Od 1998. godine reprezentacija na velikom turniru još nije odigrala nokaut utakmicu bez drame produžetaka ili penala, a u sinoćnji trijumf stala je svaka od njih: svaki promašeni penal i svaki zicer koji su zapucali, Rakitićeva lopta u prsa Casillasu i neobjašnjivo povlačenje u krilo Pletikosi protiv Australije, a tek ono Pletino ispucavanje prema Semihu Senturku i preuranjeno slavlje u Beču: sve je to naplatila Dalićeva Hrvatska.
Nije se poklopilo i nije stvar sreće ili nesreće, već težak proces pretvaranja iskustva bolnih poraza u pobjede: one nogometne i životne, osobne i pobjede za narod. To je razlika između onoga kako je Luka Modrić pucao penal protiv Turske 2008. i onog koji je zabio protiv Danske 2018. godine, nakon što je promašio prvi. Ulog je bio puno veći i osobniji od rezultata nogometne utakmice, a Modrić ga opet nije izveo dobro. Ovaj put, ušlo je. I nije bilo pitanje sreće.
Naravno da se sjetio sinoć tog detalja, dok je usred slavlja tješio slomljenog Neymara, i da je upravo s tim riječima došao kasnije do hrvatskih novinara koji su gledali kako skup zvijezda teških preko milijardu eura pada pod pritiskom iskustva, kvalitete i zajedništva Dalićeve i Modrićeve ekipe. Ona vrijedi na papiru triput manje, pa kako joj onda uspijeva dvaput u nizu doći do polufinala Svjetskog prvenstva i vraćati se protiv favorita za naslov nakon gola u 105. minuti? Koja je tajna nevjerojatnog, čudesnog uspjeha hrvatskih nogometaša i Modrićeve generacije koji su Hrvatsku odveli u svjetski vrh i tamo zadržali?
U čemu su Hrvati još tako dobri, u čemu smo to, godinama već, svjetski vrh?
U državi bez sustava, koja od osamostaljenja nije bila u stanju donijeti upotrebljiv, pošten i sveobuhvatan zakon o sportu, u zemlji koja je desetljećima asistirala u rasturanju hrvatske reprezentacije i njezinom pretvaranju u samoposlugu i poligon privatnog bogaćenja, reprezentacija koja godinama ni kod kuće ni u gostima nije mogla igrati pred publikom zbog straha od nereda, i momčad koju su sabotirali svastikama i podobnim stručnjacima koji su se kalili na klupi nacionalne selekcije - sve ih je uspjela pobijediti.
Reprezentacija Hrvatske uspjela je Hrvatskoj unatoč. I zato će danas brojne stručne analize o Daliću i Hrvatskoj ostati nedorečene. Zato će bez teksta ostati i oni koji misle da u sudaru protiv Brazila Dalić nije imao što izgubiti. Da je izbornik Hrvatske tako razmišljao, da je odlučio otići onda kad je to bilo najkomotnije i dok je bio na vrhunsku moći, Hrvatska sinoć ne bio opet izašla na ulice i slavila.
Ne bi bilo dočeka ni analiza i o Hrvatskoj danas ne bi pisao opet cijeli svijet, samo da je Dalić razmišljao onako kako sugeriraju drugi. Neovisan stručnjak - to su dvije riječi ključne riječi koje treba uklesati u temelj svake analize ovog podviga Hrvatske. I to je primjer iz kojeg Hrvatska dalje mora učiti.
Ne iznenađuju me kritike onih sad već manje od četiri milijuna hrvatskih izbornika, koji će nakon nule protiv Maroka prosipati kako Dalić nema pojma, a njegova Hrvatska igra na krilima sreće. Nitko Hrvata ne može podcijeniti kao što on može podcijeniti sebe, nitko ne može tako umanjiti naše uspjehe i obezvrijediti naše znanje, u tome su Hrvati branitelji naslova.
No iznenađuje me ipak koliko je je kratka naša kolektivna memorija - zar je jedna nogometna nacija s toliko 'stručnjaka' odjednom zaboravila sve one posrtaje, jednosmjerne utakmice i sva bolna ispadanja Hrvatske, zar smo mi oduvijek svjetski vrh i baš nikad nismo strahovali da nam klupski nogomet juri u amaterizam, a najbolja generacija Hrvatske na čelu s Modrićem u potpunu propast, pripremajući se za utakmice reprezentacije u osječkoj sudnici - pa iako krcata kvalitetom, ali bez igre, izbornika, navijača i vjere da će bilo što od toga ikad više biti drugačije. Tako je izgledala Modrićeva Hrvatska kad ju je na aerodromu prije ključne utakmice generacije, na užarenom terenu u Kijevu, preuzeo Zlatko Dalić.
Tiho je desetak godina ranije, taj Livnjak otišao iz hrvatskog nogometa gdje je kratko radio, kao trener Varaždina, Belupa i Rijeke, ali i to je bilo dovoljno dugo da se Dalić odluči na duži i teži put, u pustinji, daleko od Hrvatske. Poziv je došao u najdelikatnijem trenutku za hrvatski nogomet, kad su se od reprezentacije odmicali svi i dok je još malo tko u nju još vjerovao. Dalića je prvi nazvao Robert Markulin, dugogodišnji operativac HNS-a i Slaven Belupa i Hrvatska je tako dobila svog prvog neovisnog izbornika u povijesti, prvog koji nije bio produžena ruka raznih lobija i koji je pred nositeljima igre Reala, Barcelone i Juventusa mogao čista obraza reći - došao sam sam, a otići ću onda kada to ja budem htio.
- Kod mene će svi imati isti tretman. Nema zabrana, a nema ni bojkota. Ovo je reprezentacija Hrvatske i reprezentacija svih nas.
I mnogi su jako dobro znali snagu tih riječi, znali su i kako je došao i tko ga je zvao, ali nisu mu to nikad smjeli javno honorirati, pa su se pravili da zapravo nije bilo važno. A bilo je od presudne važnosti za Hrvatsku, zemlju u kojoj znanje nije dovoljno. Prvo treba pobijediti one koji ništa ne znaju, na tome padaju i najsposobniji.
Padali su i tako igrači Hrvatske, koji su u svom poslu bili najbolji na svijetu, a na okupljanju reprezentacije pretvarali su se u luzere koji odjednom ne razumiju izbornika, njegovu taktiku' ni osnovne zadaće. Koliko ih je samo Modrić s tim šalabahterom morao smijeniti pred kamerama nakon utakmice... Dalić mu je odmah dao do znanja da to više neće raditi. Ponudio je njegovoj ekipi povjerenje i slobodu u igri, a fokus kritika i očekivanja nacije, uvijek gladne heroja kojima će se klanjati i koje će kasnije razapinjati, prebacio je na sebe.
Postato je njihov najveći zaštitnik, kritike, uvrede i podcjenjivanja pretvorio je u njihov motiv, a od epskih poraza u Beču, Poljskoj i Francuskoj temelj za buduće pobjede. Sinoć je s Hrvatskom upisao najveću u povijesti: protivnik nikad nije bio teži, ulog nikad veći, a reprezentacija Hrvatske nikad nije odigrala zreliju predstavu. Dalić je pogodio sve: izmjenama s klupe prelomio je susret, dobio je ono što je tražio s Marijom Pašalićem u prvoj postavi, preživio je još jedne penale i stvorio turnirsku momčad, koja zna igrati na rezultat i pobijediti kad ne igra najbolje. U teškim trenucima, kad je primao šest komada u Ligi nacija ili kad je ispao s Eura od Španjolske s etiketom gubitnika, Dalić je iz inata odlučio ostati. Mislila sam da je to katastrofalan potez, takve bitke ne vode se u reprezentaciji, a klupa Hrvatske ne smije služiti za osobna dokazivanja.
I ja sam ga podcijenila, iako sve znam: i koliko mu je stalo, i koliko je tvrdoglav i koji su njegovi motivi. S ujedinjenom reprezentacijom ujedinila se i cijela zemlja, a Dalić je tu moć iskoristio puno šire od nogometnog terena. Bio je predvodnik akcije povratka reprezentacije u Split, pred nekoliko milijardi gledatelja prije finala u Rusiji govorio je kako u njemu igra momčad koja kod kuće još nema pošteni stadion. Zlobnici su tada govorili da se više bavi politikom nego nogometom, nazivali ga manekenom koji snima reklame i koji je u Rusiji imao sreće. Rugali su mu se jer promovira poniznost i igra na zajedništvo, a to su crte modernog lidera danas. Likovali su kad je primio šest komada u Ligi nacija i nazvao to natjecanje nebitnim. No Dalić je priznao grešku i odveo Hrvatsku na Final Four.
Potvrdio je da nije bezgrešan i da ga uopće ne zanima takav mit, već je spreman preuzeti odgovornost, priznati grešku pa je lišen ega i taštine popraviti: jednu po jednu, skalp po skalp, korak po korak, utakmicu po utakmicu. Takvog izbornika na terenu slijedi cijela momčad, jer on je jedan od njih, ne kasta iznad. I to će mu višestruko vratiti, kao Modrić onim šprintom u 109. minuti, s 37 na leđima. A to još nije kraj.
Dea Redžić/Večernji list
| Vaše ime | |
| Komentar | |
