Upravo takvo strateško održavanje dvosmislenosti na visokom nivou desetljećima je sačuvalo mir između Amerike i Kine koji bi inače mogao izbiti oko otoka udaljenog 160 kilometara od kineske obale, piše The Economist.
Taj otok je, naravno, Tajvan, koji sebe smatra, a i funkcionira kao neovisna, demokratska republika. Uostalom, njegovo službeno ime je Republika Kina, što je ostavština iz vremena njegovog odcjepljenja od ostatka Kine nakon Drugog svjetskog rata, kad je Komunistička partija preuzela vlast u gotovo cijeloj Kini.
Ipak, Tajvan nije međunarodno priznat, a Kina ga formalno smatra svojom odmetnutom 23. provincijom te inzistira na tome da se, prije ili kasnije, mora vratiti pod njen suverenitet. Dapače, kineski predsjednik Xi Jinping, pod kojim je Kina zauzela mnogo agresivniju pozu na svjetskoj pozornici nego ranije, obećao je da Tajvan nikad neće postati službeno neovisan, pa i pod cijenu prisilnog vraćanja otoka pod vlast Pekinga.
Stoga se SAD boji da neće više moći odvraćati Kinu od nasilnog zauzimanja Tajvana, kao što je to posljednjih 70 godina uspješno radio, kombinacijom proračunate diplomacije i vojne nadmoći. Naime, Kina cijelo vrijeme, otkad je gubitnička nacionalistička strana u građanskom ratu našla utočište na Tajvanu 1949., inzistira na tome da postoji samo jedna Kina i da Tajvan nije prava država. SAD se službeno cijelo vrijeme slaže s doktrinom "jedne Kine", dok u praksi osigurava opstanak druge Kine, odnosno Tajvana, štiteći ga od kineske agresije.
No da se situacija dramatično mijenja, potvrdio je i admiral Phil Davidson, aktualni zapovjednik indo-pacifičkog zapovjedništva, kad je na saslušanju u ožujku u Kongresu upozorio da bi se kineska invazija na Tajvan mogla dogoditi "u sljedećih deset godina, ustvari u sljedećih šest godina".
I američka vojska je ranije ovog mjeseca upozorila da Kina vjerojatno ubrzava svoj plan za preuzimanje kontrole nad Tajvanom.
A i Peking je nedavno zaprijetio ratom, potpuno otvoreno i izravno.
"Ovo je dostojanstveni odgovor na vanjsko uplitanje i provokacije snaga 'tajvanske neovisnosti'. Upozoravamo te elemente za 'tajvansku neovisnost' - oni koji se igraju vatrom sami će se opeći, a neovisnost Tajvana znači rat", zaprijetio je kineski glasnogovornik ministarstva obrane Wu Qian krajem siječnja, govoreći o vojnim aktivnostima svoje Kine u neposrednoj blizini Tajvana.
Kineski vojni avioni sad već mjesecima redovito upadaju u tajvansku zračnu zonu, zbog čega je Taipei više puta prosvjedovao, naravno, uzalud. U ožujku je čak 20 kineskih vojnih aviona uletjelo u tajvansku samodeklariranu identifikacijsku zonu zračne obrane (ADIZ), što je dosad najviši broj ove godine, prema tajvanskom ministarstvu. Početkom travnja je još 15 kineskih zrakoplova, uključujući 12 mlažnjaka, ušlo u taj prostor, zbog čega je Tajvan poslao jedan svoj avion kako bi presreo kineske avione i upozorio ih da se udalje.
Američka savezna avijacijska administracija definira ADIZ kao "obilježeno područje zračnog prostora iznad kopna ili vode unutar kojeg zemlja zahtijeva neodgodivu i pozitivnu identifikaciju, podatke o lokaciji i kontrolu zračnog prometa letjelice u interesu nacionalne sigurnosti zemlje."
Kineski vojni zrakoplovi izveli su rekordnih 380 upada u tu zonu prošle godine, prema tajvanskim dužnosnicima, a njihov trust mozgova, tzv. think-tank, povezan s vojskom, upozorio je da su napetosti sada na najvišoj razini od sredine 1990-ih.
Peking je, po mišljenju analitičara, sve više zabrinut da vlasti u Taipeiju pripremaju službeno proglašenje neovisnosti te da ovim prijetećim vojnim aktivnostima žele odvratiti tajvansku predsjednicu Tsai Ing-wen od poteza u tom smjeru. Peking je izbor Tsai, koja dolazi iz stranke koja se zalaže za neovisnost, za predsjednicu 2016. shvatio kao veliku provokaciju, zbog čega je prekinuo sve diplomatske i kooperativne kanale i počeo vršiti sve veći pritisak na Tajvan.
Tsai pak tvrdi da Tajvan već jest neovisna zemlja i da nikakva formalna deklaracija neovisnosti nije potrebna. No to bi onda, u skladu s kineskim načelom "neovisnost znači rat", značilo da su uvjeti za takav rat već ostvareni i da on može uslijediti kad god to Xi Jinping i njegova Komunistička partija Kine odluče.
Da Tajvan ove provokacije itekako shvaća kao mogući uvod u invaziju, potvrdio je i tajvanski ministar vanjskih poslova Joseph Wu, poručujući da će se njegova zemlja u slučaju kineskog napada boriti do kraja.
"Mi smo se voljni braniti, u to nema sumnje. Mi ćemo ratovati ako moramo ratovati, a ako se trebamo braniti do posljednjeg dana, onda ćemo se braniti do posljednjeg dana", izjavio je Wu.
Takav bi rat, naravno, bio katastrofalan - i to ne samo zbog krvoprolića na Tajvanu, koji bi vjerojatno pružao otpor daleko većim kineskim snagama do samog kraja, ili zbog rizika eskalacija sukoba između dviju nuklearnih sila, SAD-a i Kine. Rat bi mogao prouzročiti i ekonomsku katastrofu s globalnim posljedicama, čak i kad bi crni scenarij svjetskog rata bio izbjegnut.
Naime, Tajvan je svjetski lider u industriji poluvodiča od kojih se rade mikročipovi. Tajvanska tvrtka TSMC proizvodi čak 84% najnaprednije vrste mikročipova, kakve koriste tehnološki giganti od Applea, Huaweija i Samsunga do Intela i AMD-a. Da proizvodnja u TSMC-u stane, a logično je da bi je rat zaustavio, a možda i onesposobio na dulje vrijeme, globalna elektronska industrija bila bi paralizirana. A konkurencija ne bi mogla tek tako zamijeniti TSMC jer je tehnologija i tzv. know-how ove tajvanske tvrtke desetljeće ispred ostalih, po procjenama analitičara.
Ta bi nestašica, dapače, samo produbila postojeću nestašicu uzrokovanu pandemijom, trgovinskim ratom SAD-a i Kine i neravnotežom između sve veće potražnje i ponude koju osigurava samo nekoliko svjetskih proizvođača. Zbog te nestašice proizvođači računala, igraćih konzola, grafičkih kartica, pametnih telefona, ali i automobila imaju posljednjih mjeseci velikih problema s isporukom.
Otvoreni rat između Kine i Amerike, u slučaju da intervenira u obranu svog saveznika Tajvana, imao bi nesagledive posljedice. No i izostanak američke vojne intervencije - Washington i Taipei nisu na to primorani nikakvim službenim sporazumom, kao što bi bili u slučaju napada na druge članice NATO-saveza - imao bi ozbiljne posljedice. Kad američka sedma flota, smještena na Pacifiku, ne bi došla u pomoć Tajvanu, Kina bi praktički preko noći zapečatila status glavne vojne sile u Aziji.
Američki saveznici, uključujući one u istočnoj Aziji - Japan, Južnu Koreju, Filipine i druge - znali bi da ne mogu računati na zaštitu Amerike u slučaju da se nađu pod napadom jače sile i morali bi se prilagoditi toj novoj geopolitičkoj stvarnosti. Takozvani Pax Americana (Američki mir), kovanica nastala po uzoru na Pax Romana, koja označava razdoblje relativnog mira između svjetskih sila zbog vojne, političke i ekonomske nadmoći SAD-a, bio bi završen. Narativ Komunističke partije Kine o dekadentnom Zapadu koji propada i superiornosti kineskog sustava dobio bi svoju potvrdu.
"Naša predanost Tajvanu je čvrsta kao kamen. Naravno, sa zabrinutošću primjećujemo kontinuiran uzorak napora i pokušaja Narodne Republike Kine da zastraši regiju, uključujući u kontekstu Tajvana", poručio je s druge strane glasnogovornik američkog State Departmenta Ned Price.
Još je znakovitije ono što je zatim dodao: "SAD zadržava kapacitet da se odupre bilo kakvom pribjegavanju sili ili drugim oblicima prisile koji bi ugrozili sigurnost ili društveni i ekonomski sustav naroda Tajvana."
Kina je, podsjetimo, pod Xijem višestruko povećala ulaganje u svoje oružane snage, a, prema nedavnoj analizi CNN-a, već je postala prva pomorska sila svijeta.
"Borbena snaga kineske mornarice utrostručila se u samo 20 godina", zaključila je američka mornarica u svojem izvještaju prošle godine.
Iako Kina inzistira na tome da je njena vojska, pa tako i mornarica, obrambena, u isto vrijeme gradi nosače aviona, amfibijska jurišna plovila, snažne razarače i krstarice pogodne za operacije daleko od Kine, što se podudara s njenim teritorijalnim pretenzijama na 3.3 milijuna četvornih kilometara Južnog kineskog mora.
Samo u posljednjih pet godina Kina je porinula 90 velikih ratnih brodova i podmornica, četiri do pet puta više nego što ih Amerika ima na zapadnom Pacifiku, piše The Economist. Kina svake godine izgradi preko stotinu naprednih borbenih lovaca. Ima više nego dovoljno preciznih balističkih projektila kojima može gađati Tajvan, a počela je razvijati i svemirsko oružje, koje pomalo iz domene znanstvene fantastike prelazi u stvarnost. Možda i najvažnije, razvila je kapacitete za potapanje američkih brodova, neutraliziranje kritičnih sustava za nadzor bojišta, pa čak i ugrožavanje američkih baza daleko od Tajvana.
U američkim ratnim igrama, odnosno simulacijama kineskog napada na Tajvan i američke obrane tog otoka, SAD je počeo redovito gubiti, što se nikad prije nije događalo, prenosi Index. Neki američki analitičari smatraju da će ova novostečena superiornost na "domaćem terenu" potaknuti Kinu da pokrene invaziju naprosto zato što vjeruje da će pobijediti. U isto vrijeme, Kinezi uporno tvrde, a možda i sami u to vjeruju, da Amerika želi nestabilnost, a možda i rat oko Tajvana, Hong Konga i Južnog kineskog mora, kako bi suzbila rast Kine kao svjetske sile.
"Vojna vježba je pokazala da je PLA (Narodnoooslobodilačka armija Kine) sposobna okružiti otok Tajvan, izolirajući njegove snage i ne ostavljajući im prostor za bijeg i nikakve šanse za pobjedu, ako to okolnosti budu zahtijevale", slavodobitno je zaključio urednik kineskog specijaliziranog lista Shipborne Weapons Shi Hong, za drugi kineski list Global Times, o vojnoj vježbi koju je PLA izvela oko Tajvana početkom mjeseca. Dodao je da je time poslana poruka i SAD-u i Japanu jer je vježbom istočno od Tajvana pokazala da bi mogla odsjeći vojnu pomoć koju bi ti saveznici Tajvana eventualno poslali s te strane.
U svakom slučaju, jasno je da su odnosi Pekinga i Taipeija ušli u novu, najopasniju fazu od kraja Drugog svjetskog rata i da je Tajvan postao najopasnije mjesto na svijetu.
Međutim, još ima određenog prostora za optimizam među sve sumornijim prognozama. Kineska komunistička partija, unatoč sve izraženijem nacionalizmu i globalnim ambicijama, i dalje predstavlja Kinu kao miroljubivu velesilu, a sebe kao stranku koja je Kini donijela prosperitet, stabilnost i mjesto za globalnim stolom. Sve bi to bilo ugroženo invazijom na Tajvan, čak i kad bi bila uspješna. A i uspješna okupacija može sa sobom donijeti godine, pa čak i desetljeća gerilskog otpora i nesigurnosti za okupacijske snage na otoku.
Stoga je logično postaviti pitanje zašto bi Xi to sve riskirao nesigurnim ratom. Pa ipak, nitko na Zapadu ne zna što Xi zaista misli i kakvu će odluku donijeti, ako ju već nije donio. Amerika će stoga, piše The Economist, morati pažljivo balansirati između vraćanja vojne superiornosti u Tajvanskom tjesnacu, koja bi odvratila Peking od invazije, i pretjerano agresivnih manevara, koji bi opet mogli isprovocirati kinesku ofenzivu.
Ratoborni političari u Pekingu i u Washingtonu uvijek će moći proglasiti dvosmislenost za slabost i tražiti čvrstu, nedvosmislenu pozu. Ali u ovoj geopolitičkoj pat-poziciji nema jasnih rješenja, a dvosmislenost i status quo svakako se čine boljima od alternative.
TAGOVI: |
| Vaše ime | |
| Komentar | |
