Lijepa rukometna bajka i dalje živi u Grudama. Nakon šest osvojenih naslova državnih prvakinja i tri osvojena kup rukometašice Gruda samo su jednu sezonu gledale u leđa drugim prvakinjama, rukometašicama Borca. No, Banjolučanke su plesale samo jednu sezonu. A onda su opet rukometnim parketima zaplesale „kćeri bure“ pod vodstvom trenerica Zlate Zubac i Kornelije Rajković. Superiorno su došle do sedmog naslova prvakinja, osmi put zaredom izborila završnicu Kupa BiH, kojoj su na kraju sezone domaćin i imaju priliku osvojiti „dvostruku krunu“. Sezona nije krenula baš idealno. Na njezinu otvaranju rukometašice Hadžića provukle su se u Grudama i otkinule bod. U proljetnom nastavku u Hadžićima Gruđanke su pokleknule i mnogi su ih otpisali. No, tek tada su Gruđanke pokazale svoje pravo lice. Pojačavale su ritam, pobjeđivale svoje suparnice s lakoćom, te u Zavidovićima pobjedom protiv Krivaje definitivno vratile naslov u Grude.
Uz rezultatski uspjeh, sve više prilike za igru dobivale su i koristile najmlađe rukometašice, praktično još kadetkinje. Predvodnica tog novog vala koji je cvjetao i razvijao se u klupskoj Školi rukometa je Mia Lugonjić, vitka curica koja igra na krilnoj ili vanjskoj poziciji. U obrani, iako naizgled krhka igra čvrsto, stiska suparnice kao osica, a u napadu koristi dugi korak, lagani trk i lakoću u realizaciji. Ovo je prvi medijski intervju rukometne zvijezde koja dolazi…
Kakav je osjećaj biti državni prvak u rukometu na početku karijere ?
-Ovo je jedan od većih izazova za mene jer sam premlada ušla u prvi tim Gruda. Iskreno, mislim da se sasvim dobro snalazim u tom izazovu i želim još dugo igrati za prvaka BiH. Neka naslov najboljih još dugo živi u našem gradu.
Kako gledate na sezonu u kojoj su Grude vratile naslov prvaka BiH u svoje mjesto, koja vam je utakmica ostala u najljepšem sjećanju ?
-Sezona je bila preteška, put do povratka naslova u Grude nije bio nimalo lak. Prvenstveno sam ponosna na ekipu pa i na sebe jer smo davale svoj maksimum i uspjele vratiti pobjednički mentalitet kakav su imale generacije koje su nizale uspjehe prije nas. Utakmica koja mi je ostala u sjećanju je svakako derbi protiv dojučerašnjeg prvaka protiv Borca. Banjolučanke su bile favorit na papiru za osvajanje prvenstva i naravno da je lijep osjećaj svladati takvu ekipu i to na njihovom terenu.
Kakav je osjećaj igrati seniorski rukomet u mladim godinama, kako na to gledaju vaše vršnjakinje i vršnjaci iz škole i mjesta koji nemaju privilegij kao vi da predstavljate svoj grad?
-Mislim da su naš grad i vršnjaci inače jako ponosni na naše uspjehe koji su tu već duži niz godina. Prije je sport u Grudama bio namijenjen samo muškarcima. Djevojke su bile po strani. Naš klub je okupio nadarene curice, a mi smo pokazale svoj talent, želju da se bavimo sportom, odrekli se na račun rukometa nekih drugih životnih zadovoljstava i uživamo u tome.
Još ste učenice, s obvezama u školi, rukometni treninzi su sve zahtjevniji, kako sve te obveze usklađujete, tko vam je pri tome najveća potpora?
-Potrebno je dosta volje kao i želje da to sve uskladiš. Da nije roditelja, prijatelja, obitelji i ponajviše profesora koji imaju razumijevanja za moje izostanke sve bi bilo puno teže. Zahvalna sam svima koji mi pružaju podršku, koji me bodre, a posebno mom klubu, mojim trenericama koje me svakog dana čine boljom.
Kad prošetate ulicom bez trenerke HRK Grude, prepoznaju li vas ljudi ?
-Mi smo manji gradić gdje svatko svakoga poznaje tako da ne sumnjam da me ljudi ne prepoznaju bez trenerke HRK Grude. Lijep je osjećaj kad ljudi vide da si nešto učinila za društvo, za svoj klub, za svoj grad, nešto što nije prolazno. Jer, ovaj klub i njegovi rezultati ostaju na ponos Gruda više od nas koji smo tu samo obični prolaznici.
Koja je najveća snaga ekipe Gruda, doživljavate li je kao jednu veliku obitelj ?
-Moja ekipa je i moja druga velika obitelj jer kao ekipa funkcioniramo složno, a što se vidi po našim rezultatima. Zajedništvo je naša snaga. Vjerujemo jedna u drugu, bodrimo jedna drugu i kad ne ide kako bi željele, znamo da će uvijek jedna od nas povući ostale. Jer, naš slogan je: DO KRAJA – ZAJEDNO !
Kakav je odnos između starijih i mlađih igračica u ekipi ?
-Starije i mlade igračice su vrlo složne i učimo jedne druge i mislim da su mlade igračice starijima dosta od pomoći s mladalačkom željom i energijom. A iskustvo starijih koje prenose na nas vrlo je dragocjeno.
Što vas je privuklo u rukomet, kako ste se odlučili za ova sport ?
-Prvo mi se u Školu rukometa upisala prijateljica i dala mi je prijedlog da i ja krenem u taj sport. Poslušala sam je, počela dolaziti na treninge i evo već sam dugih sedam godina u sportu, u rukometu koji sam zavoljela i bez kojeg jednostavno ne bih mogla. Rukometna lopta ušla mi je pod kožu.
Tko vam je najviše pomogao u rukometu do sada ?
-Obitelj je ta koja me gura od samih početaka ali ne mogu izostaviti da su tu suigračice i trenerice, naš predsjednik i ostali ljudi u klubu koji se trude da imamo sve uvjete koje trebamo imati da bi mogle postizati rezultate koji su uistinu veliki. Jer ipak su Grude male, ni puno veći gradovi ne mogu se pohvaliti s ovoliko trofeja, ne samo u seniorskom već i u mlađim uzrastima.
Tko vam je uzor među rukometašicama ?
-Uzor mi je hrvatska rukometna reprezentativka „kraljica šoka“, kako ih zovu nakon posljednjih uspjeha Josipa Mamić.
Koliko mislite igrati rukomet, kakvi su planovi, koliko mislite ostati u svom klubu ?
-Nadam se da će moja karijera potrajat još dugo , želim još puno toga osvojiti sa svojim sadašnjim klubom Grude. U Bosni i Hercegovini osvojili smo sve što se može osvojiti. Željela bih da klub napravi iskorak i u europskim natjecanjima. Korona nas je zaustavila prošli put. Nadamo se da više neće.
Bi li željeli jednoga dana nastupiti za reprezentaciju ?
Imala sam već priliku nastupiti za juniorsku reprezentaciju i to je jedan od ljepših osjećaja čemu se nadam i u budućnosti u seniorskoj reprezentaciji. No sad su sve moje misli vezane uz klub. Osvojile smo prvenstvo, želimo i KUP, pa neka bude nezapamćena fešta u Grudama, na ponos svih Gruđanki i Gruđana, – zaključila je Mia Lugonjić čije vrijeme tek dolazi, kao i vrijeme Josipe Zubac i drugih „kćeriju bure“.
Razgovarao: Miljenko Karačić
TAGOVI: |
| Vaše ime | |
| Komentar | |
