ili otocima.
Susjedi i oni koji je dobro poznaju kažu da je to neuništiva žena, s toliko energije i znanja da bi mogla komotno voditi “Podravku”. Ona se zove Olga Rebić, po struci je kemijski tehničar-tehnolog i imotska je nevjesta tamo još od daleke 1967. godine, na jesen, kada se i udala u Rebiće, nakon što je u Beogradu, na fakultetu, upoznala svoga životnog partnera.
– Da, upravo te godine kada sam kao mlada nevjesta došla u ovaj predivni zaselak u blizini Imotskog i osjetila miris Dalmacije, rekla sam sebi: Olga, ovo je tvoj kraj, ovdje je zdravlje na svakom koraku. To moraš iskoristiti kako za sebe, tako i za druge oko sebe. Ovdje se proizvodi zdravlje.
I baš je to tako. Svoje znanje stečeno na školovanju i svoju poslovično usađenu volju za radom, eto, pretočila sam prvo punih 40 godina radeći sa suprugom, školovali smo troje djece u Zagrebu, koji su sada svi visokoobrazovani ljudi, a kada sam se 2002. godine vratila u Imotski, u Rebiće, s kapitalom, okrenula sam jednu novu stranicu u svom životu i sada radim duplo više nego što sam radila prije. Ona egzotika Dalmacije koju sam doživjela u jesen te 1967. godine, pa mirisi zdravlja, to sunce, za mene se nije promijenila. Vidjela sam da na ovoj zemlji, gdje god nešto posadite, to iznikne, da sve skupa živi i diše u čistom i nezagađenom okružju i onda smo i ja i moj suprug krenuli. Nažalost, on je danas bolestan i zato ja radim i za sebe i za njega. Djeca nekada dođu, pomognu, znam da su daleko i da imaju svoje živote, pa ja stisnem gas još više i ništa mi nije teško – veli teta Olga Rebić.
A u Olge, na njezinu OPG-u, nema čega nema zdravog i izvornog. Vidjeli smo to, počevši od velike vinarije kojom dominiraju ogromni rosfraj spremnici za vino, potom spremnici s domaćom kvasinom. U njezinu dvorištu na stotine je staklenih tegli, u kojima se u domaćoj lozovači priprema orahovica od domaćih, njezinih oraha, višanja, pune su boce travarice napunjene sve samim ljekovitim travama, što s njezinih posjeda na kojima ne dolaze nikakvi kemijski preparati, kao i trave ubrane s okolnih brda.
U njezinoj kuhinji je pravi mali proizvodni pogon za izradu džemova, od domaćih smokava, dunja, šljiva, krušaka, jabuka, jagoda, marelica, u posebnom ormaru su male bočice s ljekovitim napicima od ljekovitih trava, od onih za bolove u čukljevima od ulja lovora, ružmarina, pa do pripravaka od maslinova ulja s njezinim strogo čuvanim receptima.
– Da, to mi je posebna proizvodnja, jer uzgajam i masline i za vlastite potrebe imam domaće maslinovo ulje i od njega uz dodatak još nekih sastojaka radim prave lijekove za masažu, reumu, bolove u kostima, artritis, giht, proširene vene i još mnogo toga. A moji džemovi, marmelade, to sama radim po starinski, kako me je moja svekrva naučila. Nema tu dodataka, konzervansa, nego uberi smokve, jagode, jabuke ili marelice, dunje i onda polako radi, miješaj drvenom kutlačom i onda to u staklenke. Vidite, imam nekoliko lijepih velikih majskih ruža i onda od tih ruža napravim rakiju od ruža, pa od pčelinje ljubice, ma nema toga ovdje oko moje kuće što raste i uspijeva a da nije korisno i zdravo. Ljekarija – veli gospođa Olga.
Pitamo Olgu kako se nosi s tih čak trideset tisuća loza, treba radne snage za to.
– Sve ima svoj plan, sve se može – veli Olga, pa nastavlja:
– Kupljena zemlja, posađene loze, radi se sve na visokoj ekološkoj razini, mehanički se sve obrađuje, nema špricanja osim uporabe onih elemenata koji su se davno upotrebljavali. Ipak u cijeloj svojoj ekološkoj proizvodnji čini mi se da je loza predvodnik cijele priče. Od grožđa vino, od dropa lozovača, od vina radim vinski liker. Zamislite, ja sam vam posadila oko šezdeset smokava pa su mi se neki smijali. No danas imam toliko smokava da mogu nesmetano napraviti na stotine i stotine tegli prvoklasnog zdravog pekmeza koji mogu praktički prodati na kućnom pragu. Imam četiri stabljike naranče, limuna, kumkvata. Cijelo okružje moje kuće je u ružmarinu, lovoru. Nikada nisam polijevala travu među svojim lozama, nikada loze nismo polijevali sa sadašnjim preparatima, nego starim bakrenim preparatima, uz strogu kontrolu zemlje. Svake godine stručne nalaze s potpisom i ovjerom šaljem Ministarstvu poljoprivrede na uvid.
A tek Olgini čajevi, već su se iskazali na daleko, ljudi dolaze i pitaju je za recepte, a ona nama otkriva male tajne zdravlja. Kaže da je pročitala brdo literature o zdravim travama, ali da ih nigdje nema više kao u Dalmatinskoj zagori.
– Pazite, ovaj čaj: imate pčelinju ljubicu, metvicu, listić kadulje, i to je dovoljno za sve. Ja to isključivo berem u okružju moje kuće, na mojoj zemlji, gdje sam sigurna u visoke ekološke standarde koje kontroliram praktički svakodnevno. Ne želim od toga napraviti neku industriju, komercijalizirati to, to je moja radost i radost za onoga kome su ti moji čajevi potrebni.
Olgina travarica i komovica isključivo po njezinim receptima, a nakon dugogodišnjih ispitivanja u njezinu malom laboratoriju stekle su itekakve dobre recenzije od onih koji su imali tu privilegiju da ih kušaju. Ili recimo sistem obrade loza čiji je patent isključivo gospođe Olge, naišao je na veliko zanimanje vinogradara. Naime, Olga ne veže loze za postavljene žice, kako se to stoljećima radilo po Imotskoj krajini.
– Da, ja ne vežem loze, ja ih samo provlačim između žica i one same sebe oforme. No, sada treba svaki tjedan ući između loza, a njih je trideset tisuća i vidjeti koja je izvan žice te je usmjeriti da se ne savija. To je posao, ali se i isplati. U startu to i košta, no, rekoh, na kraju se isplati. Mislim da onaj tko ima zemlju, a zapustio ju je, da je to zločin i da bi zakonom to trebalo regulirati. Onaj tko ima zemlje svoje, ona mu može biti dostatna da uredno živi. Samo treba raditi i pratiti struku i trendove u poljoprivredi. Mora ovaj narod u Imotskoj krajini shvatiti da Imotsko polje može hraniti, davati čistu i zdravu hranu za cijelu Dalmaciju i šire. Možda sam utopist, ali mislim da će doći vrijeme kada će to shvatiti neke nadolazeće generacije – govori nam gospođa Olga.
Olga Rebić zaštitila je i svoj “Vinsker”, iliti vinski liker, jedinstven na ovim prostorima, u Zavodu za vinarstvo. Od vrlo rasprostranjene biljke u Dalmatinskoj zagori zvane barbaroža, jedne vrste đirana, stvorila je i izvrsni dezodorans, a njezin Merlot ima status vrhunskoga vina. Ma kad bismo sada nabrajali što ona sve radi, isključivo od trava, voća, posebno grožđa, trebalo bi još nekoliko ovakvih tekstova. Uostalom, treba navratiti u Rebiće, tik do samoga grada Imotskog i uvjeriti se u nepresušnu energiju ove 77-godišnje kemijske tehničarke, koja sama od, kako kaže, silnih resursa prirode koji je okružuju stvara zdravlje, piše Slobodna Dalmacija.
TAGOVI: |
| Vaše ime | |
| Komentar | |
