U Mostaru predstavljena djela Zdravka Nikića

Književno stvaralaštvo hrvatskoga pjesnika, člana Društva hrvatskih književnika Herceg-Bosne Zdravka Nikića predstavljeno je danas u Mostaru, u Maloj dvorani Hrvatskoga doma hercega Stjepana Kosače, u sklopu redovite aktivnosti DHK HB Srijedom u podne.

Nikićev opus od ukupno sedam do sada tiskanih djela predstavili su književnici fra Miljenko Stojić i Ivan Sivrić (voditelj programa) te sam autor. Fra Miljenko je predstavio dva najnovija Nikićeva djela roman „Sime života vičnoga/zapisi Stipana Trnovca“ i zbirku pjesama „Zavičajna rapsodija“ naglašavajući kako je temeljnu nit cjelokupnosti književnikova djela upravo riječ „rapsodija“ a ona je nastajala tako što je kao mali pomagao majci Anđi u tkanju. 

„Ona nije bila pismena s obzirom na slova, ali je bila pismena s obzirom na pripadnost. Pjevušila je umilnim glasom malom Zdravku junačke pjesme te mu pričala razne predaje i legende. Korist je bila dvostruka. Njegova duša dobivala je pravilan odgoj, a nije ni zaspao tijekom pomaganja. Tako je nastao Zdravko kakvog ga poznajemo“, kazao je predstavljač dvaju Nikićevih djela fra Miljenko Stojić.

Govoreći o Nikićevu romanu „Sime života vičnoga“ naglasio je njegovu svevremenost i univerzalnost, premda je vezan za određeno razdoblje i određeno područje.

„U središtu radnje je Stipan Trnovac, dok su profesor i Mate, Stipanov sin, sporedne bitne ličnosti. Upravo tako. Bez njih bi govorenje Stipana Trnovca ostalo bez glasa. A nijedan od sve trojice nije obećavao da će se zadržati na škrtom ozemlju. Stipan se najprije otisnuo u svijet da bi postao fratar, nakon toga promijenio je život i počeo studirati te onda naprasno prekinuo taj studij i vratio se kući. Mate odlazi u svijet nakon što mu otac ne da oženiti se djevojkom koja mu je prirasla srcu. Profesor dolazi iz grada, voli knjige i pričati s ljudima te im pomagati svojim rašljarskim umijećem da u škrtom ozemlju pronađu vodu. Povijest s krša počinje se raspletati pred našim očima. Pisac poput grčkog rapsoda prebire po žicama svoga književnog glazbala i na primjeru malog kraja priča nam o cjelokupnoj duši hercegovačkog krša“, naglasio je fra Miljenko, ističući i jezik kojim je roman napisan. 

„Stipan piše ikavicom, iako dobro poznaje hrvatski standardni jezik kojim se služi pripovjedač. Iz toga se da iščitati žal za tom podvojenošću u hrvatskom biću. Jedan jezik govorimo kod kuće, drugi u školi i ostalim javnim prostorima. Ne bi li bilo vrijeme vratiti se tim korijenima? Neka ovo pitanje ostane visjeti u zraku, bar za sada“, zaključio je o romanu fra Miljenko.

Govoreći o zbirci pjesama „Zavičajna rapsodija“ kazao je kako se ta zbirka ne drži silom nametnutog načina razmišljanja, ali to ne znači kako nije suvremena. 
„Ona zapravo razmišlja o svijetu oko nas, ukazuje nam na zapretane datosti da bismo si priznali da su lijepe i da smo ih nepravedno gurnuli u stranu. Ničim nije opterećena, najmanje time da se svidi kritičarima u trendu. Provokativna je na dubokouman način. Prigrljuje suvremenost kao datost sadašnjega trenutka, ali ne i njezinu postavku o hermetičnosti, kraju povijesti, nemogućnosti nakon raznih zala ponovo pisati o dobru, neangažiranju u svijetu oko nas. Ma, nema umjetnosti ako nema određene poruke, zapravo i pokušaj bježanja od poruke određena je poruka“, kazao je fra Miljenko.

Kratku biografiju Zdravka Nikića predstavio je Ivan Sivrić, a o ostalim svojim djelima govorio je i sam autor, zahvalivši na kraju Društvu što mu je omogućilo na ovaj se način svojim književnim djelima predstaviti širem auditoriju.
Ulomke iz romana i poeziju govorila je Valerija Bago. 

Bilješka o piscu

Zdravko (Jerkin) Nikić, rođen je 30. srpnja 1953. godine u Ružićima, općina Grude. Osnovnu je školu završio u Ružićima i Grudama, a Srednju školu za spremanje svećenika na Poljudu u Splitu 1972. godine. Zbog tadašnjega nepriznavanja franjevačke gimnazije nije se odmah mogao upisati na željeni studij te je pauzirao do 1974. kada se upisuje na Filozofski fakultet u Prištini, gdje se zadržava tri semestra, a zatim prebacuje u Sarajevo gdje počinje sve iz početka jer mu nisu priznati ispiti iz Prištine. Diplomirao je 1979. u Sarajevu na odsjeku Historija jugoslavenskih književnosti i hs/sh jezik. 
Kao profesor radio u Banovićima i Šipovu, te u Grudama kao tajnik SIZ-a kulture i knjižničar u Narodnoj knjižnici. U Hercegbosanskoj novinskoj agenciji HABENA zaposlio se na mjestu urednika 1993. godine, a od 1994. godine do 2001. bio glavni i odgovorni urednik. Od 2001., kada su se spojili BHP i Habena, radi na mjestu v.d. glavnoga urednika i pomoćnika direktora, do odlaska u mirovinu, koncem 2017. godine. Umirovljeničke dane provodi u Čitluku.
Sklonost pisanju baštini od svoje majke koja je bila nepismena, ali prava riznica usmene književnosti. Od gimnazijskih dana u raznim časopisima objavljuje pjesme i prozne radove. Iz tiska su mu izišle slijedeće knjige: Vrisak kamena (pjesme), Hrvatska hercegovačka zajednica Herceg-Stjepan, Zagreb, 1994.; Strah i glad (roman), HKD Napredak Split – Mostar, 1996.; Hrvatska Golgota (pjesme), HKD Napredak Split – Mostar, 1998.; Korak izvan kruga (roman-kronika HKD Napredak Mostar, 2000.); knjiga iz radiestezije „Radiestezija zrnce Božjeg dara“ (Matica hrvatska Čitluk, 2004.); roman Sime života vičnoga – zapisi Stipana Trnovca“ i Zavičajna rapsodija (pjesme), Matica hrvatska Ogranak Čitluk i Matica hrvatska Ogranak Grude, 2016. godine U rukopisu ima zbirku pjesama Vjera, obitelj, ljubav i domovina i roman radnoga naslova Sime sluga Sotonini sinova i sime sinova Sotonini sluga. Urednik je i lektor mnogih knjiga i monografija, kao i pisac proslova i pogovora više knjiga. U svakome njegovu djelu zastupljena je ikavica njegova rodnoga kraja. Član je Društva hrvatskih književnika Herceg-Bosne.