Teško je reći kada je točno Bog odlučio da će Jakov postati anđeo, ali zasigurno je to bilo puno prije 6. listopada 2010. godine, kada ga je pozvao k sebi.
Ljeto prije Jakov je bio na ljetovanju na Pagu. Stalno je bio umoran, to je baka koja ga je čuvala javila Ivančici i Branimiru. Imao je i puno modrica. Branimir je otišao na Pag i odveo ga liječnicima, u grad Pag i u Novalju. Sve je bilo u redu, tako su mu rekli. Došla je i Ivančica. Imala je loš predosjećaj, brinula se za njegovo srce, mislila je da je zato umoran.
Jakov je bio na rođendanu jedne prijateljice. Nije se osjećao dobro, pa je krenuo prema bakinoj kući. Nije imao snage hodati, pa je dio puta puzao. Ivančici ga je na rukama donio šogor koji ga je pronašao u dvorištu. Izgubio je svijest, nakratko i disanje. Smjestili su ga u auto i odvezli u Pag, onda hitno u Zadar po strašnom nevremenu. Bio je 4. kolovoza. Jakov je primljen u bolnicu. Zaspao je. Liječnica je majku pozvala u svoj ured u 4 ujutro. Dobila je krvne nalaze. Bili su strašni. Jakov je imao 750.000 tumornih leukocita, tumorno je bilo 90 posto njegovih leukocitnih stanica. Trombocita i leukocita nije imao, zato je imao masnice i umarao se. Liječnica je rekla da ne zna kako je Jakov uopće živ, da nikada nije vidjela takve nalaze i da vjerojatno ima leukemiju. Poslala ih je u Zagreb, ali je mislila da Jakov onamo neće stići živ. Smjestili su ga na onkološko-hematološki odjel za djecu na Rebru. Jakov je pitao mamu zašto tamo djeca nemaju kose. Jako je volio hranu, mama misli da bi danas bio kuhar. Iz bolnice bi mami naručivao jelovnike, a ona je njegove želje zapisivala na papiriće. Sutradan bi supruga slala u nabavu rano ujutro, a onda bi ona to spravljala. Već u podne bili bi na Rebru. I tako svaki dan.
Blokovi kemoterapije
Jakov je dobivao blokove kemoterapije, leukemija je počela odlaziti, ali je pritom slabio njegov imunitet. Nakon mjesec i pol dobio je gljivičnu upalu pluća, a onda i virusnu upalu mozga. Završio je na intenzivnoj njezi. Dobio je jak epileptični napad. Reanimirali su ga. Ivančica i Branimir hodali su oko zgrade. Plakali su. Liječnici su ih pozvali i rekli da su ga spasili, ali je morao u bolnicu Fran Mihaljević. Došao je k sebi. Opet su s njim mogli razgovarati. Tražio je laptop da si može puštati najdraže pjesme, volio je Hladno pivo i Killerse. Nakon tri mjeseca pustili su ga kući. Ivančica je bila zapustila svoj krojački obrt, Branimira su kolege pokrivali na poslu, pa su mogli biti s njim. Nakon tri dana vratili su ga u bolnicu. Transplantacija koštane srži mogla ga je spasiti, brat Ivan bio je savršen donor, za zahvat je morao biti u dobrom zdravstvenom stanju, no on je imao česte epileptične napade.
Njegovi prijatelji iz škole otisnuli su majice na kojima je pisalo “Jak kao Jakov”, izrađivali su anđelčiće i prodavali ih, a novac donirali njemu za liječenje. Jednom kad ih je posjetio za svoj 13. rođendan dočekali su ga transparentima i tortom. Prijatelji njegovih roditelja u Karlovcu za njega su održali koncert. Jednom se doma zatvorio u sobu. Napisao je pjesmu “Jak kao Jakov”. Odrepao ju je majci, a ona se prestrašila riječi jer je njihova ozbiljnost premašivala njegovu dob. Pjevao je ovako: “U ovoj borbi samo jedan slavi, drago mi je, Golijate, ja sam David... U sobi mi je tama, al ja se smijem suncu kojeg sanjam jer nada umire zadnja... Ja sam jak!” Poslije su pjesmu uglazbili reperi iz Connecta i s Jakovljevim prijateljima u njegovoj školi snimili spot.
Vratio se u bolnicu. Stalno je pjevao i pričao viceve. Bio je dobro raspoložen, malo se oporavio i fizički. Obavljena je transplantacija. Mjesec dana samo je povraćao, jedne večeri čak 13 puta. Uslijedili su epileptični napadi, slabi, ali česti, svakih 20 minuta. Dobio je izljev krvi i u mozak. Liječnici su ga spasili operacijom koja je trajala šest sati. Mislili su da se neće probuditi, a ako se i probudi, da će ostati paraliziran i da neće moći govoriti. Jakov se probudio. Bio je strašno gladan. Rekao ja mami da mu da tiramisu koji je vidio na stolu iza nje.
Opet su uslijedili epileptični napadi. Jakov je zamolio majku da ga nauči moliti krunicu. Jednu su izmolili skupa, a onda joj je rekao: “Mama, ja sada idem u raj”. Vratili su ga na odjel. Mogao je gledati samo na jedno oko i služiti se jednom rukom. Pričao je viceve svojim bolesnim prijateljima. Tada još nisu znali da je nakon operacije mozga dobio bolničku bakteriju. Morali su ga staviti na respirator. Ivančica i Branimir morali su van. Jakov je digao onu ruku koju je mogao i mahnuo im. Rekao je “Bok” deset puta zaredom. Ivančica je otišla u Međugorje. Prepoznala je svećenika koji joj je pružio utjehu na početku Jakovljeve bolesti. Rasplakala se, a on joj je rekao: “Dosta. Svega je dosta. Moraš ga samo pustiti i sve će biti dobro”. Molila je. Vratila se doma. Svaki su dan nastavili ići Jakovu, no Branimir je svejedno svake večeri u ponoć i svako jutro u 6 sati zvao bolnicu da provjeri kako je. Jedno jutro zadržao se na telefonu. Kada je prekinuo, okrenuo se Ivančici i rekao joj: “Jakov je umro noćas u 3.15”. Ivan je izletio iz sobe i uzviknuo: “Mama, što je bilo?” Ivančica je tada shvatila. Otišla je u sobu, ridala je i udarala šakama po namještaju. Onda se smirila.
Otišli su u bolnicu i razgovarali s liječnicima, a onda su otišli u mrtvačnicu i vidjeli Jakova. Sada ga više ništa nije boljelo. Kupili su mu bijeli lijes, odjenuli ga u njegov judo kimono, stavili mu krunicu i plišance, ovčicu Boske i tigrića Koštara te plavu dekicu. Bila je subota, na groblju Jamadol bila je magla, ali je ubrzo zasjalo sunce. Došli su svi Jakovljevi prijatelji i ispratili ga.
Za obitelj Rubido skupljeno je puno novca, no oni nisu htjeli uzeti ni kune. Još su dodali svoje i kupili televizor, sedam laptopa i još male laptope za kinderbete i darovali ih hematološko-onkološkom odjelu, tamo gdje se liječio Jakov. Otad je prošlo osam godina.
Mama Ivančica osnovala je udrugu Jak kao Jakov koja prikuplja sredstva za liječenje malih bolesnika kakav je bio njezin Jakov. Dosad su pomogli 280 djece oboljele od leukemije i tumora i njihovim obiteljima s više od 2,2 milijuna kuna. Oni ne funkcioniraju tako da ih financira sustav pa novac samo preusmjeravaju potrebitima, nego ga za tu namjenu sami privređuju. Desetak žena svakodnevno od 16 do 20 sati izrađuje božićni nakit, uskrsne pisanice i male anđele te srca za Valentinovo, a tiskaju i kalendare koje su svojim crtežima ilustrirali mali bolesnici iz cijele Hrvatske. Najviše ih je iz Slavonije. Leona je nacrtala svoje Belišće za koje je napisala da je prijatelj djece, Luka je nacrtao Kupinečki Kraljevec, Dominik iz Zadra nacrtao je crkvu Svetog Donata i ribe, Nikol je iz Osijeka, Tena je iz Novog Jelkovca, Mio je iz Varaždina, a Elena iz Slatine. Viktor je nacrtao Križevce, a Ivona Krapinu. Svake godine za njih se u Karlovcu održava humanitarni koncert 19. svibnja, na Jakovljev rođendan.
Ustupljeni prostor
S Ivančicom smo u njihovim prostorijama u Lana centru u središtu Karlovca, koju im je poduzetnik Nikola Hanžel ustupio na neograničeno vrijeme, ali razgovaramo u hodniku jer tamo nema mjesta od silnog božićnog nakita koji oko nas vrijedno izrađuje šest žena. U velikoj je gužvi jer je upravo riješila 41 donaciju roditeljima malih bolesnika, a kako su od Grada dobili prvi vlastiti prostor, skuplja ponude od majstora koji će ga iznutra malo dotjerati. Sretna je.
- Udruga nije nastala iz tuge. Jakov je otišao, ali iza njega je ostala njegova pjesma, more ljubavi i mnogo ljudi koji su nas podržavali, kao i njegovih prijatelja iz škole. Jakov je umro, ali to ne znači da njega više nema. On je prisutan na različite načine. Ja vjerujem da je Jakov dobro. Vjerujem da nam pomaže na načine koje mi možda ne raspoznajemo i ne razumijemo. Kada nešto ne mogu riješiti, ja kažem da će se već riješiti. I nekako se riješi. Udrugu nismo planirali niti smo željeli, sve je složeno na razinama koje mi ne razumijemo, naizgled samo od sebe - kaže nam Ivančica.
Često razgovara s roditeljima oboljele djece, ona ih razumije, pa traže utjehu. Mnogi misle da će vrijeme izliječiti njihove rane, ali neće.
- Vi se s vremenom zapravo samo naučite nositi s tim i tom boli koja je golema i ni s čime se ne može usporediti. No ja im kažem da smrt nije crna. Moj Jakov je ondje, ja sam ovdje, mi smo povezani nekim kanalom, a taj kanal je svijetao. On nam daje snagu i daje nam ljubav da možemo pomagati dalje onima kojima je to potrebno. Ljudima koji izgube svoje najmilije je teško, ali moraju imati vjere da je njima dobro i da ćemo se opet sresti. Dok smo ovdje, živimo najbolje što možemo i dajmo od sebe najbolje što možemo - poručuje Ivančica Rubido.
Dobiveni odgovor
Kroz udrugu je samo u prošloj godini prošlo 200 volontera, koji godišnje odrade 5000 besplatnih sati rada. Nepoznat je broj tisuća predmeta koje su izradili, a potom prodali kako bi novac donirali bolesnoj djeci i njihovim obiteljima. Nije im važno odakle je dijete, ako su čuli da je novac potreban, šalju ga. Uglavnom su to djeca iz Hrvatske i regije koja se liječe u Hrvatskoj, ili djeca iz Hrvatske koja se liječe u inozemstvu.
- Roditelj ta sredstva može trošiti na ono što mu je potrebno, sami smo to sve prošli, pa točno znamo koliko su teške te situacije. Događa se da roditelj ostane bez posla, najčešće majke, roditelji putuju da bi posjećivali dijete, imamo dosta i samohranih roditelja. Nekada treba pomoći i djeci koja ostaju kod kuće. Nekad je pomoć potrebna na početku dok se roditelji još nisu snašli, a nekad je potrebna zbog dugotrajnog liječenja jer su iscrpljeni. Zato pomažemo obitelji, a oni najbolje znaju koje su im potrebe - kaže nam Ivančica.
Jakovljevi vršnjaci danas imaju 21 godinu. Oni Ivančicu podsjećaju na sina. Dugo nije mogla shvatiti zašto je morao otići, a onda je dobila odgovor, rekla joj ga je djevojka koja joj je prišla nakon jedne mise: “Te mlade nevine duše pate zato što u tom trenutku svijet stane”. Isprva nije shvaćala značenje, pa je dugo razmišljala o tim riječima. Da, Jakovljeva smrt doista je zaustavila svjetove svih koji su ga poznavali. Sjetili su se kako je i u najvećoj patnji bio veseo i zaljubljen u život i svoje prijatelje. Naučio ih je zahvalnosti na zdravlju i životu i svakom proživljenom trenutku koji su imali. Ivančica sinovljev gubitak rijetko naziva smrću, radije koristi termin odlazak. Ono kako se osjeća sama ne zove tugom, nego stanjem. U tom je stanju Jakov u svakom trenutku u njezinim mislima, vidi ga dok šeće Karlovcem, kad sretne njegove vršnjake i kad priprema jela koja je volio. I to stanje nikada neće prestati. Iz tog stanja izlazi Jakovljeva ljubav koja se proširila na 280 novih malih pacijenata onkologije, a oni dalje zaustavljaju svjetove svojih roditelja i prijatelja iz školskih klupa.
Svi koji udruzi mogu i žele pružiti pomoć i podršku mogu to učiniti preko sljedećih kontakata:
Udruga Jak kao Jakov
V. Mačeka 1, 47000 Karlovac
Web stranica: jakkaojakov.hr
E-mail: jak.kao.jakov@gmail.com
Donacijski žiroračun Udruge otvoren kod Erste banke:
IBAN: HR0324020061100596215
SWIFT: ESBCHR22
