Otvoreno se komentira i mogućnost rata, a analitičari strahuju da bi on mogao prerasti i u gori od onog vođenog 40-ih godina prošlog stoljeća. Radi se o II svjetskom ratu.
Iako je Washington prema zakonu obvezan Tajvanu osigurati sredstva za obranu, dugo je slijedio politiku "strateške dvosmislenosti" o tome hoće li vojno intervenirati u slučaju kineskog napada. Glasnogovornik Bijele kuće na to je, pomalo neuvjerljivo, pokušao objasniti da Biden nije najavio zaokret u američkoj strategiji prema Kini i da "nema promjene u našoj politici", ali je odbio daljnje komentare na pitanje je li Biden pogriješio.
O ovoj temi Petar Stošić s portala Index.hr razgovarao je s vojnim analitičarem portala Obris - obrana i sigurnost, Igorom Tabakom.
"Spor Tajvana i Kine nije nov. On je u više navrata imao periodičke eskalacije i sad gledamo još jednu takvu. No treba uzeti u obzir da Kina tu ne gleda samo na Tajvan, jer Tajvan ima puno saveznika. posebno u svojoj regiji. Dakle, svi oni kojima kinesko ponašanje posljednjih godina smeta itekako tu imaju svoj interes, a Kina ima jako puno situacija u kojima je zapravo bila oštra prema zemljama u široj regiji. Tajvan tu, naravno, već tradicionalno ovisi o SAD-u, ali ima tu i dosta drugih država koje bi vjerojatno priskočile u pomoć, na ovaj ili onaj način. Jer mislim da nijednoj većoj i ozbiljnijoj državi u široj regiji ne bi odgovaralo daljnje jačanje Kine, posebno ako to bude postignuto nasilnim sredstvima", smatra Tabak.
"Mislim da je puno godina ta posvećenost, prvenstveno SAD-a, ali i drugih saveznika, obrambenoj pomoći Tajvanu, bila minimizirana i na neki način potisnuta u drugi plan procvatom odnosa s Pekingom. Ali zadnjih godina te se stvari mijenjaju, velika je promjena da je SAD odnedavno obnovio obrambeni savez, da sad tu najedanput ima i američkih vojnika na tajvanskom tlu i to mijenja stvar - na isti način na koji prednja prisutnost NATO-a na ruskim granicama mijenja cijelu računicu nekakvih ruskih aktivnosti nakon one avanture u Ukrajini", dodaje Tabak.
"Takvo raspoređivanje vojnih snaga na prvu liniju krize, među ostalim, ima i efekt da su te snage postavljene na način da se s njima dolazi u doticaj već u prvim trenucima sukoba. Takva situacija onda dodatno komplicira čitavu krizu i čini jednu vrstu brane. Taj 'tripwire' efekt, kako ga Amerikanci zovu, je dosta realna stvar. I nije isto ako Kina krene u vojni obračun samo s Tajvanom ili ako pogibijom američkih vojnika zapravo odbaulja u neki sukob bitno širih razmjera", zaključuje Tabak.
Bez obzira na to koliko je kineska invazija na Tajvan izgledna, pitanje koje se mnogi pitaju je - tko bi pobijedio?
Jasno je da je kineska vojska višestruko veća i snažnija od tajvanske. Kina, koja ima 60 puta više stanovnika od Tajvana i troši oko 25 puta više na svoju vojsku od Tajvana, prema procjenama Stockholmskog međunarodnog instituta za istraživanje mira, ima jasnu konvencionalnu prednost u svemu, od projektila i borbenih aviona (1200 prema 288), helikoptera (902 prema 208), tenkova (3205 prema 1160) do ratnih brodova (777 prema 117, 24 razarača prema 4 i 2 nosača aviona prema 0) i aktivnih vojnika (2 milijuna i 185 tisuća prema 165 tisuća), da ne spominjemo nuklearni arsenal.
Izravna američka intervencija na strani Tajvana, naravno, potpuno mijenja tu vojno-stratešku kalkulaciju, budući da je SAD i dalje svjetska vojna sila broj jedan. No ni to ne znači da bi kineski poraz bio izvjestan.
Dapače, SAD je u vlastitim ratnim igrama, odnosno simulacijama kineskog napada na Tajvan i američke obrane tog otoka, počeo redovito gubiti, što se nikad prije nije događalo. Neki američki analitičari smatraju da će ova novostečena superiornost na "domaćem terenu" potaknuti Kinu da pokrene invaziju naprosto zato što vjeruje da će pobijediti.
Ian Easton, viši direktor Instituta Project 2049 i autor knjige Kineska prijetnja invazije: Obrana Tajvana i američka strategija u Aziji, već godinama razrađuje scenarije potencijalne kineske invazije Tajvana. Takvi scenariji uglavnom predviđaju kineski pokušaj brze kineske dominacije nad Tajvanom i preuzimanja kontrole nad otokom prije nego što SAD stigne u pomoć s glavninom svojih snaga.
Prema analizi Bloomberga iz prošle godine, optimistična verzija događaja u Pekingu ide otprilike ovako: prije invazije, jedinice za kibernetičko i elektroničko ratovanje ciljale bi tajvanski financijski sustav i ključnu infrastrukturu, kao i američke satelite kako bi minimizirali njihovu detekciju i upozorenje na nadolazeće balističke projektile. Kineski brodovi također bi mogli uznemiravati brodove oko Tajvana, ograničavajući vitalne zalihe goriva i hrane.
Potom bi zračnim napadima nastojali brzo i efikasno eliminirati većinu tajvanskog političkog i vojnog vrha te u isto vrijeme onesposobiti lokalnu protuzračnu obranu. Kineska Narodnooslobodilačka armija (PLA) je neke od svojih vojnih vježbi znakovito opisala kao vježbe "dekapitacije", a satelitske snimke pokazuju da njeni poligoni za obuku uključuju replike ciljeva kao što je zgrada predsjedničkog ureda Tajvana.
Tek tada bi uslijedila prava invazija, s ratnim brodovima i podmornicama koje bi prešle preko Tajvanskog tjesnaca širokog oko 130 kilometara. Prvo bi osvojili najbliže otočiće kao što su Kinmen i Pratas, prije borbe za strateški arhipelag Penghu, koji se nalazi samo 50 kilometara od Tajvana i na kojem su smještene baze svih triju grana tajvanskih oružanih snaga. Pobjeda PLA ovdje bi joj pružila izuzetno vrijednu polaznu točku za širi napad. Tisuće padobranaca sletjele bi na obalu i pokušale zauzeti strateške zgrade i uspostaviti mostobrane na kojima bi se mogao iskrcati ostatak snaga i zauzeti otok.
U stvarnosti, invazija bi bila mnogo rizičnija. Tajvan se desetljećima priprema za napad svojih (nekadašnjih) sunarodnjaka i kao što je njegova vlada naznačila, spreman je boriti se do kraja. Tajvanu pritom stratešku prednost daje geografija. Njegov glavni otok ima prirodnu obranu, ne samo zato što je okružen nemirnim morem s nepredvidivim vremenom već i njegova gruba obala nudi samo nekoliko mjesta sa širokom plažom pogodnih za iskrcavanje velikih brodova kakvi mogu dovesti dovoljan broj vojnika za uspješnu invaziju.
Osim toga, dvije trećine otoka prekrivaju planinski lanci, a taj je teren prožet tunelima dizajniranima za sklanjanje vojnog i političkog vrha i nastavak gerilske borbe u slučaju uspješnog kineskog iskrcavanja i zauzimanja zapadne obale, na kojoj živi većina tajvanskog stanovništva.
Tajvan je 2018. godine predstavio plan za jačanje asimetričnih sposobnosti poput mobilnih raketnih sustava koji bi mogli izbjeći otkrivanje, zbog čega je malo vjerojatno da bi Peking mogao brzo uništiti svo njihovo obrambeno oružje. S tisućama raketa zemlja-zrak i protuzračnih topova, Tajvan bi mogao nanijeti velike gubitke kineskim invazijskim snagama i prije nego što ove stignu do glavnog otoka.
Tajvanska vojska ojačala je i obranu oko ključnih točaka za iskrcavanje, a redovito provodi i vježbe za odbijanje kineskih snaga koje pristižu morem i iz zraka. Osim toga, kineske snage koje se iskrcaju na obalu neće se suočiti samo sa 175.000 aktivnih vojnika nego i s više od milijun rezervista spremnih za mobilizaciju.
Naravno, kineski režim mogao bi pokrenuti kampanju neselektivna bombardiranja otoka u kojoj bi vjerojatno ubili na stotine tisuća civila, no time bi zadao golem udarac vlastitoj reputaciji, daleko veći od onog nakon masakra na Tiananmenu 1989. ili kampanje nasilnog zatvaranja i programa "reedukacije" muslimanskih Ujgura u logorima u pokrajini Xinjiang, koju su mnogi nazvali "kulturnim genocidom".
"PLO bi očito imala pune ruke posla samo da se nosi s tajvanskim braniteljima. Slijedom toga, SAD bi trebao samo preokrenuti vojnu ravnotežu kako bi zaustavio kinesku invaziju", napisao je Michael Beckley, koji je savjetovao Pentagon i američku obavještajnu zajednicu, u referatu 201
Intervencija SAD-a svakako je ključni faktor u scenarijima invazije. Američka pomorska moć dugo je odvraćala Kinu od bilo kakvog napada, iako je SAD raskinuo sporazum o međusobnoj obrani s Tajvanom 1979. kao uvjet za uspostavljanje diplomatskih veza s Pekingom. Tajvanski zakon o odnosima ovlašćuje američko oružje kako bi se "održavala dovoljna sposobnost samoobrane".
Tko bi onda izvukao deblji kraj u slučaju takvog otvorenog sukoba Amerike i Kine, pitali smo Tabaka.
"Tko bi pobijedio u izravnom ratnom sukobu dvije nuklearne velesile, članice Vijeća sigurnosti UN-a, najveće vojne i ekonomske sile svijeta s jedne strane i najmnogoljudnije države svijeta s druge strane s, ujedno, drugom ekonomijom svijeta po veličini?", odvratio je protupitanjem naš sugovornik: "Ne znam tko bi pobijedio. Osim toga, obje države su i svemirske sile koje imaju resurse i za rušenje obavještajnih i komunikacijskih sredstava iz orbite, a Kina ima i najveću flotu svijeta, barem po brojnosti plovnih jedinica, iako po kvaliteti nije ono što je US Navy."
"Amerika bi u tom slučaju trebala projicirati svoju silu u prostore koji su praktički debelo unutar kineskih sredstava za zaprečavanje i zatvaranje prostora - ono što se (u vojnom žargonu) zove 'area denial'", dodao je Tabak: "Mislim da bi i s obzirom na proizvodnu ulogu Kine u današnjoj globalnoj ekonomiji, svi osjetili posljedice takvog ruleta. Treba uzeti u obzir i to da je Tajvan jedan od dva glavna svjetska proizvođača mikroprocesora za široku potrošnju. Tu je gomila posljedica koju bi osjećali svi na jako neposrednoj razini. Nadam se da do takvog scenarija neće doći."
Zračne snage PLA lani su objavile video u kojem se vidi kako njihovi bombarderi H-6 izvode simulirani napad na pistu koja je izgledala kao ona u zračnoj bazi Anderson na Guamu. Upravo bi američka baza na Guamu bila kritična za uspješnu američku podršku Tajvanu. Global Times je tada izvijestio da bi kineske balističke rakete srednjeg dometa poput DF-26 mogle uništiti američke baze dok njezina protuzračna obrana obara nadolazeće projektile.
To je najveći razlog za brigu za američke vojne stratege. Studija Sveučilišta u Sydneyju upozorila je 2019. da Amerika "više ne uživa vojni primat" nad Kinom i da bi američke baze, zračne staze i luke u regiji "mogle postati beskorisne preciznim udarima u vrijeme početka sukoba".
"Strategija Pekinga se ne temelji samo na potkopavanju otpora Tajvana već je i kockanje s time kako će SAD pristupiti pitanju Tajvanskog tjesnaca. Najjači pokretač povećane kineske asertivnosti je uvjerenje da zapadni sustav, a posebno SAD, propada", upozorio je tako Daniel Russel, bivši visoki dužnosnik State Departmenta pod predsjednikom Barackom Obamom. To bi uvjerenje, zajedno s onim da SAD želi zaustaviti rast Kine dok još ima primat, moglo zaista dovesti do rata koji bi imao katastrofalne posljedice, bez obzira na pobjednika.
| Vaše ime | |
| Komentar | |
