Zahvaljujući raskošnom talentu, važio je za najveću jugoslovensku pop-zvijezdu, međutim, njegova popularnost nikada nije padala bez obzira na repertoar kojeg je kroz svoju karijeru nudio svojoj publici.
Trenutna Čolićeva adresa je Beograd u koji se preselio od 1992. godine. Oženjen je, a supruga Aleksandra Čolić mu je rodila dvije kćerke - Unu i Laru.
Zanimljiva je činjenica da je Čoli zapravo glazba jedno razdoblje bila samo hobi s obzirom na to da se još kao dijete dok je živio u Sarajevu sve više zanimao za sport.
Tako je naprije bio golman u juniorima "Željezničara", ali je ubrzo shvatio da mu atletika više leži. No, svoje slobodno vrijeme je koristio i za glazbene svirke pa je tako zajedno sa svojim prijateljem Bracom Isovićem svirao za društvo u parku s obzirom na to da je učio svirati gitaru i išao je u glazbenu školu. U svom kvartu su bili poznati kao duet Čolić i Isa s Grbavice, piše Klix.
Vremenom je Čola izabrao glazbu kao svoj životni pravac s obzirom na to da uspjehe nije nizao u sportu. Prvi službeni pjevački nastup imao je kao pjevač grupe Ambasadori 1969., u kojoj je pjevao dvije i pol godine. Na Opatijskom festivalu pobijedio je s pjesmom Kemala Montena "Gori vatra" čime je osvojio i nastup na Pjesmu Eurovizije. Plasman u Luksemburgu te 1973. nije bio baš uspješan - bio je pretposljednji (15. s Francuskom), ali je kompanija Warner Brothers ipak s Čolom potpisala ugovor. Tako je Čolić za njih snimio četiri singla, dva na njemačkom i dva na engleskom jeziku, no tu se i završava njegova karijera u inozemstvu jer se nije htio preseliti u Njemačku.
Nakon toga je uslijedilo zlatno doba njegove karijere pa je tako Čola nizao hitove, nastupe i time oduševljavao svoju publiku. Blistava pjevačka karijera potrajala je sve do početka rata u Bosni i Hercegovini 1992. godine, kada je Čolić napustio rodno Sarajevo i preselio se u Beograd. Povremeno je nastupao po manjim dvoranama širom Europe s Lazom Ristovskim, a redovit je suradnik na ploćama filmske glazbe Gorana Bregovića.
Nakon sedam godina pauze, Zdravko Čolić je za Komunu 1997. izdao svoj deveti album "Kad bi moja bila" u produkciji Gorana Bregovića. Pjesme s albuma skladali su Čolić i Brega, a dio tekstova napisali su Marina Tucaković i Momčilo Bajagić Bajaga. S albuma su se izdvojile pjesme "Čini ti se grmi", "Jako, jako slabo srce zavodiš", kao i balade "Kad bi moja bila" i "Tabakera".
Čolić je te godine održao devet rasprodanih koncerata u beogradskom Sava centru, a nastupio je i u Prištini, ne obazirući se na sukobe na Kosovu. Istovremeno njegove pjesme pronalaze svoj put i do publike u Hrvatskoj.
Čolićev 10. album "Okano", objavljen je krajem 2000. godine u izdanju BK Sounda. Album je pored naslovne numere donio i hitove "Mjerkam, te mjerkam", "Krasiva", "Hotel Balkan" i baladu "U boji vina". Tiraž je bio preko pola milijuna prodanih nosača zvuka, a uslijedila je i velika turneja po većim gradovima bivše Jugoslavije.
Album "Čarolija" Čola je predstavio 24. prosinca 2003. godine, ponovno u izdanju RTV BK. S albuma su se izdvojile pjesme "Nono bijela", "Zločin i kazna", "Moja draga", "Na ovaj dan", a s jednim od najboljih spotova se izdvaja veliki hit "Mnogo hvala". U svinju 2004. godine počela je turneja većim gradovima bivše Jugoslavije i u nekim europskim zemljama. Tokom 2005. godine održano je još 14 koncerata u Kanadi, Americi, Europi, kao i na prostorima bivše SFRJ.
Krajem 2006. na tržištu se pojavljuje novi, 12. album Zdravka Čolića nazvan "Zavičaj". Album nastavlja tradiciju etno-pop zvuka, koju Čolić redovito njeguje na svojim albumima u zadnjih 20-tak godina. Među pjesmama inspiriranim Sarajevom, Bosnom i tamburašima izdvajaju se pjesme "Bembaša", "Merak mi je", "Svadbarskim sokakom" i "Anđela". Balade "Vrijeme" i "Sačuvaj me, Bože, njene ljubavi" potpisuju Arsen Dedić odnosno Đorđe Balašević.
TAGOVI: |
| Vaše ime | |
| Komentar | |
