Kralj Filip od Francuske zabranio je djelovanje reda Templara u petak, 13. listopada 1307. godine, te im oteo svu imovinu. Mnoge od njih je mučio i poubijao pod optužbom za herezu.
Motiv francuskom kralju da naredi uhićenje templara bila je činjenica da im je dugovao veliku svotu novaca. Naime, kralj je bio u ratu s Engleskom i za te je potrebe posuđivao od templara novac (templari su u to vrijeme djelovali kao neka vrsta ranog bankarskog sustava). S vremenom su kraljevi dugovi narasli do svota koje je bilo teško vratiti, pa se kralj odlučio na podli potez uništenja templara. Iskoristio je neosnovane optužbe o njima, po kojima su bili okrivljeni za herezu i svakojaka bogohulna djela.
Uhićeni templari podvrgnuti su mučenju, pri kojem su mnogi od njih na kraju navodno priznali krivnju, uključivši pljuvanje na križ, odricanje Krista, idolatriju, sodomiju i opscene rituale. Ta priznanja izazvala su zapanjenost među francuskim stanovništvom. Papa je na kraljev nagovor naredio uhićenje svih templara u kršćanskom svijetu.
Važno je znati da je tadašnji papa Klement V. bio Francuz i da nije stolovao u Rimu, nego u južnoj Francuskoj. Francuski kralj Filip IV. Lijepi mogao je zbog toga vršiti pritisak na njega. Papa je želio čuti templarsku stranu priče, no Filip mu je zaprijetio vojnom silom, pa je papa na kraju naredio raspuštanje Templarskog reda 1312. godine. Veliki meštar Jacques de Molay spaljen je na lomači na jednom otočiću usred rijeke Seine u Parizu. (Dnevno.hr)
TKO SU BILI TEMPLARI:
U Svetu Zemlju, te na mjesta Kristova života i Muke hodočastilo se od prvih stoljeća kršćanstva. S njenim osvajanjem od strane muslimana, narušila se sigurnost kršćanskih putnika. Kod europskih vladara javlja se ideja o preosvajanju svetih mjesta od nevjernika, te papa šalje poziv na križarski rat. Križarski ratovi trajali su od kraja XI. do kraja XIII. st. Ne samo da su mobilizirali kršćanske mase Zapada, nego su i otvorili novi prostor za trgovinu, putovanja te dodire različitih kultura. To je bilo vrijeme cvata viteštva, te ne čudi što se taj ideal srednjovjekovnog čovjeka stopio s jednim drugim idealom: monaštvom. Taj dvostruki poziv ostvarivali su viteški redovi, a templari su bili jedan od najistaknutijih među njima.
Viteški red templara osnovan je 1119. g. u Jeruzalemu na inicijativu dvojice francuskih vitezova Hugesa de Payensa i Geoffraya de Saint-Omera. Njihova ideja bila je da se osnuje viteški red koji će štititi hodočasnike koji dolaze u Jeruzalem od muslimanskih napada. Jeruzalemski kralj Baudoin II. dao im je na korištenje palaču uz nekadašnji Salomonov hram prema kojem su se braća nazvali vitezovima hrama Salomonovog (Fratres militiae Templi Salomonis) ili ukratko templari. U prvih devet godina postojanja broj templara polako se povećavao, te ih je 1128. g. bilo četrnaest. Iste su godine službeno priznati od Svete Stolice na koncilu u Troyesu. Za kodeks po kojem će živjeti kao redovnici, templari su uzeli Pravila sv. Benedikta. Nakon službenog priznanja od Svete Stolice, viteški red templara brzo je rastao. Pristupao im je sve veći broj plemića, a dobivali su i brojne donacije, uglavnom u vidu zemljišnih posjeda. Sveti Bernard je sudjelovao u izradi templarskih pravila sažetih u 75 članaka, koja su bila slična pravilima cistercitskog reda, iz kojeg je bio njihov autor. Pravilima je bila propisana odjeća i oprema, ponašanje viteza od buđenja do molitve prije spavanja, unutarnji ustroj reda i ponašanje u ratu. Papa Inocent II. je 1139. g. potvrdio instituciju reda templara svojom bulom „Omne datum optimum“. Od tada se templarski red još brže širio, tako da je 1147. g. samo u Jeruzalemu brojio 350 vitezova i oko 2000 braće u raznim službama.
Iz Jeruzalema se templari šire Europom, te u Parizu osnivaju svoje prvo europsko središte, koje s vremenom postaje i sjedište templarskog reda. Nakon toga širom Europe osnivaju svoje templarske pokrajine. Širenje mreže templara po europskim zemljama pospješila je i činjenica, što su i sami uvidjeli, da u Svetoj Zemlji nemaju dovoljno mogućnosti djelovanja i egzistencije, pa su već 1147. g. osnovali sjedište u Parizu. Dolaskom u Europu postali su jedan od redova zapadnog kršćanstva, ali s posebnom prednošću: uz standardne kreposti redovnika (poslušnost, čistoću, siromaštvo) imali su i onu najmoderniju u tadašnjem društvu: viteštvo. Zato je i njihovo naglo širenje Europom u drugoj polovici XII. i XIII. st. potpuno razumljivo.
Viteški red templara imao je i vrlo određenu unutarnju hijerarhiju. Svaka je pokrajina imala poglavara koji se zvao magistar. Sve pokrajine i sva imovina bili su podložni „generalnom kapitulu“, skupu poglavara koji je jedini imao ovlasti određivati poglavare pojedinih pokrajina. Na čelu Reda stajao je veliki magistar („veliki meštar“). Maršal je bio vrhovni vojni zapovjednik.
Pripadnici viteškog reda templara dijele se u više skupina: vitezovi templari, serežani, turkopuli, te braća koja ne nose oružje (zanatlije, liječnici, kuhari, administratori i ostali). Vitezovi templari mogli su postati samo pripadnici višeg plemstva. Nosili su bijele tunike kao znak čistoće. Godine 1147. papa Eugen III. udijelio im je pravo nošenja crvenog križa kao znaka mučeničke krvi. Osim na tunici, križeve su isticali i na štitovima. Od opreme su imali žičanu košulju, kacigu, štitnike za potkoljenice, navalno koplje, mač, turski mlat, štit i tri noža različite dužine. Serežani su bili ratnici templarskog reda bez statusa viteza. Za razliku od vitezova nosili su crne tunike sa crvenim križem. Na glavi su nosili kacige, a štitovi su im bili crne boje sa crvenim križem. Od streljačkog oružja imali su samostrele. Kroz dva stoljeća postojanja, templari su razvili prepoznatljivo znakovlje u kojem su se isticale tri boje: bijela, crna i crvena. Crna boja predstavljala je redovništvo i na zastavama se nalazila na gornjem polju. Bijela boja je označavala duhovnu čistoću, a crveni križ je simbolizirao krv Kristovu.
Osim što su se borili protiv nevjernika i štitili hodočasnike, templari su razvili bogatu gospodarsku djelatnost. Bavili su se bankarstvom, te posuđivali novac uz kamate. Plaćale su im se duhovne i svjetovne usluge. Radili su i kao državni službenici, odnosno često su bili u službi papa i kraljeva. Bili su izuzetno pouzdani, jer su radili u interesu svoga reda, a ne u interesu pojedinih dinastija. S vremenom su postali moćniji i bogatiji od bilo kojeg vladara, te si time priskrbili brojne neprijatelje.
Na vrhuncu moći templari su imali više od devet tisuća posjeda, a spominje se i brojka od tri tisuće gradova, utvrda i drugih zgrada. Red je brojio dvadeset tisuća vitezova. Samo u Templu, sjedištu reda u Parizu nalazilo se oko četiri tisuće vitezova i druge braće. Svrha postojanja Reda postala je upitna nakon pada Ake, posljednjeg kršćanskog uporišta u Svetoj zemlji 1291. g. Predlagalo se i ujedinjenje viteških redova templara i ivanovaca, no templari ga nisu prihvatili.
TEMPLARI DANAS:
Vitezovi templari postoje i danas u vidu mnogih redova, a – kao što Belosa.info piše – neke organizacije su masonske a neke ne. Prema drugoj teoriji, kako bi se spasio od progona, jedan dio Reda postaje Kraljevski red Krista (Red Svetog Križa) u Portugalu i zadaća im je braniti Pirenejski poluotok od najezde muslimana. Isto tako, tog jutra 13. listopada 1307. cjelokupna templarska flota isplovila je iz luke La Rochelle, i do danas se ne zna gdje se bila uputila. Pretpostavlja se da su sve svoje vrijednosti templari prenijeli u Škotsku na imanje grofa Sinclare. I sada, predanje kaže, u crkvi Rosslyn postoji 9 kovčega koje sadašnji vlasnik ne dozvoljava istražiti, unatoč vjerovanju, ili baš zbog toga, da se tu nalazi Sveti Graal. Nesumnjivo je da su templari bili izuzetni borci i iskreni kršćani, odani do samoga kraja. Poštivali su zavjet siromaštva i stoga je ironično da je bogatstvo bilo jedan od važnih uzroka njihove propasti. Okončali su kao žrtve pohlepe kraljeva, ali i žrtve vlastitog ponosa. Njihov je kraj bio neizbježan zbog opasnosti koju je njihova moć predstavljala za tadašnji državni poredak.
Templarski je red već sam po sebi dosta samozatajan i teško je doći do povijesnih činjenica čak i na globalnoj razini. Do takvog stanja dovelo je famozno ukidanje reda 1312.-1314.g, kada su s Templarima nestali i mnogi povijesni dokumenti i zapisi. No, unatoč tomu, Templari su o svome postojanju ostavili brojna svjedočanstva i tragove širom svijeta.
TAGOVI: |
| Vaše ime | |
| Komentar | |
