Recesija je usporavanje gospodarske aktivnosti u dužem periodu, najčešće se tehnički uzimaju dva kvartala (pola godine), ali se može već proglasiti nakon nekoliko mjeseci. Raste nezaposlenost, bruto društveni proizvod (BDP) pada, smanjuje se industrijska proizvodnja i prodaje se manje u trgovinama. Ne moraju svi uvjeti biti istodobno ispunjeni, ali često dolaze jedan za drugim.
Stagflacija je puno teža situacija, u kojoj se uz recesiju paralelno događa visoki rast cijena u gospodarstvu tj. inflacija. Problem se pojavljuje da politike kojima se bori protiv visoke inflacije istodobno pogoršavaju recesiju, uključujući nezaposlenost, a politike kojima se ublažava recesija pogoršavaju problem inflacije. Bezizlazna situacija u kojoj se srećom svijet nije našao još od 70-ih godina prošlog stoljeća.
U zadnje vrijeme se sve više priča o tome da je recesija izgledna, a postoje i naznake da će se pojaviti stagflacija. Nekoliko je makroekonomskih problema koji to daju naslutiti.
Iako su središnje banke, američke Federalne rezerve (FED), Europska središnja banka (ECB) i britanska Engleska banka (BOE), većinu 2021. uvjeravale političare, ekonomiste i građane da neće biti inflacije, ipak se u 2022. bilježe povijesne razine, neviđene desetljećima.
U svibnju je inflacija u SAD-u iznosila 8.6 posto u odnosu na isti mjesec prethodne godine. U odnosu na travanj su cijene rasle za 1 posto, puno više od očekivanja. Najveća je to stopa inflacije u zadnjih 40 godina, od 1981.
Ujedinjeno Kraljevstvo bilježi stopu inflacije od 9 posto, također najvišu u zadnjih 40 godina. U Njemačkoj iznosi 7.9 posto, najviše od ranih 70-ih godina prošlog stoljeća. Francuska bilježi najveću inflaciju od sredine 80-ih, Italija najveću od 1990. itd.
U EU su posebno pogođene baltičke države Estonija, Litva i Latvija sa stopama inflacije od 16 do 20 posto. Dvanaest država članica EU je u svibnju imalo stopu inflacije veću od 10 posto, a među njima je i Hrvatska.
6.8 posto u Kanadi, 7.65 posto u Meksiku, 11.73 posto u Brazilu, 11.5 posto Čile, 58 posto Argentina, inflacija je problem Sjeverne i Južne Amerike. Ekstremno visoku inflaciju Argentine se može zanemariti jer se ne radi toliko o inflaciji kao dijelu globalnog trenda nego inflaciji zbog specifično loših ekonomskih politika s kakvima se ta zemlja "bori" već desetljećima.
I ostatak svijeta ima problem s rastom cijena: Indija (7 posto), Australija (7 posto), Južna Koreja (5.4 posto), Južna Afrika (5.9 posto), Egipat (13.5 posto), Rusija (17 posto) itd. Iz mjeseca u mjesec visoka inflacija se širi po svijetu.
Najviše je gura rast cijena energenata (nafte, plina i električne energije) te hrane. Iako mnogi smatraju da je za rast cijene kriv rat u Ukrajini, činjenica je da su cijene počele rasti puno prije njegovog izbivanja. Rat u Ukrajini je samo dolio ulje na vatru.
Procjena Međunarodnog monetarnog fonda (MMF) u lipnju 2021. je bila da će svjetski BDP rasti 4.9 posto u 2022. Već u siječnju 2022. je revidirano za 0.5 postotnih bodova niže, na 4.4 posto. Zadnja je procjena, s početka lipnja, da će svjetski rast BDP-a u 2022. iznositi svega 2.9 posto.
Procjena rasta BDP-a se smanjivala usporedno s rastom stope inflacije, a u zadnjem izvješću MMF-a se spominje i opasnost od stagflacije. "Rat u Ukrajini, lockdown u Kini, poremećaji u svjetskoj trgovini i rizik od stagflacije koče rast. Mnogim zemljama će biti teško izbjeći recesiju", rekao je predsjednik Svjetske banke David Malpass.
Stagflacija je situacija u kojoj se gospodarstvo istodobno nalazi u recesiji, što znači da raste nezaposlenost i smanjuje se BDP, te postoji visoka inflacija tj. rast cijena. To je problem zbog toga što inače politike koje se koriste za borbu protiv recesije i nezaposlenosti istodobno povećavaju stopu inflacije tj. rast cijena, a politike kojima se bori protiv inflacije povećavaju nezaposlenost i smanjuju rast BDP-a.
Trenutna situacija u svijetu uvelike podsjeća na 70-e, zadnji put kada se problem stagflacije pojavio. Cijene sirovina rastu, posebno energenata (nafte, plina i električne energije), a tome je prethodilo dugo razdoblje ekspanzivnih monetarnih politika, popularno zvanima "printanje novca".
Utjeha može biti u tome što neke stvari u ekonomiji bolje stoje nego 70-ih. Financijski sistem je puno otporniji, svijet je manje ovisan o nafti nego prije 50 godina (što ne znači da nafta i danas nije iznimno važna), u Europi postoji zajednička valuta, što znači da se zemlje neće natjecati u devaluaciji nacionalnih valuta.
Središnje banke također imaju više alata danas za borbu protiv stagflacije, ali je pitanje volje. Iako su na papiru danas samostalnije u svome radu nego 70-ih, sporo reagiranje na inflaciju budi sumnju.
Iako se već sredinom prošle godine primijetilo da inflacija raste, sve do studenog se negirala. Prvo se govorilo da neće biti velikog rasta inflacije, što se pokazalo krivo, pa se tvrdilo da je inflacija samo prolazna, i to se pokazalo krivo, pa je postala "uglavnom prolazna", no i to je bilo krivo.
Europska središnja banka (ECB) je najkasnije od svih velikih središnjih banaka priznala postojanje visoke inflacije i debelo kasni u borbi protiv nje. Američki FED je već nekoliko puta ove godine podizao referentne kamatne stope, kao i britanska BOE.
ECB je tek najavila dizanje u srpnju ove godine, prvi put u 11 godina, i to tek 25 baznih bodova (0.25 posto). Američki FED je već dva puta ove godine podizao referentnu kamatnu stopu, na trenutnih 1.75 posto, a do kraja godine bi mogla biti i veća od 3 posto.
Središnje banke podižu referentne kamatne stope da bi se borilo protiv inflacije. Nakon podizanja kamatnih stopa središnjih banaka, rastu i kamatne stope kod banaka i drugih financijskih institucija za građane i kompanije, zaduživanje postaje skuplje i na kraju se manje troši.
Zbog skupljeg zaduživanja kompanije manje investiraju, a građani manje troše na dugoročna dobra poput automobila i nekretnina. Ukupna gospodarska aktivnost pada, što smanjuje rast BDP-a i povećava nezaposlenost, ali smanjuje inflaciju.
Poanta je u tome da kompanije i građani manje troše, što smanjuje cijene. Stvara se "umjetna" recesija da bi se borilo protiv inflacije. Rast nezaposlenosti je prihvatljiva žrtva za suzbijanje rasta cijena.
Ono što se pokušava izbjeći je stvaranje uvjeta stagflacije, istodobnog usporavanja gospodarstva (rasta nezaposlenosti) i velikog rasta cijena. Podizanje referentnih kamatnih stopa je način na koji središnje banke postižu taj cilj.
Ali ako istodobno država tj. fiskalna politika počne dijeliti "helikopterski novac" raznim subvencijama troškova inflacije prema građanima i kompanijama, onda su fiskalna i monetarna ekonomija u koliziji. Prva kroz dijeljenje novaca zbog "podmirivanja troškova inflacije" održava inflaciju u budućnosti, a druga je pokušava smanjiti.
Upravo se tako dolazi u situaciju stagflacije, da gospodarstvo pada zbog podizanja kamatnih stopa, a istodobno cijene nastavljaju rasti jer su građani nastavili trošiti kao i prije zbog toga što im je država praktički subvencionirala inflaciju.
Prinosi na države obveznice rastu od početka godine. To znači da države plaćaju sve veću cijenu duga. Do kraja godine su prinosi obveznica većine država Sjeverne Amerike i EU bile blizu nula, ali već se neke penju i na iznad 3 posto.
U dvije pandemijske godine ja javni dug država jako narastao. Njemačka, poslovično fiskalno konzervativna, je imala dug manji od 60 posto BDP-a 2019., a 2021. je narastao na gotovo 70 posto. Dio rasta se odnosi na pad BDP-a, ali je dug rastao i u apsolutnom iznosu.
Dug SAD-a je također narastao na povijesne razine iako se dio toga duga odnosi na dugove različitih državnih institucija i grana vlasti jedne prema drugoj pa je realno manji od proklamiranih 120 posto.
Nekada nisko zadužena Kina se popela do gotovo 70 posto javnog duga u odnosu na BDP, dok je još 2010. iznosio samo 34 posto BDP-a. Ukupni dug Kine, koji uključuje osim javnog duga i dug kompanija te stanovništva, došao je na istu razinu kao dug SAD-a i eurozone, mjereno udjelom u BDP-u.
Rast javnog duga na svjetskoj razini je jedan od izvora trenutne visoke inflacije, ali je eventualno dobra vijest što visoke razine javnog duga ozbiljno ograničavaju mogućnosti država da nastave s ekspanzivnim fiskalnim stimulansima, tj. dijeljenjem novca kompanijama i građanima, što neki predlažu radi ublažavanja udara inflacije, a ustvari bi je samo produžilo i povećalo.
Hrvatska i BiH imaju potencijalnu slamku spasa, a to je proces nearshoringa. To znači da se proizvodnja premješta iz udaljenih država poput Kine u geografski bliže države SAD-u i Zapadnoj Europi.
Branimir Perković/Index.hr
| Vaše ime | |
| Komentar | |
